Nikada nisam bio ljubitelj emisija koje bi izvještavale uživo sa subotnjih gradskih špica i tako ometale ljude u pijuckanju kave, druženju s prijateljima koje tijekom radnog dijela tjedna nisu uspjeli vidjeti ili, što ja znam, u ispunjavanju listića za kladionicu dok se nabacuju dokonoj konobarici.
Sjećam se da je jedna takva emisija, mislim da se baš zvala “Subotom ujutro”, bila toliko naporna da je ljudi nisu zaobilazili samo na TV-u, kako to inače čine s tako iritantnim projektima, već su prestali i ići u grad u to doba samo kako bi je izbjegli.
Jedna mi je slika iz tog vremena ostala posebno urezana u pamćenje i često sam je prepričavao kada bih agitirao protiv takvih emisija. Dva poznata gradska lika; Dikan i Štern, koji su unatoč svemu i dalje ostali vjerni tom subotnjem ritualu, ugodno su ćakulali ispod grijača u “Bulldogu”, a kako onaj prvi ima nešto veću glavu, koja je, čini se, bila preblizu grijača, gel s glave počeo mu se topiti i curiti niz lice. Štern se tome toliko smijao da je na trenutak morao odložiti i harmoniku na kojoj je do tada svirao, a Ćiro Blažević, koji je za susjednim stolom snubio ruku dobrostojeće gospođe u pelc-mantlu, nije propustio prokomentirati da je “Diki oduvijek bio usijana glava”.
Nisam siguran da mu se to svidjelo, ali gospođa u pelc-mantlu bila je oduševljena: – Ćiro, majstore! – rekla je damski se smiješeći, a on, lisac prefrigani, onako šeretski...
Kada su sva trojica primijetila da ih se snima, a najkasnije kada ih je tadašnja voditeljica zaskočila s pitanjima o tome čemu se smiju, te mogu li šalu prepričati i gledateljstvu, sva je spontanost nestala i svatko od njih se nekako povukao u sebe. Gospođi u pelcmantlu, ne moram ni spominjati, izgubio se svaki trag. Čemu kvariti tako dobre sličice iz centra grada, pitao sam se tada, stavljajući ih u jedan tako neinovativan i isforsiran format kao što je to na početku spomenuta i, na svu sreću, davno ukinuta emisija. S vremenom su, međutim, pokrenuli neki sličan projekt, s drugim voditeljima i urednicima, a koji sve do prošlog vikenda, koji sam proveo prehlađen ispred televizora, nisam imao priliku gledati. Emisija je, shvatio sam tek tada, iznenađujuće zabavna, informativna i, nije me sramota priznati: podjednako sam uživao gledajući je kao što inače u to vrijeme uživam za stolom u svom omiljenom kafiću na zagrebačkoj špici...
Naziv emisije je “Špica, riva, korzo”, pa iako nije baš najspretniji, nimalo ne zove na gledanje niti odaje dojam da se netko oko njega potrudio, barem otkriva lokacije s kojih se svake subote u isto vrijeme javljaju voditelji Danijel Despot i Martina Validžić, nastojeći kroz opuštene i pomalo neformalne razgovore, kao i stalnu komunikaciju s prolaznicima i unaprijed dogovorenim gostima, prenijeti atmosferu iz gradskih središta diljem Hrvatske svima onima koji nisu bili te sreće da za vikend prošeću užim gradskim središtem svoga grada. Kao što je, eto, bio slučaj sa mnom prošle subote.
Druga svrha te emisije je da nama iz Zagreba, na primjer, pokažu što se u to vrijeme događa u Rijeci, Splitu, Osijeku i drugdje u Hrvatskoj, ali i obrnuto – njima kaj Purgeri delaju na Jelačić-placu. Organiziraju, uzgred kazano, i neki manji koncert, onako spontano na cesti, te malo popričaju s izvođačima, a ta zanimljiva promocija glazbenika, bila bi, evo, treća, ali ne i najvažnija svrha emisije.
Najveći smisao te emisije, zbog kojega joj ovom prilikom i dodjeljujem TV ružu, proizlazi iz njezina informativnog, ali i zabavnog karaktera, a najbolji primjer te kombinacije dogodio se upravo u protekloj emisiji. Alka Vuica je davala intervju na temu “Antivalentinova” koje će ove godine obilježiti kao neki protest spram Dana zaljubljenih kada je u kadar nimalo pozvan, ali itekako dobrodošao, ušetao Maro Srezović, vlasnik legendarnog zagrebačkog kluba Saloona. Alki Vuici, kao jednoj od kuma njegova kluba, uručio je pozivnicu za proslavu pedesetog rođendana Saloona i nakratko sve nas koji imamo neka vlastita, intimna sjećanja o toj gradskoj instituciji obradovao informacijom da će nakon one sramotne pljačke i devastacije zbog koje su već godinama zatvoreni, napokon ponovno odškrinuti svoja vrata na Tuškancu, kućni broj 1. Ponovno ćemo uživati uz hitove Dine Dvornika, Novih fosila i Kruške, najavio je Maro, a da nije bilo ove emisije u koju je mogao tako nonšalantno ušetati ta informacija od krucijalne važnosti za ovaj grad ne bi dospjela dalje od Kožarićeva “Prizemljenog Sunca”, a kamoli do mene koji zbog prehlade danima nisam napuštao kuću...
“Špica, riva, korzo” me, dakle, ipak uspjela uvjeriti u potrebu za emisijama koje izvješćuju uživo sa subotnjih gradskih špica, a protiv kojih sam prije snažno agitirao. One možda ne trebaju ljudima koji su tamo, onima koje ometaju u pijuckanju i nabacivanju dokonim konobaricama, ali svima drugima itekako dobro dođu!