Posljednja godina drugog desetljeća trećeg tisućljeća započela je u srijedu, a ja sam se, nakon što sam cijelu noć gledao dosadan i već više puta viđen novogodišnji program kojim su nas počastile sve televizije, probudio točno na vrijeme da pogledam novogodišnji koncert Bečke filharmonije posvećen valcerima obitelji Strauss.
Ovaj put dirigentsku palicu preuzeo je Letonac Andris Nelsons koji je poruke ljubavi, nade i prijateljstva savršeno prenio u više od devedeset zemalja diljem planeta. HRT-ova novinarka i urednica Ivana Kocelj, uzgred kazano, jednako savršeno prenijela je taj koncert u naše domove, a time je, evo, već na početku godine zaslužila moju TV ružu...
Osim koncerta, na ovaj datum tradicionalno pogledam još i skijaške skokove novogodišnje turneje 'Četiri skakaonice', te neki trosatni povijesni ili biblijski spektakl poput 'Deset zapovjedi' ili 'Ben-Hura'. Prvi dan ove godine, u srijedu, pogledao sam 'Kleopatru' s Elizabeth Taylor i tako - zahvaljujući tome što ni HRT, baš poput mene, ne voli mijenjati svoje navike u pogledu TV programa - u 2020. ušao upravo onako kako sam želio: ispred televizora! Idući dan bio je u znaku pojma 'throwback thursday', koji označava internetski trend zbog kojeg ljudi četvrtkom objavljuju neke svoje stare fotografije, podsjete na davne događaje ili se, eto, prisjete nekih dragih ljudi iz prošlosti. Prvog četvrtka u godini mene su tijekom izborne debate predsjednički kandidati podsjetili na moju odluku da će ovo biti prvi izbori na koje neću izaći otkako imam aktivno biračko pravo. Slično kao taj moj glas, nitko od njih, ali ni HRT koji je organizirao ovu dosadnu debatu, neće dobiti TV ružu. (Sve to sam objavio i na društvenim mrežama kako bih ispoštovao spomenuti trend).
Treći dan u godini bio je petak, a taj dan, još od 1. srpnja 2013. godine kada smo postali 28. država članica Europske unije, najdraži mi je u tjednu. Razlog za to ne leži u tome što smo tada stekli pravo na slobodu kretanja u zemljama članicama, niti u tome što od tada možemo glasati za Europski parlament. Ne zanima me ni to što se možemo zapošljavati u drugim zemljama Unije... Ono zbog čega toliko volim petak, a ujedno i najveća dobrobit od pristupanja toj jedinstvenoj nadnacionalnoj zajednici, to je fenomenalna mogućnost da pogotkom 5 točnih brojeva od 50, a zatim još dodatna 2 od 10, svaki tjedan osvojimo iznos od deset pa sve do devedeset milijuna eura. Za svega 15 kuna dakle, zahvaljujući pristupanju Europskoj uniji, svakog petka imamo tu genijalnu priliku osvojiti EuroJackpot! Međutim, već neko vrijeme nažalost nemamo priliku, a zbog toga odgovornima i uskraćujem TV ružu, na nekom programu pratiti njegovo izvlačenje iz Helsinkija.
Umjesto toga morao sam gledati još jednu predsjedničku debatu, ovaj put na Novoj, a koja se ni po čemu nije razlikovala od prethodnih. U skladu s time, u ovoj mojoj tjednoj dodjeli TV ruža proći će onako kako ja prolazim na EuroJackpotu - praznih ruku! Televizijski vikend prošao je poprilično mirno. Subota u znaku izborne šutnje, ne sjećam se čime su taj dan punili program, ali ja sam po savjetu kandidata gledao 'Dan nezavisnosti' i 'Bilo jednom u Americi', a nedjelja je bila rezervirana za emisije u kojima se odbrojavalo do objave izlaznih anketa. O tome da TV ružu nisam dodijelio nikome od onih koji već godinama u takve emisije zovu iste analitičare, a koji do sada gotovo nikada nisu bili u pravu, ne moram posebno pisati. Dovoljno je navesti da je jedina zanimljiva sekunda tog cjelodnevnog programa bio trenutak kad su proglasili pobjednika, a nakon toga je najbolje bilo odmah otići spavati. Mora li početak tjedna, zapitao sam se zatim u ponedjeljak, obavezno značiti i kraj svijeta? Uključujući i ovaj prvi u novoj godini?
Odgovor sam dobio već u 21 sat na HRT-u 1, gdje je prikazana još jedna od onih karikaturalnih epizoda iz serijala o Anti Gotovini. Vrdoljakovo djelo je toliko loše da mi je uspjelo upropastiti čitavu legendu o tom generalu i njegovu herojstvu, pogotovo na taj prokleti, prvi radni dan u tjednu... TV ružu neće dobiti, kao što nije dobio ni 'Arenu' u Puli, a koja je bila zagarantirana sve do prvog kadra u kojemu Višnjić s bijelim zalijepljenim brkovima glumi svoga vlastitog djeda. Posljednji, sedmi dan prvog tjedna ove godine, kod Tončice Čeljuske gostovao je naš proslavljeni košarkaš Dino Rađa. Emisija je bila iznimno zabavna i svakako je dobro došla za opuštanje nakon ove naporne i krajnje nekulturne izborne kampanje pa ne treba čuditi ni što joj za kraj ovog pregleda dodjeljujem TV ružu. Cijeli je tjedan, međutim, nije zaslužio jer je program bio okupiran isključivo politikom, a to je nešto što si zasigurno nitko nije zaželio u 2020. Radije bih da se na televiziji prikazuju poruke ljubavi, nade i prijateljstva kao što je to bio slučaj na prvi dan, ali budući da su pred nama još i parlamentarni izbori, a moguće i razni unutarstranački, nisam baš optimističan kad je riječ o TV programu za preostalih 359 dana u godini.
Djela Gotovine nisu legenda, vec cinjenica...