Ugledni kritičar tek je sada spreman za akademsku karijeru

Iako je u ondašnjem Centru za kulturu i umjetnost, današnjoj II. gimnaziji, išao u razred novinskih izvjestitelja, Dražen Ilinčić nije ni slutio da će se cijeli život baviti novinarstvom. Školu je odabrao jer je tamo išao i prve dvije godine ondašnje – šuvarice.

– Jako mi se sviđala, ugodna, liberalna, pomalo starinska, imala je dah stare gimnazije. Ostao sam jer sam poznavao profesore, učenike, osjećao se kao doma. Razred novinskih izvjestitelja imao je najbolji program, puno društvenih predmeta, umjetnosti. Jedan mi je profesor savjetovao da upišem matematičku jer sam bio pedantan, pa sam i tamo predao dokumente. Kako sam ovdje bio primljen, nisam ni razmišljao o matematičkoj – kaže Ilinčić. Društveni mu je smjer uvijek bio puno draži, a iz razdoblja studiranja također nosi divne uspomene.

– U srednjoj si školi klinac, no makar te dijeli samo pola godine, kad počneš studirati pretvoriš se u mladog gospona. Dovoljno si mlad da uživaš u svemu, a kao studenta smatraju te ozbiljnijim – govori. U novinarstvo je ušao kao student komparativne književnosti i engleskog jezika, i to kao honorarac u Večernjem listu.

– Išao sam u taj razred, a ljudi iz ondašnje novinske kuće Vjesnik predavali su nam novinarstvo. Sugerirali su nam da dolazimo u internu školu novinarstva CINK (Centar za izobrazbu novinarskih kadrova), da odradimo praksu, pišemo tekstove – prisjeća se. Zapao ga je odličan mentor – Sead Saračević, urednik Starta iz njegovih najslavnijih vremena.

– Davao nam je konkretne zadatke, teme, reportaže, čitali bismo i analizirali što smo napisali kod njega u uredu. Bio je zadovoljan mojim radom. Kad sam upao u Večernji list i počeo pisati o filmu, bio je malo tužan, jer me htio usmjeriti prema općem, reporterskom novinarstvu – govori.

Ni slutio nije da će baš on, kad govorimo o još uvijek škakljivom, javnom gay izjašnjavanju, baš on biti pionir. U “Otvorenom” kod Hloverke Novak Srzić javno je progovorio o tome kako je biti gay u Hrvatskoj, s kojim se problemima suočavaju. Roditelji su znali da je gay, coming out bio je s 18 godina, ali na tu temu nisu razgovarali. Kad je objavio roman “Berlinski ručnik” i poklonio ga mami, na jednom mu je nedjeljnom ručku rekla:

– Ako je desetina u tom romanu istina, jako se bojim za tebe. I ovo je vrhunska literatura, rekla mu je.

Draženovi kolege iz srednje škole i kasnije bi mu govorili da su bili uvjereni u njegovu akademsku karijeru. Dok je studirao, Ilinčić je razmišljao o tome, no u ono vrijeme bilo bi prerano za akademsku karijeru.

– Sad bih je htio. Bilo bi dobro dvaput tjedno imati predavanja, konzultacije i da to bude to. No, u ono vrijeme novinarstvo je bilo izazovnije. Roditelji su bili liberalni u odgoju, nikad me nisu ni na što tjerali. Danas pomislim kako su me trebali tjerati barem na još jedan jezik. Puštali su mi da menadžeriram svojim obrazovanjem. Bili su mi podrška, ali nisu se uplitali u moje izbore. I kad sam počeo raditi, bilo im je drago. Simpatično mi je što je moj tata do samog kraja favorizirao Vjesnik. Čitao je i Večernji, naravno, ali Vjesnik mu je bio broj jedan – govori.

Prelaskom u “Pola ure kulture” otvorila su se nova vrata, no pisano novinarstvo, priznaje, još je u krvi.

– Već tri godine pišem blog na HRT-u, mala forma koja zadovoljava moju potrebu za pisanjem – kaže.

Iako je ugledni filmski kritičar, iza sebe nema puno razgovora. Intervjui kao forma nisu ga privlačili, a na televiziji je, smije se, neka vrst esejista. Okušao se i u informativnom programu. Hloverka Novak-Srzić pozvala ga je u ekipu kad je 2007. postala glavna urednica Informativnog programa.

– Znamo se još iz Večernjaka i prihvatio sam ponudu. Čovjek ne ide iz sporovoza u dnevni program i to s 45 godina. Logičnije bi bilo obratno. Na kolegijima sam bio među najstarijima. No, Informativni program i jest medij za mlade ljude jer je dinamičan, treba biti stalno prisutan, na oprezu, uvijek imati mobitel sa sobom. Iako u tim godinama svi mi postanemo komotni, uredno sam odradio 2,5 godine dnevnog ritma. I tada sam otkrio da moj format za informativni program nije prilog nego javljanja u živo. To sam volio, odgovaralo mi je – govori.

Kad se 2010. godine vratio u “Pola ure kulture”, nastavio je tamo gdje je stao. Dočekala ga je ista ekipa, zahvaljujući kojoj emisija traje već 17 godina i zaštitni je znak HRT-a. Ilinčić se tako vratio u ritam koji mu odgovara. Nema više ni žurbe ni strke i ostaje mu vremena za njegove male rituale.

– Volim pješačiti i često hodam. Stanujem u Vlaškoj i do posla svaki dan obvezno pješačim. Divna šetnja kad budu topli dami. Nekad se i doma vraćam pješice – kaže.

Punih sedam godina, otkriva, išao je u teretanu koja mu je dosadila. Pješačenje je, smatra, najprirodnija i najzdravija rekreacija. U zadnje vrijeme počeo je i više čitati, a priznaje da previše vremena provodi uz televizor.

– Gledam i HRT i Fox crime, Fox life, National Geographic. Obožavam krimi serije kao što su “Zakon i red”, “Pravda za sve”, a nedavno sam opet odgledao cijeli “Seks i grad”. Ima prekrasnih serija koje su tako dobro napravljene da bih ih stalno gledao

1984. Večernji list

 – Te sam godine došao u Večernji list koji je trebao mlade ljude jer se pripremala Plava devetka. Istodobno sam osjetio poriv da pišem o filmu, koji do tada i nisam pratio. Pokojni Miro Modrinić bio je umoran od dnevnog praćenja filma i ostavio mi puno prostora da ja to radim. Večernji list ispunio je obećanje zadano svima nama pripravnicima. Rekli su: “Morate završiti fakultet, pa ćemo vas primiti”. U rujnu sam završio studij, a već u prosincu dobio posao. Bezbolno sam prošao put do prvog zaposlenja i u Večernjem listu ostao 17 godina.

 1995. Pola ure kulture

 – S emisijom “Pola ure kulture” javila se i nova ljubav, televizija. Urednica Branka Kamenski i ja i danas lijepo surađujemo, razmišljamo identično, slažemo se. Ipak, bojažljivo smo krenuli u taj projekt. Prihvatio sam njezin poziv za suradnju i mislio – odradit ću nekoliko emisija pa će uskočiti netko drugi. Međutim, ostao sam do danas. Bilo je puno prostora za istraživanje, novi medij, a kako sam zaljubljenik u film, to mi je bila prilika da pokažem sve što znam i okušam se u novim izazovima. Pomalo sam se bavio sitnom režijom, istraživao nove načine, rješenja za priloge. Osmišljavao sam kako napraviti drukčije od onog klasičnog, već znanog načina.

 2006. Berlinski ručnik

 – Moj prvi roman, priča o gay svijetu koja je u to vrijeme izazvala reakciju. Njome sam želio izraziti svoj pogled na svijet, na situaciju, i svoju i onih koji sve to proživljavaju. Gledao sam film “Parada” Srđana Dragojevića i jako me dirnuo. Odličan film, no težak za ljude koji na žalost to moraju proživljavati. Teško je bilo kome tko ima ljudskosti u sebi, a nama još malo teže. Nisam bio ni na jednoj paradi. Znam da mogu bilo gdje reći ili napisati da sam gay, no izaći na cestu i suočiti se s tom količinom mržnje mi je nepojmljivo. I zastrašujuće.

 2008. Amato

 - Napravio sam dokumentarac “Amato” i objavio zbirku priča “Najkraće priče”. Dokumentarac nije poznat, ali drago mi je da ga je Klasik TV uvrstio u program. Priča je to o riječkom kinozanesenjaku kojemu je užitak prerušiti se u Charlieja Chaplina. Ima drvenu kameru, ide na razna događanja i predstavlja. Tih pet dana snimanja bili su mi među najljepšima u životu. Imam ideju i za novi dokumentarac, i onda sam je imao, ali nikako da je ostvarim. Bio bi to portret još jednog zanimljivog čovjeka koji sad živi u Irskoj a inače je iz Hercegovine. U međuvremenu je došla recesija, nije pogodno vrijeme, ali nadam se da ću sljedeće godine i operativno to staviti na papir.