Prošlo je, evo, već desetak dana od pojave tzv. nultog pacijenta u Hrvatskoj. Momak se vratio iz Italije s utakmice Lige prvaka te osim mnogo doživljaja, selfija i suvenira, sa sobom je u Hrvatsku donio i taj kineski koronavirus od kojega smo svi toliko strepili i, sasvim iracionalno, vjerovali da nam nikada neće doći.
Da će nas zaobići kao što nas je zaobišla i svaka dosad najavljivana investicija iz te daleke zemlje...Taj virus nas, međutim, nikako nije mogao zaobići, bez obzira na spomenutog nogometnog fanatika koji ga je prvi fasovao i prešvercao preko granice. Došao bi on kad-tad, to se moglo očekivati, ali ono što se nije moglo očekivati, te što me ugodno iznenadilo, to je staložen stav svih medija, a televizijskih programa pogotovo, prema tom iznimno delikatnom pitanju. Nisu stvarali paniku, kako to inače čine, niti su sijali strah, koji bi im možda donio i nešto veću gledanost.
Sjajni filmovi poput Markovićeva filma “Variola vera” i “Outbreaka” s Dustinom Hoffmanom nisu se, eto, našli na programskom rasporedu. A nisu, nota bene, ni Andriju Jarka poslali da izvješćuje ispred bolnice “Dr. Fran Mihaljević”... Više su, čini mi se, histerizirali u slučaju krive prijave prebivališta Mije Crnoje, nego u slučaju ove potencijalno opasne epidemije. Umjesto toga svi izvještaji o toj i dalje nepoznatoj bolesti bili su krajnje odmjereni, informativni i, veoma bitno, pravovremeni. Nitko tko je o toj temi želio saznati nešto više nije mogao ostati neinformiran, na sva je pitanja u veoma kratkom roku odgovoreno, a učinili su to najstručniji te za ovu situaciju najodgovorniji ljudi u državi.
Istodobno, raznim nadriliječnicima, hohštaplerima, šamanima i onima koji su svoju političku ili medijsku karijeru napravili šireći lažne vijesti, po ovom pitanju nije pruženo nimalo prostora. Upravo zbog toga, ali i zato što se od koronavirusa još više bojim masovne histerije do koje je uslijed nedovoljno kvalitetnog i nekim niskim strastima motiviranog izvještavanja moglo doći, svim televizijskim programima dodjeljujem ovu svoju tjednu TV ružu. Elem, odmah prvi dan kada se saznalo da je netko iz Zagreba na testiranju bio pozitivan, na N1 u emisiji Pressing kod Ilije Jandrića gostovali su dr. Alemka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” i najkompetentnija osoba za tu temu, te pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba, često veoma nepristojni Pavle Kalinić. Potonji je, uzgred kazano, prethodno morao odustati od leta u San Francisco na koji je upravo, prema vlastitim vulgarnim riječima, bio krenuo u trenutku pojave korone, kako bi se pojavio u toj emisiji i smirio Zagrepčane.
Dr. Markotić je u dvadesetak minuta objasnila o čemu je riječ i time potpuno smirila situaciju, a San Francisco Pavle je nakon nje nekako uspio procijediti kroz zube da je Zagreb spreman da u vrlo kratkom vremenu osigura sve što je potrebno u slučaju epidemije. Za obje informacije bilo je ključno da budu izrečene upravo tada i da to kažu ljudi baš na tim funkcijama.
Dr. Markotić, koja zaslužuje sve pohvale za svoje profesionalno reagiranje i televizijske nastupe, još iste večeri pojavila se i u “Otvorenom” na HRT-u te na više konferencija za novinare koje se prenošene uživo.
Iako su joj sakoi za svako gostovanje bili drukčiji, umirujući ton u glasu i općenito smirena pojava te sveobuhvatno razumijevanje problema bili su u svakoj prigodi isti.
Nadalje, u “Nedjeljom u 2”, gostovao je naš znanstvenik svjetskog ugleda Igor Rudan, također veoma informativno, staloženo i sveobuhvatno, a u medijskom prostoru nije nam nedostajalo ni Đikića i Radmana. Sve redom ljudi čije mišljenje sam u proteklih desetak dana itekako želio čuti...
Osobno, nisam sklon podcjenjivanju ovog virusa, niti pristajem na priče da godišnje više ljudi umre od gripe, pa se zato, eto, koronom ne bi trebalo toliko baviti. Nije mi, naime, poznato da se zbog gripe po žurnom postupku grade bolnice, na otvorenom moru se zbog nje ne zaustavljaju kruzeri niti se na dva tjedna pretvaraju u plutajuće karantene, a kraj ljudi koji imaju gripu, barem koliko sam dosad mogao primijetiti, ne hoda se u onim svemirskim odijelima čija je prodaja, ali i cijena, posljednjih dana porasla do neslućenih visina.
Ne mislim, međutim, da bi zbog svega toga trebalo paničariti, ali određena je doza opreza ipak potrebna. Baš zbog toga je iznimno važno da se o tome izvješćuje krajnje ozbiljno.
Naši TV programi činili su to na najispravniji mogući način nakon pojave tog nultog pacijenta, ali i u idućem razdoblju tijekom kojega se nakon testiranja pojavilo još nekoliko pozitivnih. Unatoč tim novim slučajevima, lopta je, da se za kraj poslužim tim nogometnim žargonom kada nam je virus već došao zbog nečije ljubavi spram tog sporta, ostala na zemlji. A upravo je to napravilo razliku između panike i opreza, ali i dobivanja TV ruže i ostanka bez nje.
Hvala Bogu da nam je nulti pacijent bio "lakši slučaj" ( što dokazuje i da su nadležne službe dobro pratile situaciju), jer da nam je nulti pacijent umro ili da je bio "težak slučaj", to bi značilo da kasnimo 3 tjedna i da se već mnoštvo prijenosa bolesti dogodilo...Mislim da se nešto slično dogodilo u Italiji?