Prijeratni mladi znanstvenik iz Instituta za književnost. Roditeljska kuća će mu se potom naći blizu crte razdvajanja dvije zaraćene vojske, i to će biti jedno od objašnjenja kako je i zašto završio u rovu, te je ratujući proveo godine opsade Sarajeva. Nakon toga je akademsku karijeru nastavio na Filozofskom fakultetu, gdje je redoviti profesor. Pokretao je i uređivao književne časopise, nastojao promovirati nove generacije pjesnika i prozaista, te se svo vrijeme, skoro punih četvrt stoljeća, bavio društveno-političkim aktivizmom. Uvijek u manjini i u opoziciji, na strani obespravljenih.
U vrijeme kada je tobožnja građanska struja oko PEN centra u Bosni i Hercegovini završila na pozicijama bošnjačkog nacionalizma, on je bivao na strani progonjenih. Enver Kazaz dugo se - dok književni život u Hrvatskoj nije zamro ili se sasvim gavranizirao - pojavljivao na književnim i južnoslavističkim skupovima u ovoj zemlji, često je pisao o hrvatskim prozaistima i pjesnicima, participirao u nekoj šire shvaćenoj hrvatskoj književnosti. Od prije desetak godina - ili od preživljenog infarkta - sustavno, jednu za drugom, objavljuje knjige pjesama. Uglavnom kod istog izdavača, kod Amira Brke u tešanjskom Centru za kulturu i obrazovanje.
"Zmijin nauk" mu je, ako se nisam zabrojao, osma knjiga pjesama. Prvu objavio je 1996, čim je svršio rat. Sljedeću, osamnaest godina kasnije, otprilike u ono vrijeme kada mu je već bilo jasno da je on taj rat izgubio. Enver Kazaz (1962.) jedan je od onih pisaca za koje nam se učini da im je književno djelo proizlazilo iz životopisa. U mladosti bavio se boksom, poslije je s društvom igrao basket, entuzijast koji je stradavao od srca. I onda je godinama, iz knjige u knjigu, iz pjesme u pjesmu, tome tražio krajnji jezični adekvat. Najprije pišući iz znanja i čitateljskih fascinacija, a zatim iz golog života.
Recimo, pjesma "Njih dvoje": "Oboljela je stara šljiva u voćnjaku/ Zborano tijelo susjed joj liječi krečom/ Pažljivo nanosi sloj po sloj/ Na mjesta gdje nema kore/ Kaže: ovo izvana je ništa/ Njoj je srčika otišla/ Gotov je to život/ Baš kao i moj/ Nakon infarkta/ Gledam ih kako se/ Oslanjaju jedno na drugo/ Svojim bolesnim srcima/ Drvo i čovjek/ Dva predsmrtna bića". Takav je, po prilici, model pjesama "Zmijinog nauka". Svaka zbiva se u kući i oko kuće, one iste na Kobiljoj glavi, za koju je ratovao. Za kuću i za ludo srce, koje je Kazaza učinilo neprilagođenim na svijet u kojemu se protiv svoje volje zatekao. Svaka pjesma u "Zmijinom nauku" - vjerojatno i najboljoj njegovoj pjesničkoj knjizi dosad - slična je ovoj jednoj, a sve zajedno čine inventar onoga svijeta na koji se sveo život, a koji pjesnik kao da popisuje, i svojim ga popisom pokušava obraniti, zaštititi i sačuvati.
Ili pjesma "Božiji dunđeraj": "Nije ti ovo dobro djelo/ Reći ću jednom Bogu/ Niti si savršen u poslu/// Da si pravio barku/ Potonula bi od prvog talasa/// Da si zagrizao voće/ U otrov bi se pretvorilo/ A ne u saznanje/// Da su tebe/ Na krst raspinjali/ Kome bi zavapio/ Eli, Eli, Lama Azavtani/// Nije ti dobro išlo za rukom/ Ništa Bože/ Tvoja je riječ prazna/ Ruka je tvoja/ Nemoćna i stara/// Zašto si čovjeku/ Ostavio da popravlja/ Tvoje djelo/ Kad znao si da se/ Popraviti ne može/// Zašto šutiš/ Kad te nemoćan zove/ Zašto kažnjavaš/ Kad nakrivo si/ Sve nasadio/// Vrijeme ti je da počineš/ I presložiš stare kosti/ I čovjek to čini/ Što ne bi i ti/// Ne brini za nas/ Navikli smo/ Na ovaj tvoj dunđeraj/ U kojem svako malo/ Krv potocima teče/ Ko će od nje/ Da te spasi".
Riječ dunđeraj u ovoj je pjesmi ključna, a moglo bi se, na žalost, dogoditi da je mnogim današnjim govornicima hrvatskog jezika riječ nepoznata. (Premda, naravno, postoji u "Velikom rječniku hrvatskog jezika", kao i na Hrvatskom jezičnom portalu, po toj knjizi načinjenom.) Dunđer je riječ turskog, prethodno i perzijskog podrijetla, koja u našim jezicima označava majstora, istodobno i tesara i zidara. Dunđer je, zapravo, bio Isusov poočim Josip. Iako dunđer može biti dobar majstor, dunđeraj je vazda loše obavljen posao. Dunđeraj je sklepotina, nesolidna, loše načinjena, koja sa svih strana ne valja. Pjesma je lijepa i istinita zbog ove jedne riječi. Samo što u Kazazovu Božjem dunđeraju ne kapa voda iz loše sklopljenog krova, ni iz slabo postavljenih vodovodnih instalacija, nego "krv potocima teče". Neobično je to pitanje, oko njega bi se mogli okupiti pjesnici i bogoznalci, književni tumači i teolozi, da kažu što zapravo znači to završno pitanje Bogu: "Ko će od nje/ Da te spasi"? U pitanju je paradoks, ali ne i besmislica.
VEZANI ČLANCI:
"Zmijin nauk" duboko je depresivna knjiga. Takva da me je čitanje zabrinulo, jer Enver Kazaz jedan je od ljudi čijim se prijateljstvom osjećam zaštićenim. I volio bih da on osjeća isto. Knjiga je to poraza, manje osobnog, više društvenog. I knjiga srca. Svakako biste je trebali nabaviti i pročitati.
VIDEO: Baby Lasagna zapalio atmosferu na zadarskom Forumu, publika mu posvetila transparente