Svaka čast ovoj "street food" sceni koja se posljednjih par godina uspješno razvija u gradu. Razni Broomovi, Marketi, SOI fusioni, restorani sa sirovom japanskom ribom, oni koji se hvale najboljim hamburgerom u gradu, a ima ih pozamašan broj, te burito i taco's barovima koji su zbilja izvrsni. I sad ovaj novi na Dolcu, Salo ili tako nešto, ista priča - odlično! Bravo! Na jednom takvom mjestu, uzgred kazano, neki dan pojeo sam fantastičnu polovicu pileta, a istovremeno moja bolja polovica, zbog koje smo uostalom i odabrali taj lokal, naručila je njihove nadaleko hvaljene tacose te potvrdila dobar glas koji ih prati.
"Svaka čast!", rekla je kada nas je konobarica pitala da li smo zadovoljni, a ja sam isto to, s velikom dozom strahopoštovanja, ponovio kada sam ugledao račun.
"Pod zidom", isto tako, ima izvrsnu hranu, ali i koncerti koje su nekoć znali organizirati te kvalitetan izbor vina svakako pridonose dobroj atmosferi u tom malom, šarmantnom lokalu ispod Dolca. A, evo, i u Orangeu je kuhar svjetskog renomea; stanoviti Jeff Vella, revolucionarno promijenio jelovnik i uveo briljantan tartar biftek i hrskavu janjetinu...
Svaka im čast na tome, ponavljam još jedanput ovako javno, zaslužili su sve pohvale, ali meni osobno - vašem Dopisniku iz centra - nema do onog legendarnog somun tosta u Pingvinu. Od priloga uvijek uzmem malo tartara, kisele krastavce i kupus, a sve djevojke s kojima sam kroz život stajao u kasnonoćnoj gužvi ispred jednog od ona dva mala prozorčića - a bio ih je pozamašan broj (svaka mi čast na tome!) - iz nekog nepoznatog razloga uzimale su i kukuruz. O tome, međutim, neki drugi put. Za sada samo da spomenem kako i kraj svih ovih novootvorenih i kul mjesta u gradu koja svojataju koncept ulične prehrane, kada ogladnim i poželim nabrzinu pojesti nešto ukusno, i dalje najradije stanem u taj vazda dugački red u Teslinoj uz koji me vežu lijepe uspomene.
Onim restoranima tipa Noel, Takenoko, Carpaccio, Korčula i sličnima, da ih ne nabrajam sada sve, znate na koje mislim, također skidam kapu. Svi su prekrasno uređeni, hrana je ukusna, usluga ljubazna i profesionalna, a cvjetni aranžmani kao da ih je radio Šekoranja osobno. Zbilja, svaka im čast na tome! Kada god ulovim malo slobodnog vremena, posjetim njihove Facebook stranice koje im PR službe revno vode i stisnem lajk ili dva na fotografiju hrane koju su prethodno provukli kroz par filtera. Svaka im čast na toj cjelokupnoj organizaciji, nije to jednostavno voditi, ali meni ipak - bez obzira na sve te sponzorirane objave - nema do nečega iz dnevne ponude u Stankecovom Purgeru, pohanaca srijedom u klubu Kod Draška ili, evo, srdelica i gemišteca u Amfori na Dolcu. Konobarica u borosanama će, istina, zagalamiti na svakoga tko se pobuni što dugo čeka, crveni stolnjak sa šestinskim motivima vječno je uprljan, ulje na kojem se ribice prže zasigurno se ne mijenja tako učestalo kako bi to neki pretjerano revni sanitarni inspektor priželjkivao, ali doživljaj obroka u takvom ambijentu - s nekoliko obaveznih upadica od strane stalnih gostiju i notornih pijanaca - jednostavno nije usporediv ni sa čime drugim u gradu.
"Svaka časti! Svaka čast!", dobacivali su mi onako p'janski provokativno baš neki dan kada sam s jednom zgodnom kolegicom došao na gablec, a ja sam čak i u tome vidio nešto lijepo što se nigdje drugdje više ne može doživjeti.
Posebno priznanje odajem i svim novim kafićima koji se u posljednje vrijeme neumorno otvaraju. Korica svako malo otvori na nekoj novoj lokaciji, a ni Cogito ne zaostaje puno za njima. Josip Šimić možda nije ostvario sve svoje nogometne ambicije, ali teritorijalne pretenzije u Tkalčićevoj sa svojim objektima i terasama zasigurno jeste, a u Miškecovom prolazu nema dana kada se ne otvori neki novi kafić. Istina, brzo se tamo i zatvore, ali barem na tom optimizmu i upornosti - svaka im, evo, čast!
Svaka čast i Tesla Power Houseu', The Placeu, Vip travelu, Bodegi i Parisu. Golfu i KIC-u da ni ne govorim... Cijeloj Bogovićevoj, naravno, isto tako svaka čast. Sva ta mjesta poslužuju kavu i imaju neku svoju klijentelu na kojoj im, evo, čestitam od srca. Meni, međutim, ipak nema do Charlieja u Gajevoj. Izgubio je posljednjih godina malo na atraktivnosti, terasi i klijenteli, ali i dalje ima nešto što mnogima od ovih gore navedenima nedostaje - ono malo duše!
Jedan je od rijetkih kafića u gradu gdje se i dalje može doći sasvim sam, bez ikakvog dogovora i u bilo koje doba dana, a da će se ipak sresti nekoga poznatog s kim se može popiti kava ili samo malo porazgovarati. Ako ništa drugo, onda je tu uvijek konobar koje ne mijenjaju poput ostalih lokala u centru grada na skoro pa dnevnoj razini... Tu mjesecima nekome ostavljaš bakšiš i ulažeš u to da se prema tebi lijepo odnose, da imaš s kim popričati kada dođeš, a onda ih gazda promijeni preko noći i ti sada - ponovno totalni anonimus a ne stalni gost kao do jučer - moraš ispočetka graditi odnos.
U Charlieju toga nema i zato, svaka čast svima drugima, ali to će i dalje biti moja baza!
Isto tako, svim ovim novim noćnim klubovima, stvarno, evo, od srca čestitam. Alal im vera! Pogotovo ovim narodnjačkima koji su se nakon više godina provedenih u predgrađu napokon uspjeli dobaciti sve do centra grada, ali ništa manje priznanje odajem i onim raznim klubovima s elektronskom glazbom te njihovoj klijenteli. Valja to izdržati... Svi oni jako su popularni, separei su im itekako traženi, a oni koji imaju tu sreću da im se ime nađe na popisu kod mrmota ispred ulaznih vrata primat će od svojih pratnji, sasvim sigurno, čestitke cijelu noć.
Svaka im, bezbeli, čast na tome!
Pa ipak, bez obzira na sve ove pohvale, meni, j....ga, nema do Thalije! Kada se spustim niz one strme stepenice u mračni podrumski prostor s izvrsnom muzikom, pa onda još ugledam Radu Šerbedžiju za šankom kao što je to nedavno bio slučaj, jednostavno znam da će izlazak biti dobar. Svi su mi, naime, do sada bili takvi u tom granično rokerskom klubu pa ih se uvijek rado i sjetim. A, tu bi se, da se malo pohvalim, često znala pronaći i neka simpatična mlada dama, ni malo opterećena ranije navedenim separeima i bocama na rezerviranim stolovima, koja bi u sitnim jutarnjim satima pristala sa mnom prošetati do veoma praktično pozicioniranog Pingvina te za prilog u svom somun tostu zatražiti onaj već spomenuti kukuruz... (Svaka joj čast na tome!)
Tom novom licu grada i načinu na koji se svakodnevno mijenja i razvija, svaka dakle čast, a ima toga, naravno, još mnogo više što zaslužuje pohvalu i što ovom prilikom možda nisam naveo. Svaka čast, uzgred kazano, i tome! Onom starom licu grada, međutim, ili barem onim njegovim fragmentima koji su se svojom kvalitetom uspjeli održati dugi niz godina i uz koje nas, eto, vežu neke naše osobne, životne priče i legende, a zbog kojih će nam, nota bene, uvijek biti draži od svake nove pojave na gradskim ulicama - e, njima tek svaka čast!
Trebalo je izdržati sve ove godine u tom ugostiteljskom poslu koji nije ni približno tako lagan i glamurozan kako vam se čini s druge strane šanka.
Hoće li isto to uspjeti i nekome od ovih novih, a kojima sam u više navrata čestitao na njihovim početnim uspjesima, ostaje nam tek da vidimo.
VIDEO
sve je to hovno - ćevapi su zakon