Hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac Mislav Čavajda (40) u zagrebačkom HNK Zagreb glumi u predstavi “Aretej – U agoniji” redatelja Ivice Buljana. Čavajda se glumom počeo baviti već sa 6 godina u Dramskom studiju gdje je ostao 13 godina. Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upisao 2000. godine. Popularnost je stekao ulogom u prvoj hrvatskoj telenoveli “Villa Maria”. Često se pojavljuje u televizijskim serijama, a nešto rjeđe na filmu. U kazalištu je radio s brojnim redateljima, a bio je i član ansambla Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca do 2006. godine. Od 2016. godine član je ansambla Drame HNK Zagreb. U razgovoru nam je otkrio kako se pripremao za novu predstavu, misli li da se sve pomalo vraća na “staro normalno”, kakvu glumu voli, onu na TV-u ili u kazalištu, ali i vidi li se s redateljskom palicom.
Čini se da se pomalo vraćamo u normalu barem što se tiče predstava i općenito snimanja. Vidite li i vi polako “izlaz u normalno”?
Mislim da za početak moramo pokušati redefinirati to normalno. Živimo u izrazito izazovnom vremenu koje nas na brutalan način tjera da u svijesti učinimo jedan značajniji iskorak. Da vidimo kolika je naša mogućnost prilagodbe, koliko se možemo izbaciti iz neke ustaljene rutine života koja nas je možda i sputavala da otkrijemo nešto novo o sebi, čak i napredujemo u nešto bolje. U svakom slučaju, intenzitet ovoga što nam se događa toliko je snažan, neugodan i nepoznat da je vrlo lako krenuti u negativnom smjeru. Ja uz maksimalan oprez od početka pokušavam odmaknuti od bilo kakvih manipulacija koje nas svakodnevno, u svakim vijestima i u svakoj drugoj prilici navode da mislimo kako je taj jedan život koji imam još uvijek na pauzi. Kakvo god to normalno bilo, ja ga već živim i ne čekam da netko drugi stisne play.
Kako se spremala predstava? Znamo da su se prije nekoliko mjeseci predstave radile uz mjerenje temperature, maske na pozornici, ali i izvan nje, testiranja.. Je li tako i sada na probama?
Tako je i dalje, naravno. Prilagodili smo se takvom načinu rada i pokušavamo konstantno osigurati da se kazalište događa i da živi. Izazovno je to za jednu veliku kuću! Ali kada ste svjesni da postoji mogućnost da jedan takav živi, vibrantni i dragocjeni mehanizam u samom srcu ranjenog grada prestane kucati postanete svjesni koliko je on bitan podsjetnik da je život i dalje tu.
Gledamo vas u ulozi Kaje. Kako ste se saživjeli s ulogom?
Veliki sam ljubitelj Krleže. Imao sam sreće da sam do sada imao prilike istraživati i utjeloviti neke od njegovih najsočnijih likova kao što su Leone u “Glembajevima” i Križovec u “U agoniji”. Raditi na Krležinoj misli i rečenici izniman je gušt i ona mi poprilično lako ulazi u glumački aparat jer mi se čini da dobro osjećam tu partituru i njezin ritam.
Kod “Areteja” se radi o vrlo kompleksnom Krležinu promišljanju globalnih previranja i kretanja, medicine, odnosa prema čovjeku i ljudskosti općenito, a sve to kroz prizmu antike i moderne Europe, postavljenih oči u oči. Kompleksno je i postaviti čitavu priču u relativno kratko vrijeme tako da Kajo još uvijek “oblači kostim”.
Nedostaju li vam predstave s dupkom punim kazalištem, okupljanja?
Naravno da da. Kazalište živi od energetske interakcije sa svojom publikom. Ali događa se nešto zanimljivo u disanju sada takvog desetkovanog gledališta. Čini mi se kao da je zbog velikih razmaka u publici, pozicija gledatelja postala na neki način jednako izložena kao izloženost nas glumaca na sceni. Reakcije tijekom izvedbi jako su suzdržane, na trenutke gotovo da zaboravite da se odvija javna izvedba , a opet kao da je prisutnost i koncentracija još i veća. I kada se na kraju izvedbe upale svjetla, sada tijekom poklona imate mogućnost pogledati gotovo svakoga u oči i zanimljivo je primijetiti kako se radi o nekoj novoj vrsti uzajamnog poštovanja i zahvalnosti za jedan kazališni trenutak. Ma naravno, i dalje ako se radi o dobroj predstavi!
Što vam još nedostaje od vremena prije pandemije?
Trudim se ne razmišljati o svemu što mi nedostaje. Još u godini prije pandemije u relativno kratkom periodu doživio sam niz vrlo bolnih udaraca i gubitaka koji su me natjerali da se na neki način resetiram, krenem ispočetka... zapravo da počnem graditi jedan sasvim novi, drugačiji život. Da malo toga čekam ili očekujem. Korak po korak, da u svakom danu nađem jednu, samo jednu stvar koja će probuditi neki dobar osjećaj, usaditi neku pozitivnu memoriju, isprovocirati smijeh ili osmijeh.... kako god sitna ta stvar bila. Bilo da je to nakon potresa na ulici pozdraviti neko zabrinuto, nepoznato lice ili to da sam postao potpuno imun na negativne reakcije u prometu, da sam zasadio novu biljku u svom vrtu, satima šetao prirodom sa svojim psom, da ne čekam nešto što je bilo jer nikad neće biti isto, da živjeti dan za danom više nije floskula, već imperativ. Ali ako moram izdvojiti nešto, to su putovanja.
Glumili ste u brojnim predstavama, ali i televizijskim serijama. Što vas više ispunjava, glumački angažmani na kazališnim daskama pred gledateljima ili pak oni pred kamerama i snimateljskom ekipom?
Ispunjava za početak raditi posao koji volite, biti svjestan te pozicije. Dobivati još uvijek priliku, neovisno o tome radi li se o kazalištu, filmu ili televiziji. Zatim ispunjava raditi s ljudima koji dijele vašu strast, kada vas angažira netko tko je prepoznao zašto baš s vama želi raditi i što bi s vama sve mogao. U takvim situacijama postajem glumački mnogo otvoreniji, spremnije se bacam u nepoznato i otkrivam u sebi nešto novo. I na kraju, naravno, ispunjava izgraditi lik koji će doprijeti do publike.
Jeste li razmišljali okušati se u režiji?
Ne bih sigurno nikad odbacio tu mogućnost, oduvijek sam se volio okušati u nečem novom. Ali još uvijek imam potrebu za glumačkim istraživanjem, nekim novim i drugačijim glumačkim prilikama i zapravo se tek sada veselim pravom stasanju u svoju glumačku kožu.
Kako ste “preživjeli” ovu pandemiju, što vas je zaokupljalo?
Već godinama nalazim neki svoj mir i kontemplaciju kroz boravak i rad u vrtu, hortikulturi, upoznavanju i uživanju u biljkama. Tako da sam prošle godine upisao na jednom zagrebačkom učilištu studij dizajna vrtova i nastavio razvijati tu strast. Tako sam u potpunosti ukinuo mogućnost nekog praznog hoda koja bi se inače otvorila u ovo poslovno neizvjesno vrijeme i kreativno “preživio”.
VIDEO>> Oliver Mlakar o Večernjakovoj ruži: Ružu za Životno djelo neću nikada zaboraviti, to je moj vrhunac
Iz Zagreba. S Pešćenice.