Štulić je mogao napisati najbolje stvari, ali tko bi za njih čuo da nije bilo Jugotona

Razgovarati sa Sinišom Škaricom (72) je poput razgovora sa živom enciklopedijom rock-glazbe. Čovjek je to koji je bio aktivnim sudionikom mnogih važnih događaja u povijesti rock-scene bivše države. Prvo je s Magnetima osnovao prvi rock-sastav u Dalmaciji. Tijekom studija u Zagrebu s legendarnom grupom Mi pokorio je cijelu Jugoslaviju, a nakon završetka studija zaposlio se u Zagrebu 1974. On je bio ono što je Đelo Hadžiselimović desetljećima kasnije bio na HRT-u: iz mora glazbenih izvođača odabirao je one najbolje, s kojima je tadašnji Jugoton potpisivao ugovore i snimao ploče. Potpisao je zadnje Jugotonove albume Bijelog dugmeta, prvi singl Prljavog kazališta, postsuzyjevsku diskografiju Parnog valjka, prve albume novog vala i „novog talasa“ Azre, Filma, Haustora, Idola, Električnog orgazma, Šarla akrobate, čuveni “Paket aranžman” te dalje kroz 80-e ploče za koje bi nam, da bismo ih nabrojili, trebalo nekoliko novinarskih kartica .

Uvijek sam se pitao kako je provesti cijeli život u glazbi?

Nedavno sam baš i ja pokušao napraviti svojevrsnu inventuru svog života i došao sam do jednog zanimljivog zaključka. Osjećam se gotovo kao neki DJ u toj svojoj pustolovini s glazbom. Praktički sam bio osoba koja je birala glazbu i predstavljala je publici. Inače, bio sam i ja DJ u ljeto 1972. na šibenskoj tvrđavi Barone. Naravno, DJ to može raditi i za 50-ak ljudi u malom klubu, a ova je moja vrsta DJ-iranja za puno brojniju publiku. Zbog toga mi se čini da sam propuštao raditi neke druge stvari, no to nadoknađujem zadnjih desetak godina. Bavim se ozbiljnijim kolekcijama, za koje pišem male eseje i ozbiljnije studije, knjigama “Kad je rock bio mlad” i “Tvornica glazbe”, čiji sam prvi dio napisao, a drugi i treći dio slijede. Sad sam, recimo, u ulozi nekakvog profesora iz glazbene povijesti. Uostalom, za to sam nagrađen i „životnom nagradom“ rodnog grada, na što sam posebno ponosan.

Kako ste se uopće zarazili glazbom? Početkom 60-ih godina u Šibeniku nije baš bilo lako do rocka, a vi ste imali prvi rock-sastav u Dalmaciji?

Često su me to pitali. Tih ranih godina, začudo, imali smo dosta prostora. Na čelu tadašnjeg Centra za kulturu bio je Dragutin Mejić, koji nam je dao sve – prostoriju za vježbanje, kupili su nam prvi bubanj... Jedino su nam rekli da ne pjevamo puno na engleskom. U jednom trenutku 1963. godine bila su čak tri rock’n’roll benda koje su tada zvali “električari”. Magneti su osnovani početkom rujna 1962. Osim nas tu su bili Mjesečari, klasičan “terasa-bend” koji je u postavi imao kontrabas, klavir, električnu gitaru, bubnjeve i saksofon, odnosno klarinet i trubu. Praktički, oni su jezgra grupe Mi. Treći bend bio je Makedo, čiji je šef bio Marin Carić, veliki kazališni redatelj. Iz Makeda u Mi došao je Slaven Beban. Svi smo se spojili u grupu Mi kada sam odlazio iz Šibenika na fakultet. Eto, mnogi kažu da je uz Arsena, Vicu, Mišu, Pattieru i klapu Šibenik grupa Mi bila nešto najbolje što je došlo iz Šibenika krajem 60-ih, početkom 70-ih.

U čemu je bila tajna grupe Mi? U jednom trenutku bili ste najpopularniji bend bivše države?

Zato što smo imali sreću da smo bili “kemijski” dobro složeni. Keith Richards rekao je da je među glazbenicima najvažnija kemija. Ako toga ima, onda u grupi i ne moraju biti sve vrhunski glazbenici, iz toga će izaći nešto što će publika voljeti. Mi smo svirali najplesniju glazbu tog doba, tzv. južnjački soul čiji su najpoznatiji predstavnici bili Otis Redding, Wilson Pickett, Sam And Dave, Aretha Franklin... Međutim, najvažnije je bilo da smo imali pjevača koji je sve to mogao iznijeti. Neven Mijat bio je sigurno najbolji pjevač tog repertoara u cijeloj državi. U Beogradu je bio Elipse, čiji je vokal bio Edi Dekeng, afrički student kojem je takva glazba moguće bila u venama. Iz Ljubljane su dolazili Mladi levi čiji je pjevač bio Janez Bončina. Roboti su imali Tonija Studenog, no nitko nije bio ravan Nevenu. Nije bilo plesne dvorane u bivšoj državi koja nas nije htjela dovesti. Svirali smo svugdje osim u Makedoniji.

Mislite li da je Mijat mogao doživjeti svjetsku slavu da je rođen negdje drugdje?

Mogao je, ali mogao je i nešto drugo. Da je imao više vjere u sebe, mogao je nastaviti svoj glazbeni put. Osim što je imao odličan vokal, bio je vrlo darovit skladatelj i tekstopisac. On je i napisao tih nekoliko naših pjesama kao što su “Bam bam baba lu bam” ili “Ljubav ti nije više tako važna”. Mi smo zapravo svi imali zacrtano da ćemo se glazbom baviti kao hobijem dok ne diplomiramo, a onda ćemo se posvetiti svojim profesijama. On je diplomirao u roku na Elektrotehničkom fakultetu, kao što je i gitarist Mirko Vukšić diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, i to kao jedan od najboljih studenata. Mirko se onda oženio i odselio u Švicarsku, a na njegovo mjesto došao je Vedran Božić. Mijat je, dakle, bio kompletan glazbenik, no izabrao je profesorsko mjesto na fakultetu.

Je li vam sad žao što s grupom Mi niste snimili barem jednu LP ploču?

Da, a imali smo spreman cijeli album na samom kraju 1971. Pokojni Pero Gotovac ponudio nam je da snimimo ploču, ali nažalost bili smo brži od potrebe za tim. Došao je trenutak zasićenja i nismo to realizirali, razišli smo se i našli svoje mjesto pod suncem, svaki u svojim zanimanjima.

A na kraju ste vi jedini završili u glazbi?

Istina, a ja sigurno u bendu nisam bio glazbeno najtalentiraniji. Možda sam imao neke druge kvalifikacije. Pokojni Arsen rekao mi je da sam se trebao baviti crtanjem. Već u osnovnoj školi zabavljao sam prijatelje svojim crtežima. Međutim, glazba je najljepša umjetnost i potpuno me osvojila.

Kako ste dobili posao u Jugotonu?

Vrlo jednostavno. Diplomirao sam u travnju 1974. na Pravnom fakultetu, no nisam se namjeravao baviti pravom. Tada sam na piću u kafiću u Nikolićevoj, koji smo zvali Junferica – bila je to Zvečka prije Zvečke – sreo Vladimira Mihaljeka. Rekao mi je da je u Večernjaku pročitao oglas da Jugoton traži glazbenog urednika. Rekao sam mu: “Pa da, to je baš za mene”. Javio sam se i shvatio da zapravo traže urednika naklade ili, kako to danas glazbenici nazivaju, publishing. Poslao sam molbu i odmah su rekli da im odgovaram jer im je trebao pravnik s glazbenom pozadinom. Točno 2. rujna 1974. zaposlio sam se u Jugotonu u kojem sam proveo cijeli radni vijek, osim izleta u Orfej od 1997. do 1999. U mirovinu sam otišao 2007.

I što vam je bio prvi zadatak?

Prvi zadatak bio mi je da napišem pismo: “Poštovani druže Bregović, šaljem vam nakladnički ugovor za pjesme ‘Da sam pekar’ i ‘Selma’. Molim vas potpišite i zadržite primjerak, ostala tri vratite”. To je bio moj prvi susret s Bijelim dugmetom.

To je taman moje iduće pitanje. Bijelo dugme obilježilo je sedamdesete u Jugotonu. Kako ste ih uopće dobili? Poznato je da ih je odbio sarajevski Diskoton.

Da, to je slična priča kao s Beatlesima i Deccom, odnosno EMI-jem. Urednik iz Decce vjerojatno je lupao glavom do kraja života što je propustio potpisati ugovor s Beatlesima. Slično se dogodilo i Slobodanu Vujoviću koji je bio urednik u Diskotonu. Bregović i Bebek dolazili su k njima i tražili termine za snimanje, a oni su odbili rekavši im da imaju gužvu. Naš Hamdija Salković, predstavnik Jugotona u Sarajevu, kada je to čuo, odmah je nazvao Bregovića i nama javio da nam šalje bend koji bi mogao postati velika stvar. To je bilo u proljeće iste te 1974. Zapravo smo Bijelo dugme i ja došli u isto vrijeme. Odmah je s njima bio potpisan ugovor na pet godina.

Slažete li se s konstatacijom da su oni bili jugoslavenski Beatlesi?

Oni su bili i Beatlesi i Elvis; prvi stvaran fenomen rock-glazbe na ovim prostorima. U tom trenutku spajajući folklorne dosjetke, citate i Bregovićev autorski dar i uho za glazbu i tekst, napravili su isto ono što i Beatlesi i Elvis u svijetu. Oni su rock’n’roll pretvorili u umjetnost i najvažniju kulturnu revoluciju 20. stoljeća koja je rušila sve barijere – rasne, etničke, jezične, političke, socijalne i vjerske. Rock je prelazio preko zapadne pa istočne Europe, kršćanstva i islama sve do Dalekog istoka. Zaboravimo Milića Vukašinovića i moju „profesuru“, ovim riječima počinje knjiga „Rokenrol u Jugoslaviji 1956-1968“, u podnaslovu „Izazov socijalističkom društvu“, disertacija na temelju koje je dotadašnji magistar Aleksandar Raković doktorirao na Katedri za istoriju Jugoslavije, na Filozofskom fakultetu u Beogradu, 2011. U Hrvatsku i bivšu Jugoslaviju rock je došao prije zemalja koje je Churchill smjestio „iza željezne zavjese“. Dalje, James Miller, američki pisac i teoretičar rocka u svojoj knjizi “Almost Grown” kaže da je Michael Jackson, vlasnik najprodavanije ploče svih vremena, kultnog “Thrillera”, mogao kupiti katalog Beatlesa, oženiti kćer Elvisa Presleya, ali nije mogao dosegnuti njihov društveni i kulturni utjecaj. Hoće li se pojaviti netko tko će na takav način mijenjati svijet kao što su to radili Elvis i Beatlesi te kod nas Dugme, ostaje za vidjeti.

Jeste li imali problema s Dugmetom nakon što su postali takve veličine? Pitam jer svi znamo što se dogodilo Ipi Ivandiću, a i zbog Bregovićeve izjave da su tada enormno trošili kokain koji je praktički plaćao Jugoton s obzirom na to da su vam isporučivali račune s pozamašnim iznosima za “cvijeće i kolače”?

To je mitologija rock’n’rolla koje ima svugdje. Njihov urednik tada je bio Veljko Despot, za kojeg znam da nikad nije probao neku drogu. Oni su zaista imali vrhunske uvjete – sjajne Air Studios i Abby Road u Londonu – u kojima su tada, primjerice, snimali Queen i Roxy Music – sve što je trebalo. Jesu li šmrkali? Iskreno, baš me briga. Evo vidite, Bregović i Bebek i danas su aktivni i jako dobro nose svoje godine.

Jesu li inače zvijezde tada bile zahtjevne?

Kako tko, to je ljudski. Recimo, bili su veliki problemi s Oliverom Mandićem koji je ponajprije imao problem sam sa sobom zbog velikog pritiska. Kad je ušao u studio, sam je sebe pitao hoće li to izvesti kako treba. On je bio glazbeni wunderkind, ali ne biste vjerovali koliku je muku imao da bi snimio jednu pjesmu. Snimanje jednog albuma, a snimio ih je dva za Jugoton, trajalo je godinama. Znao bih ići u Beograd i pravio bih mu društvo u studiju da se opusti. Onda bismo čekali samo da pusti glas. No, Oliver je napravio remek-djela pop-glazbe koja su ostala i danas. Te pjesme vrhunski zvuče i izvedbeno i tehnički. Zanimljivo je da s velikim zvijezdama poput Johnnyja Štulića nikad nije bilo problema, za razliku od danas. Činjenica je da je on snimao s lakoćom. Najvažnije mu je bilo da mu se kaže: “Evo ti studio na mjesec dana”. On bi se zatvorio i u mjesec dana izbacio dvostruku ploču.

Sad kad ste već spomenuli Johnnyja, moram vas pitati u čemu je njegov problem? Što mu je Jugoton platio, a što nije?

Njegov je problem što jednostavno ne razumije ugovorne odnose između diskografa, izvođača i autora. To su tri subjekta u glazbi i tri nositelja prava. On ne zna te razlike. Mogao je napisati najsjajnije stvari na svijetu koje ne bi nitko čuo da nije imao nekog tko će ih snimiti, proizvesti, distribuirati i reklamirati. Takva djela onda bi ostala u kućnom zapisu. On se osjeća prevarenim, ali nije tako. Žao mi je zbog toga. Mnogi su se čuli i vidjeli s njim, od Jurice Pađena do Davora Rodika, s pričom da egzistencijalno nije baš najbolje. A to je potpuno nepotrebno jer ga njegovi autorski honorari čekaju, a po zakonu ga se može čekati pet godina. Croatia Records bila je spremna isplatiti mu sve retroaktivno, bez obzira na tih pet godina, no on je odbijao svaku vrstu suradnje.

Novi val u bivšoj zemlji počeo je čuvenom pločom “Paket aranžman” na kojoj su se našle pjesme beogradskih grupa Idoli, Šarlo akrobata i Električni orgazam. Kako se dogodilo da je baš Jugoton snimio tu ploču?

To je retoričko pitanje u kojem bih ispravio akcent. „Paket aranžman“ bio je završni čin novog vala započetog s Kazalištem, Pekinškom patkom, Pankrtima i Parafima; trenutak kada nakon Azre, zajedno s Filmom i Haustorom, beogradski trio preplavljuje Jugoslaviju. Zanimljiva priča koja nikad do kraja nije točno ispričana, a ja je spremam za svoju drugu knjigu “Tvornice glazbe”. Uskoro će izaći i posebno izdanje “Paket aranžmana” u kojem će se to detaljno ispričati. Ja sam u listopadu i studenom 1980. kao urednik sudjelovao u snimanju Dugmetova albuma “Doživjeti stotu” u studiju Radio Beograda. Poznavao sam Enca Lesića koji je tada u Beogradu već imao svoj studio “Druga maca”. Dolazio sam k njemu kao poslovnom suradniku i zatekao da snimaju tri u javnosti potpuno nepoznata benda. Svaki od tih bendova mislio je da je najbolji i da zaslužuje svoju ploču. No, to nije bilo tako. Da je bilo tko od njih snimio samostalni album, teško da bi ih itko tada u kasnu jesen 1980. primijetio. Po uzoru na svjetske diskografske tvrtke koje su u to vrijeme često plasirale kompilacije s nekoliko novih imena s po jednom ili dvjema pjesmama, sinulo mi je da ta tri imena mogu ići na jedno slično izdanje, bez obzira na to što su bili stilski prilično različiti. Encu se ta ideja učinila dobrom jer bi to bila i promocija njegova studija. Bendovi su bili nepovjerljivi, ali shvatili su da nemaju drugog izbora. U međuvremenu mi je i Bregović rekao da mu je poznati glazbeni kritičar Petar Luković spomenuo jedan dobar bend koji se zove Idoli. Rekao sam mu: “Ali čekaj, pa ja ih imam u studiju kod Enca”. Na kraju je Goran producirao njihov prvi singl “Maljčiki / Retko te viđam s devojkama”, a mi smo pripremili cijeli album.

Čuo sam da se ploča nije trebala zvati “Paket aranžman”?

Da, album se trebao zvati “Produkcija Druga maca broj 1”. Tako bi se reklamirao i studio Enca Lesića. I trebao je izići već u prosincu 1980. No s jedne strane kasnio je dizajn albuma, a s druge u redoslijedu objavljivanja ionako se davala prednost pločama najkomercijalnijih izvođača poput samog Dugmeta, Novih fosila, Zdravka Čolića, Nede Ukraden, Miše Kovača... Bilo je to doba velike naftne krize i problema s vinilom kao derivatom nafte; vinil se štedio za izdanja spomenutih zvijezda. Konačno, početkom sljedeće godine, 1981. stiglo je idejno rješenje za omot dizajniran poput turističkog prospekta Beograda na kojem je pisalo: “Paket aranžman”. Dizajner Branko Gavrić sugerirao je taj naziv i to se pokazalo kao dobitna kombinacija. Čekanje se pokazalo kao sretna okolnost.

Je li bilo tada sukoba s PGP-RTB-om? Kako su tamo reagirali na to što beogradske bendove objavljuje Jugoton?

Pa i ne baš. Idoli su nakon izlaska “Paket aranžmana” odmah krenuli k nama pod producentskom supervizijom Pike Stančića snimati svoj mini album “VIS Idoli”, pravo malo remek-djelo „novovalnog campa“. Električni orgazam, također s Pikom, snimio je kompletni prvi album u „četvorci“ Radio Zagreba, a Šarlo Akrobata krenuo je snimati za PGP. Međutim, u PGP-u su neočekivano odustali. Onda me jedan dan nazvao Dušan Kojić-Koja i kaže: “Škarica, ovi nisu zainteresirani. Njima je to sve skupa ludo. Pali su u nesvijest kada su čuli što sviramo”. Ponudio nam je da vrlo jeftino otkupimo materijal i to smo riješili vrlo brzo. Te 1981. došlo je do pravog procvata novovalne yu-scene.

A što je s promašajima? Je li vam sad žao što niste potpisali neke bendove, primjerice EKV? A znam i da ste čak šest puta odbili Atomsko sklonište.

Ne bih rekao da mi je žao zbog Atomskog skloništa. To je bio pretenciozan rock. Puno sam puta o tome razgovarao s Brunom Langerom. Boško Obradović bio je dobar pjesnik, no njegove pjesme bilo je teško uglazbiti. To je na tragu one priče o „uglazbljivanju pjesnika“. Vrlo su rijetki uspješni primjeri poput Cesarićeve “Balade iz predgrađa” koju je uglazbio Hrvoje Hegedušić ili Ujevićeva “Odlaska” koji je pjevao Arsen. Uglavnom je uglazbljivanje pjesnika, pogotovo u rocku, bilo “shit”. Osim toga, Atomsko sklonište bilo je i krivo shvaćeno. Sjećam se čak da je magazin Džuboks napisao da su punk-bend. S Vojnom (Kundićem, nap. a.) i sa mnom slagali su se svi glazbeni kritičari iz tog vremena. Oni su bili odlični svirači i imali su Đosera kao dobrog vokala, no to je jednostavno bio krivi spoj. Istina, napravili su solidnu karijeru snimajući za RTV Ljubljanu, no nama jednostavno nisu bili zanimljivi. S Langerom sam se ponovno našao tek 1995. u Croatia Recordsu i onda smo napravili jedan jedini album, „Terra mistica“. Što se tiče EKV-a, tu mi je žao. No, te 1983. kad su oni snimali prvi album birali smo između Dorian Graya i njih. Pokojni Dražen Vrdoljak skrenuo mi je pažnju na Dorian Gray. Massimo je imao sjajan vokal, no na kraju im se dogodilo da ih je pokopao hit koji sam im ja odabrao: “Sjaj u tami”, kao prepjev uspješnice Walker Brothersa iz 60-ih „The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore“, jer se nikad nisu mogli izvući iz sjene te pjesme. Recimo, nismo odabrali Elvisa J. Kurtovića & His Meteors, što mi je danas žao. Onda, nismo odabrali ni Tutti Frutti. Nedavno mi je Neno Ninčević rekao da smo ih Vojno i ja odbili s gađenjem. Nije bilo s gađenjem. On je imao izniman dar, ali to nam je previše vuklo na Bajagu. Rekli smo: „Dođite ponovno kad postignete viši stupanj originalnosti“. I došli su, tek s trećim albumom “Stvari lagane”.

Kako ste u toj šumi snimaka birali što ćete potpisati? To vaše preslušavanje i biranje postalo je dio pop-kulture zahvaljujući stihu iz pjesme “80-e” Daleke obale: “Snimke smo pravili, nosili Škarici, praznih se ruku vraćali...”

To je ta pozicija svojevrsnog DJ-a koju sam spominjao. Pomagalo mi je što sam prvo bio glazbenik, a imam i fonoteku od 5000 longplejki i tko zna koliko sad CD-ova. Imam negdje još uvijek rokovnik u koji sam pisao što sam sve preslušavao sredinom 70-ih. Svaki dan slušao sam po pet-šest sati glazbe i zapisivao opservacije o pjesmama i albumima. To je vrsta škole koju ne učite na fakultetu. A u 80-ima nije bilo lako birati jer je u bivšoj zemlji bio najbolji rock istočno od Londona. Osim toga 1989. naša se pop-glazba popela na vrh Europe, kada je i nama nepoznata Riva s Dujmićevom i Cvikićevom „Rock Me“ pobijedila na Eurosongu.

Što slušate trenutačno? Koja biste bendove izdvojili?

Dva su benda na svjetskoj sceni koja mi bude nadu da nije sve propalo: Arcade Fire i Wilco. A ima i kod nas dobrih bendova, i starih i novih, ali kako je tema našeg razgovora dalja i bliža prošlost, ostanimo na tome.