Godine 2011. vrlo je ozbiljno radio žiri koji je odlučivao o dobitnicima Nagrade hrvatskog glumišta za 2010./2011; gledala se svaka predstava, čak i one koje nisu bile nominirane, slušala svaka radiodrama, pregledavala svaka televizijska drama i epizoda serije. Predsjednik tog žirija bio je glumački velikan Špiro Guberina, koji nije dopuštao da se ijedna odluka donese bez ozbiljne i argumentirane rasprave.
Najviše se razgovaralo i vagalo oko dobitnika nagrada za životno djelo i pokazalo se da je upravo tu Špirica (kako su ga zvali svi iz glumačkog i kulturnog svijeta, posebno oni koji su ga voljeli i cijenili) bio najmudriji. Tako su na sceni HNK Zagreb, uzbuđeni i počašćeni, svoja životna postignuća slavili Zlatko Crnković, koji je dobio Nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje u drami, i Nada Puttar-Gold, koja je to isto veliko strukovno priznanje dobila za operu, o čemu je, naravno, odlučivao glazbeni, a ne dramski žiri. I nikada neću zaboraviti s koliko mi je sjete i tuge u očima Špiro Guberina na komemoraciji Zlatku Crnkoviću rekao: – Baš smo dobro odlučili, ali u zadnji čas.
I doista je bilo tako jer Crnković nas je zauvijek napustio u veljači 2012. godine, tri mjeseca nakon što se, u studenom 2011., toliko veselio priznanju koje je lovorovim vijencem okrunilo njegovu veliku glumačku karijeru, ali i sve ono znanje koje je prenio generacijama mladih glumaca koje je na zagrebačkoj ADU podučavao scenskom govoru. Upravo taj raspon emocija od velike sreće do najveće tuge u mojim mislima stanuje u "pretincu" Špiro Guberina, a upravo je taj golemi raspon osjećaja bila njegova glumačka specijalnost, ono što je znao na najbolji mogući način prenijeti svojoj publici. Publici koja ga je doslovno obožavala, kako oni najmlađi, jer generacije djece rasle su uz njega kada je bio Špiro Špula u "Zlatnoj niti" tadašnje Televizije Zagreb, preko onih koji se zaklinju da je njegov Strikan iz "Velog mista" najbolja uloga ikada snimljena u nekoj hrvatskoj televizijskom seriji pa sve do onih koji su ga pratili u Drami HNK Zagreb, u kojoj je angažman dobio sada već daleke 1958. godine, da bi upravo tom ansamblu ostao vjeran do umirovljenja 1999. godine.
Špiro Guberina rodio se u Šibeniku 1. ožujka 1933. godine te je do trenutka kada je otišao s ovoga svijeta (27. studenoga 2020. godine) bio ponosan na svoj grad i svoje porijeklo. U Šibeniku je pohađao glazbenu školu i svirao violončelo, kao član šibenske amaterske družine u šibenskom je kazalištu stekao prva glumačka znanja i baš tu je gluma postala njegov životni poziv. No nije to bio baš lagan put. Srednju školu završio je u Dubrovniku, ali kada je trebalo odlučiti o studiju, koji ga je doveo u Zagreb, nije isprve imao hrabrosti za glumu. O tome je u jednom intervjuu za Večernji list govorio 2014. godine, i to baš onako kako je samo on znao, zafrkavajući se na vlastiti račun:
– Prvo sam bio godinu dana na građevini, zatim sam na PMF-u odslušao šest semestara, ali položio samo tri. No vrag mi nije dao mira pa sam otišao na Akademiju, na prijemni. I zamislite, prošao sam iz prve! A da vidite kako mi je s glumom išlo, ispričat ću vam jednu zgodu s Brankom Gavellom. Na mojem prvom javnom nastupu na Akademiji, kada sam od treme puno zamuckivao i sav se ušeprtljao, Gavella me pitao: "Studiraš li ti još nešto?" Kad sam mu potvrdno odgovorio, samo je dodao: "Dobro, zadrži ti to ako zatreba. Mi te više s Akademije ne možemo izbaciti, ali dobro je da imaš rezervu."
Razvukao je Špiro svoj studij, diplomirao je tek 1970. godine. Ili su mu ga razvukli drugi, jer puno je radio, snimao filmove, radio na televiziji, glumio u kazalištu. Popularnost je stigla vrlo brzo, jer bio je tu na djelu glumački šarm kojem je bilo nemoguće odoljeti, a to su među prvima prepoznali najmlađi.
"Pjevao il' sviro,/ja sam uvijek Špiro!/Al' ni taj ne fula,/tko me zove Špula./ Špiro Špula – glavni kit,/"Zlatne niti" zlatna nit!..." napisao je Zvonimir Balog, a uglazbio još jedan Šibenčanin, Arsen Dedić. Djeca su obožavala lik lutka koji ih je vodio kroz popularnu TV emisiju, a Špiro je kasnije pričao kako se godinama na ulicama odazivao i na ime Špiro Špula, koje je uvijek dolazilo iz dječjih usta, čak i kada začuđene dječje oči nisu mogle vjerovati da je popularni lik s malih ekrana tu pred njima u tijelu odraslog čovjeka, u tijelu glumca.
VIDEO Kći Nede Ukraden: Stan koji dijelimo je toliko velik da se moramo dozivati mobitelima
Isto tako bez ostatka zavoljela ga je i odrasla televizijska publika, jer još 1969. godine bio je Očenašek u "Dnevniku Očenašeka", a slijedile su iste takve uloge za pamćenje: Divac u "Prosjacima i sinovima" (1971.), zatim Špiro Bello u "Ča smo na ovom svitu" (1973.), Frano u "Čoviku u po" (1974.), kao i Rudimir Bombardirović Šajaukovski u "U registraturi" (1974.)... sve do uloge Mate u "Jelenku" (1980.), iza koje su došle brojne druge. Iz današnje perspektive gotovo nestvarno zvuči podatak da je od prvog filma "Oko božje" 1960. pa do 1970. godine snimio čak osamnaest filmova, a među tim se naslovima posebno ističu "Lisice".
TV seriju "Velo misto", redatelja Joakima Marušića, prema scenariju Miljenka Smoje, čiju godinu upravo obilježavamo u cijeloj Hrvatskoj pa je tako i kazalište Komedija na scenu postavilo to isto "Velo misto", Špiro je snimao 1980. i 1981. godine. Njegovu ulogu škovacina Joze mnogi pamte jer ona je uz Borisa Dvornika kao Meštra i Ivu Gregurevića kao Netjaka sam vrhunac te serije. Istovremeno, svaki će vam glumac reći kako se rijetko postiže glumačko partnerstvo kakvo su u toj seriji ostvarili Špiro Guberina i Ivo Gregurević (tada mladi glumac), kojem je u "Velom mistu" pripala uloga Jozina Netjaka, kojeg njegov Strikan i splitski gradonačelnik (Boris Buzančić) spašavaju od teškog i gladnog života u Zagori te ga dovode u Split, kao pomoćnog škovacina.
Godine 2018. u intervjuu za Šibenski.hr Špiro je iskreno ispričao da je ulogu koja ga je proslavila dobio slučajno.
– Sve su se te uloge koje su mi donijele najveću popularnost dogodile stjecajem okolnosti. Ni za "Velo misto" ni za "Bužu" nisam bio prvi redateljski izbor. Bio sam, nogometnim rječnikom rečeno, prva pričuva na klupi. Marušić je za ulogu škovacina izabrao pomalo zaboravljenog Vladu Gaćinu. Zašto se predomislio u zadnji tren, nisam ni ja shvatio. Glavnu ulogu u "Buži" trebao je pak imati Boris Dvornik. No posvadili su se on i Smoje pa sam opet ja profitirao... rekao je Špiro. Ni sam nije znao odakle je izvukao ono Jozino: "Muke mi ježove", što je od te 1981. godine i premijere serije općenarodna poštapalica. Nije je bilo u Smojinu scenariju, smislio ju je Špiro pripremajući tu ulogu, a danas je dio kolektivnog sjećanja brojnih generacija.
Uza sav taj veliki rad na filmu i na televiziji Špiro je bio i ostao odan kazalištu, gdje su ga obilježile uloge u djelima Ranka Marinkovića i Ive Brešana.
Za njega je veliki Marinković osmislio lik Špire u filmu Obrada Gluščevića "Goli čovjek", ali ta je uloga na kraju pripala Ljubiši Samardžiću, a Špiro je u jednom intervju za Večernji list rekao:
– Bio je Ljubiša fizički sličan meni, visok, vitak. Ja zapravo nisam znao s producentima pa mi je "pobjegla" i filmska uloga Mačka u filmu Krste Papića "Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj". I nju je dobio Ljubiša Samardžić. I danas mi je žao što su mi izmaknule te uloge – rekao je.
Ali kazalište mu je vratilo i taj dug; Špiro je glumio Mačka u praizvedbi Brešanove drame "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja", u legendarnoj kazališnoj predstavi Teatra &TD, u režiji Božidara Violića. Mnogi su tu ulogu, kao i predstavu u cjelini, ocijenili nenadmašnom, ona je ugrađena u povijest hrvatskog kazališta i pamti se i danas, a Špiro je za Mačka dobio prestižnu Sterijinu nagradu za najboljeg glumca, na novosadskom festivalu 1972. godine.
U prvoj kazališnoj verziji Marinkovićeva "Kiklopa", legendarnoj predstavi iz 1976. godine koju je Kosta Spaić režirao u HNK Zagreb, i to tako da je izgradio most duž cijelog partera kazališta, Špiro je igrao ulogu Kreleta. Za tu je ulogu uvijek govorio da mu je jedna od najdražih, jer za nju nije morao učiti puno teksta, a njegov lavež na žarulju uvijek je izazivao salve smijeha u publici. A baš uloga Kreleta još je jedna jaka veza između Špire i njegova televizijskog Netjaka, jer Ivo Gregurević glumio ga je u filmu i TV seriji koju je prema "Kiklopu" režirao Antun Vrdoljak.
No, ma koliko to čudno zvučalo, obilježile su Špiru i kazališne uloge koje nije dobio. Znao je on sam da nije "materijal" za Hamleta, ali zato je s ponosom isticao da je Shakespeareova prvog grobara igrao u čak osam verzija najpoznatije bardove tragedije.
Još kao student glume dobio je ulogu u tadašnjem Dramskom kazalištu (današnjoj Gavelli), ulogu Sir Olivera Kvariteksta u Shakespeareovoj komediji "Kako vam drago", a na sceni HNK Zagreb debitirao je 1957. godine u Brechtovu "Kavkaskom krugu kredom", u režiji Bojana Stupice. Kada je slavio pola stoljeća umjetničkog djelovanja, i to baš na sceni zagrebačkog HNK, za Večernji list izjavio je da mu je prva uloga u tom kazalištu bila uloga Prvog prosjaka u Brechtu, a posljednja Prvog prosjaka, opet u Brechtu, ali u "Operi za tri groša" u režiji Krešimira Dolenčića. U međuvremenu je nanizao, tvrde neki izvori, čak 130 kazališnih uloga. On sam nikada ih nije brojio, a posebno je bio ponosan na uloge u Držiću, gdje je bio i Maro, Bokčilo, Dugi Nos, Ugo Tudešak, Oštjer, Tripče, Sadi i Grižula. Kritičari i publika pamte ga i kao kneza Miškina Dostojevskog, Ionescova Eduarda, Ibsenova mucavca Foldala, Marinkovićeva Don Florija i Biskupa, a posebno nezaboravan bio je kao Lakat u Spaićevoj predstavi "Mjera za mjeru", u kojoj su mu glumački partneri bili Relja Bašić i Kruno Valentić.
Špiro Guberina u glumačkom i kazališnom svijetu bio je poznat i kao glumac koji se zna odužiti autorima čija su djela obilježila njegov opus. Tako je njegova slavna monodrama s pjevanjem i lajanjem "Geste i grimase Špire Guberine" po djelu Marijane Nole i u režiji Paola Tišljarića bio Špirin hommage Ranku Marinkoviću, baš kao što je na svoj 83. rođendan, na sceni HNK Šibenik, premijerno izveo predstavu "Kamo? Tamo da putujem?", posvetu Tinu Ujeviću i Arsenu Dediću.
S "Gestama i grimasama..." Špiro je proputovao cijelu Hrvatsku glumeći po mjesnim odborima, na seoskim trgovima, ali u brojnim školama, a Marinkoviću se odužio i kada je 1997. osnovao svoj (izvaninstitucionalni) Mali hrvatski teatar i nazvao ga "Kiklop".
Privatno, Špiro je bio čovjek kojeg su svi obožavali, vječno razapet između neodoljivog humora i neobične melankolije. Za nju je krivio tragične gubitke koji su mu obilježili život. Bio je trinaestogodišnji dječak kada mu je umrla majka Marija i kada su brigu o njemu preuzele dvije sestre. Ljubav njegova života bila je supruga Ingrid. Taj je dio svog života Špiro čuvao od očiju javnosti. U braku su dobili sina Borisa, ali nakon 26 godina sreće, supruga je iznenada preminula nakon kratke i teške bolesti. Teško se Špiro nosio s tim neizmjernim gubitkom, žalio je što se nisu vjenčali i prije, što nisu imali više djece... Obolio je od depresije i kasnije o tome otvoreno govorio, jer činilo mu se da je to pravi način da pomogne drugima, da onima koji se nose sa sličnim ili istim problemima pokaže da nisu sami, ali i upozori na to da su upravo to trenuci u kojima treba potražiti pomoć.
Njemu je najbolja moguća pomoć bio rad i jednostavan svakodnevni život raspoređen između dana koje je provodio u svom Šibeniku i onih u njegovu Zagrebu. I posljednja filmska uloga koju je snimio spada u antologiju hrvatskog filma, jer on je bio Barzi u "Osmom povjereniku", filmu koji je 2018. godine, po istoimenom romanu Renata Baretića, režirao Ivan Salaj.
I kako to obično biva, život je napisao scenarij kakav ne može smisliti nijedan jedini autor ma koliko velik i kreativan bio; bio je to film kojim je Špiro Guberina zaista stavio točku na i svoje velike karijere, ne samo njegov posljednji film nego i posljednji filmski set koji je dijelio s Ivom Gregurevićem, koji je u "Osmom povjereniku" tumačio ulogu Toninova oca, koji se pretvara da je vezan za invalidska kolica kako bi sina (glumio ga je Borko Perić) zauvijek vezao za sebe i život na Trečiću.
Krupni kadrovi iz tog filma, oni u kojima je na kinoplatnu ili TV ekranu lice Špire Guberine dok govori nepostojećim jezikom koji je za ovaj roman smislio Renato Baretić, možda su i najbolji način na koji možemo pamtiti glumačkog velikana koji nikada nije težio velikim ulogama jer je znao i one koje to nisu učiniti – najvećima.
Šjor Špiro - veliki umjetnik.