Priznao to netko ili ne, svidjelo se to nekome ili ne, nostalgija, pogotovo ona s prefiksom "jugo", prodaje. I to praktički bilo što. Najaktivniji zagrebački muzej – Tehnički – u suradnji s umjetničkom organizacijom Kultura umjetnosti bit će domaćin izložbe "Jugoton – istočno od raja – 1947. - 1991.". Od ponedjeljka do 30. studenoga posjetitelji će moći razgledati, kako autori navode u službenim materijalima, "multimedijsku izložbu o vizualnoj i pop-kulturi te tehnologiji, produkciji i proizvodnji najveće diskografske kuće bivše Jugoslavije. Kroz primjere dizajna, arhitekture, vizualnih umjetnosti i prikaz tehnološkog procesa od snimanja do proizvodnje pokazuje se odijelo i lice popularne muzike." Te dvije rečenice ukratko sažimaju doista sve ono što je Jugoton bio u bivšoj državi, simbol pop-kulture, ali i tehnologije, vrhunac glazbene produkcije i proizvodnje, i to, slobodno se može reći, za cijelog svog postojanja. Naprosto, to je doista bila najveća diskografska kuća nekadašnje države. Nikad ništa nije došlo ni blizu, a teško da ćemo u ovo doba surove globalizacije i vidjeti da će se ikada više nešto nekadašnjem Jugotonu i približiti. Izložbu potpisuju Sanja Bachrach-Krištofić i Mario Krištofić, par koji je za Jugoton vezan na poseban način, s kojim su se počeli intenzivno družiti u doba najvećih uspjeha izvođača poput Miše Kovača, Novih fosila, Zdravka Čolića, Krunoslava Slabinca, Kemala Montena, Magazina, Olivera Dragojevića, ali i briljantnih novih tekstopisaca Rajka Dujmića, Zrinka Tutića i Tončija Huljića. S njima se pojavljuju i briljantni dizajneri poput Mirka Ilića, Igora Kordeja, Damira Hoyke ili Igora Kelčeca. Svoj su obol kao suradnici na izložbi dali i Veljko Despot, Siniša Škarica, Vojno Kundić, Dubravko Majnarić, Ivan Piko Stančić, Želimir Babogredac, Đorđe Kekić, Ivan Ivezić i Aleksandar Dragaš.
Dorian Gray ostvario im san
– Ovo je naša posebna obljetnica. Još kao klinci željeli smo napraviti omot za ploču. S Jugotonom smo odrastali, u izlozima gledali djela Jugotonova odjela za nabavu i propagandu. I tako smo 1984. dizajnirali i prvi LP, onaj Doriana Graya, ostvarivši svoj san. Od tog nas trenutka Jugoton, kasnije Croatia Record hrani, već eto 30 godina – govori nam Sanja Bachrach-Krištofić i otkriva kako se ideja za izložbu "kuha" već neko vrijeme.
– Darko Glavan bio je naš veliki prijatelj i s njim smo htjeli napraviti jednu veliku izložbu vezanu za diskografiju. Međutim, shvatili smo da zapravo želimo napraviti neglazbenu izložbu o Jugotonu, obuhvatiti sve ono što stoji iza izdanja koja stoje u izlogu. O tome, uostalom, najviše i znamo. Jer, kada smo počeli istraživati i prikupljati materijal, uočili smo da Jugotona zapravo uopće više nigdje nema, nitko više ne koristi ni njegov znak. Malo će ljudi, recimo, znati da je poznata žuna djelo Slavka Drobnića, animatora Zagreb filma. Više smo se, dakle, bavili vizualnim nego glazbom, objašnjava Sanja i dodaje kako se nastojalo okupiti ljude koji su stručni u svojim područjima kako bi se dobila što vjernija slika.
– Uzeli smo ljude koji su vidjeli ono što mi nismo mogli. Usput, sami smo, obilazeći second hand shopove, shvatili da je najvažnije Jugotonovo doba, ono formativno, zapravo ono početno – zaključuje Sanja.
Doista, priču o kući koja se najprije zvala Edison Bell Penkala od 1926. do 1937., do poslije rata Elektroton, a onda 1947., odlukom novih vlasti, promijenila ime u Jugoton, i treba početi na samom početku. Veljko Lipovšćak u Jugotonu je proveo 36 godina, dobar dio tog doista impresivnog radnog vijeka kao tehnički direktor te glazbene i kulturne tvrtke-revolucionara.
– U Jugotonu sam, nakon RIZ-a, počeo na staroj lokaciji u Ilici 213 kamo je Elektroton bio preseljen sa Svetog Duha 1947.. Već tada, na temeljima prethodne tvrtke koja je bila i jedina koja je proizvodila gramofonske ploče u tadašnjoj FNRJ, izrađivali smo vrhunske nosače zvuka, išlo je dobro, ljudi su tražili naše proizvode. Moralo se prijeći na novu lokaciju, u Dubravu. Ta je lokacija u odnosu na Ilicu 213 bila kao apoteka, uvjeti za rad bili su neusporedivi – prisjeća se Lipovšćak. Jugoton je u prvih deset godina objavio oko 700 domaćih i 120 licencnih izdanja.
Legendarni Pero Gotovac
– No, da biste toliko prodavali, a već prve 17 centimetarske ploče otišle su u 100.000 primjeraka, trebali ste imati dobar program, netko je to morao i smisliti, znati što bi ljudima odgovaralo. Također, naše su ploče bile iznimno kvalitetne, puno bolje od ploča koje su se proizvodile u Beogradu. Gramofonska je industrija bila u porastu, a bez gramofona ne možete prodavati ni ploče – kaže nam gospodin Veljko odmah ističući i ključnog čovjeka za te početne uspjehe Jugotona.
– U tvrtki je ostao i direktor Elektrotona Slavko Kopun ali i gotovo cjelokupno osoblje. Trebalo je imati ljude koji ploču znaju napraviti, ali i one koji je znaju prodati. Kopun nije puno prijateljevao s radnicima, ali je znao s ljudima morao je biti direktor i tako se ponašati. Razmišljao je ispred vremena, primjerice važnost kasete prepoznao je odmah. Čim se pojavila, poslao me u Njemačku da odem pogledati o čemu se to radi – govori nekadašnji tehnički direktor najveće diskografske tvrtke na prostoru bivše države.
Još jedno ime u tako dugoj i uspješnoj povijesti Veljko Lipovšćak ističe kao iznimno važno.
– Pero Gotovac svakako je jedan od najzaslužnijih urednika. Počeo je s klasičnom glazbom, no nekako s prelaskom na novu lokaciju prešao je na zabavnu – kaže Lipovšćak. Kako mu stoji i u službenoj biografiji, Gotovac prvi put u nas na načelima međunarodne prakse organizira urednički mehanizam u tehničko-administrativnom i pravnom smislu.
– Ali, da se razumijemo, Jugoton nije značio samo zabavnu glazbu, kuća je puno doprinijela i našoj kulturi. Uz visokotiražne komercijalne programe narodne i zabavne glazbe dao je veliki doprinos hrvatskoj kulturi u snimljenu programu ozbiljne glazbe s oko 815 djela od X. stoljeća do danas, proze, drame i djela dječje književnosti (64 djela pisaca od renesanse do današnjice), jazz i izvorne narodne glazbe. Tu su Dubravka, Smrt Smail-age Čengića, a posebno je zanimljivo izdanje cjelovite opere Zrinjskog, koja nije bila osobito podobna za onaj sustav, a prodano je čak tisuću kompleta. Pa onda i božićne pjesme koje smo radili 1966. nakon što je to režim konačno dopustio. Otišle su u 400.000 primjeraka! Ta nam je naklada uvelike popravila stanje u blagajni – sjeća se Veljko Lipovšćak i nastavlja s prvim velikim stranim uspjehom – Elvisom Presleyjem.
– Takav je Elvis Presley objavili smo 1962. i on je otišao u 50-60.000 primjeraka. Dobivali smo strana izdanja, i Beatlese, no s kašnjenjem – iako se zapadna glazba dopuštala, režimska je procedura ipak bila podugačka – govori nam nekadašnji tehnički direktor. Sanja Bachrach-Krištofić objašnjava taj prozapadni otklon koji je podjednako plod okolnosti vremena u kojima je Jugoton nastajao kao i politike koju je vodio nekadašnji sustav.
Već 60-ih luksuz na omotima
– Raskid sa Staljinom, odnosno Informbiroom, zaslužan je, da tako kažemo, za taj pomak. Kardelj je zaključio da treba početi proizvoditi domaću glazbu, kojom bi se malo pomalo nadomještale koračnice koje je Jugoton do tada radio, a zapravo se radilo o nadomjestku za zapadnu glazbu. Partija je zamislila Jugoton kao kontrolni ventil za taj prozapadni trend koji je neminovno dolazio. Upravo su na omotima, na tim vizurama ispod kojih su se nalazile ploče, ljudi gledali taj zapadni luksuz. Naime, šezdesete su bile doba festivala pa je na omotu, recimo, bio prikazan San Remo sa svim svojim blještavilom i luksuznim automobilima, a odmah pokraj, kao da je kontrapunkt, Opatija. No njihova vizura zapravo nije ocrtavala ozbiljnije razlike! Bilo je to doista nešto potpuno drugačije od bilo čega što se moglo naći u tadašnjim komunističkim zemljama – govori nam Sanja.
– I u dokumentima na izložbi pronaći ćete zapisnike o tome kako se već 1961. raspravljalo o tome treba li ići na MIDEM, treba li podržati nekog izvođača i tome slično. I još je jedna stvar ovdje iznimno bitna, Jugoton nikada nije živio od državnih dotacija, subvencija kako se to danas popularno zove, živio je od vlastitih prihoda, a kao tvrtka bio uređen tako da je mogao nezavisno i djelovati, radnicima je unutar kruga Jugotona bilo dostupno sve – tumači Sanja.
I za ondašnje, da ne govorimo današnje, prilike naklade u kojima je Jugoton proizvodio nosače zvuka bile su gotovo nevjerojatne.
– Više od pet milijuna LP-a i kaseta proizveli smo 1983., a u 1987. godini Univerzijade 5,792 milijuna – govori Lipovšćak otkrivajući tko je najizdavaniji izvođač u povijesti Jugotona.
– Eurovizijski Danijel Popović s "Bio sam naivan" gdje je bila i eurovizijska pjesma Đuli! To je išlo nevjerojatno, na raznoraznim nosačima prodalo se 717.000 primjeraka, a odlično su se prodavala i izvođačka prava, bez krzmanja otkriva informaciju naš sugovornik Veljko. – Uz izložbu objavljuje se i knjigu s brojnim pričama o Jugotonu. No, da doista želimo ispričati sve, trebala bi nam knjiga od najmanje 500 stranica. Teško je obuhvatiti što je sve bio Jugoton, tada prije svega izvorište, a danas simbol kulture, ne samo popularne, što je sve dolazilo iz tvrtke smještene u jednoj maloj zemlji, malom gradu, odnosno njegovu predgrađu – završava Sanja Bachrach-Krištofić.
>>Natpise s propalih gradskih tvornica treba spremiti u muzej slova
sve sa jugo me ne zanima...