Iako 2020. godina zasigurno neće biti upamćena po mnogo toga lijepoga, povremena ljudska dobrota, humanost i zajedništvo koje se pokazalo u najboljem svjetlu onda kada je to bilo najpotrebnije, ipak je nešto što bi se moglo izdvojiti kao vrlo značajno iz tih teških 365 dana.
Valjalo bi pokušati zapamtiti, pa onda možda čak i primijeniti, u nekim boljim i, kako se nadam, skorijim vremenima, sve to lijepo čemu smo svjedočili još od onih dana kada smo izlazili na balkone pljeskati našem medicinskom osoblju, pa sve do onoga što smo vidjeli prilikom potresa u Zagrebu kada su ljudi pomagali oko selidbe pacijenata iz oštećenih bolnica, nudili stanove na korištenje onima koji nisu mogli ostati u svojima te se međusobno financijski potpomagali.
Djevojka koja je za vrijeme poplave u Zagrebu skočila u prljavu vodu ispod podvožnjaka u Miramarskoj da spasi čovjeka bez noge, također je netko na koga nikako ne smijemo zaboraviti. Mirna Mrčela se zove. Isto vrijedi i za onog tipa s Trnja, onog heroja ulice što je otvorio neku glupu branu i tako spasio cijeli kvart. To što se idući dan pijan vratio na lice mjesta i potukao s policijom koja mu je došla pisati prijavu za taj njegov hrabri čin, samo učvršćuje njegov status neupitne kvartovske legende.
Bad Blue Boysi, koji su prvo spašavali Palčiće iz Petrove, u trenucima najvećeg potresa i najgore korone, pa onda genijalnom akcijom on-line prodaje starih nogometnih dresova sakupili dovoljno novca da ih tamo vrate, svakako zaslužuju da ih se zapamti te napokon prestane promatrati kroz prizmu huligana. Nikako se ne smije zanemariti ni one zgodne djevojke trenutno na školovanju u Nizozemskoj, a koje su odmah nakon potresa organizirale akciju prikupljanja novca za najpogođenije obitelji u Zagrebu te u vrlo kratkom roku - tlo je još uvijek podrhtavalo - skupile više novca od svih silnih političara u Bruxellesu...
Svi oni do jednoga su heroji uz pomoć kojih ćemo, kako se svi nadamo, ponovno podići grad iz ovog post-potresnog pepela, ali bez predstavnika suvlasnika - tih neopjevanih gradskih junaka koji su od tada obavili možda i najviše konkretnog posla, bez da ih je pri tome netko i spomenuo - taj pepeo nastao uslijed potresa ne bi bio ni pometan sa stubišta u mnogim donjogradskim višestambenim zgradama, a kamoli nešto više od toga.
Ovo je priča o jednome o njih, g. Zlatku Žmaru, koji nas je nažalost nedavno napustio i kojega se na ovim stranicama legendarnog Večernjakova priloga Ekran, za koji pouzdano znam da je volio čitati, s velikom tugom, ali i poštovanjem spram svega što je napravio za našu staru zgradu, prisjećam povodom predstojećih blagdana Svih svetih i Dušnog dana.
Elem, najkasnije nakon razornih potresa po cijelom gradu počelo se postavljati pitanje što rade i koje su obaveze predstavnika suvlasnika. Čime se, dakle, bave ti predsjednici kućnog savjeta, kućepazitelji ili predstavnici stanara, kako ih se također učestalo naziva, te da li oni svojim radom opravdavaju tih par stotina kuna koliko im po zakonu svaki mjesec pripada...
Diljem grada počeli su se užurbano sazivati sastanci suvlasnika, raspravljalo se o temama koje nitko nije otvarao po stotinu godina, a koje su vezane za statiku i sigurnost zgrade. Dizale su se pričuve, spuštali dimnjaci, rušile su se skulpture s fasada za koje je postojala opravdana opasnost od pada, a gradili zabatni zidovi koji su već pali... Krpalo se krovove, zatvaralo plin, lijepilo zelene, žute i crvene naljepnice te postavljalo skele i upozorenja za opasnost od pada cigle. Bilo je tu još mnogo toga što sam tijekom ove dvije i pol godine, koliko je od tada prošlo, uspio potisnuti u sjećanju, a iza svega toga - to im nikada ne treba zaboraviti - sa svojim pečatom i potpisom stajao je predstavnik suvlasnika. Taj najodgovorniji pojedinac među susjedima, jamčio je tako svojim ugledom i čašću, podliježući pri tome i kaznenoj odgovornosti, da će sve u zgradi, na njoj i oko nje, biti učinjeno upravo onako kako je to volja većine, u skladu sa svim potrebama stambene zajednice te po zakonu.
Neki su tijekom tog razdoblja, kako to obično biva, bili zadovoljni sa svojim predstavnikom, neki nisu, a neki još uvijek nisu ni shvatili tko je nositelj te odgovorne dužnosti u njihovoj zgradi... (Jedan moj poznanik, da ga sada ne imenujem jer nije nepoznat javnosti, mjesecima je istraživao tko je kućepazitelj u njegovoj zgradi da bi naposljetku doznao da je - pazite molim vas ovo - to upravo on. Podnio je ostavku čim je to saznao!)
Ja sam, evo, bio jedan od onih koji je sa svojim predstavnikom stanara bio i više nego zadovoljan, a ni među mojim ostalim susjedima - potvrdit će to njegov reizbor - nije bilo onih koji su imali neke zamjerke. Tijekom ovog potresnog razdoblja bili smo s našim predstavnikom posebno zadovoljni jer je, skoro u potpunosti samostalno, obavio sve ovo gore navedene zadatke, a da je pri tome sve bilo iznimno brzo, kvalitetno i, podjednako važno: kao zgrada nismo potrošili previše novca. Zadovoljan sam njegovim djelovanjem bio, međutim, i prije ovog potresa. Kada sam se prije nekih desetak godina uselio u zgradu, upravo je on bio taj koji mi je kao prvi poželio dobrodošlicu te pomogao u svim tehničkim stvarima vezanim za renovaciju stana i preseljenje, a kada god bih zatrebao neki manji popravak u stanu - on je bio tu da za svega desetak minuta obavi posao za koji bi mi svaki majstor, ukoliko bi nekog uopće uspio pronaći, naplatio najmanje dva sata rada.
Žmarov mandat predstavnika suvlasnika karakteriziraju, da spomenem i to pred kraj ovog prisjećanja koje bi trebalo poslužiti kao neka zakašnjela zahvala njemu, ali i priznanje svim njegovim kolegama koji se brinu o tako složenim organizmima kao što je jedna zgrada, i mnogi drugi uspjesi. Od toga da je naša zgrada kao prva u gradu dobila subvencije za obnovu fasade u sklopu koje se i stare prozore trebalo zamijeniti energetski učinkovitijima, preko sustava ulaska u zgradu baziranog na čipovima i šiframa kao u nekom filmu o James Bondu, pa sve do toga da je uspio natjerati DM, koji ima poslovnicu u prizemlju naše zgrade, da nabave tiše klima uređaje i dostavna kolica s gumenim, umjesto željeznim kotačima kako se susjedima u ranim jutarnjim satima, kada se dostava uobičajeno vrši, ne bi remetio miran san i odmor.
Eh da, skoro sam zaboravio, kante za smeće je izbacivao ispred ulaza u večernjim satima, a vraćao ih u jutarnjim prije nego što se gradonačelnik Tomašević i rodio...
Najveći njegov uspjeh je, međutim, taj da je uspio od svih nas otuđenih individua koji do tada nismo ni znali tko živi vrata do nas, niti nas je, eto, prečesto za to bilo i briga, napraviti neku vrstu funkcionalne zajednice u kojoj se jedni možemo osloniti na druge. Gospon Žmar nas je, shvatio sam tek kada je bilo prekasno da mu na tome zahvalim, sve potaknuo, organizirao i uskladio da funkcioniramo kao jedna proširena obitelj, pa iako nas je on nažalost nedavno napustio - njegovo djelo je ostalo! Zgrada će zahvaljujući tome nastaviti svoj život upravo onako kako bi to on želio.
VIDEO Matthew Perry, Chandler iz 'Prijatelja', uništio si je život: 'Na odvikavanje sam potrošio 69 milijuna kuna'