"Lako je početi. Nešto je teže uspjeti, a najteže je trajati u tom uspjehu." Ta tvrdnja najbolje opisuje značaj te dugi niz godina u kojima je Večernjakova ruža bila i ostala priznanje koje žele doslovno svi kreativci. Večernjakova ruža je prva medijska nagrada u Hrvatskoj, osnovana je 1994. godine, tek godinu dana poslije Porina te do danas ostaje najcjenjenija i najutjecajnija nagrada. A sada kada odbrojavamo zadnje dane do svečane dodjele Ruža koja će se održati 24. ožujka u HNK Zagreb, uz izravni prijenos na Hrvatskoj televiziji, lijepo se prisjetiti svega što smo već ostavili za sobom.
Možda i najnostalgičnija sjećanja vezana su uz prvu Ružu, način na koji je ona nastala, a posebno način na koji smo je dodijelili. Pišući nedavno o prvih deset godina Zagrebačkog festivala, u monografiji koju je objavio Večernji list, osvijestili smo činjenicu da je ta velika glazbena manifestacija započela 1953. godine, u vremenima prije televizije, kada je od sličnih glazbenih "proizvoda" postojao tek Sanremo i kada nije bilo lako doći do informacija kako se uopće pokreće i organizira festival zabavne glazbe.
U istoj situaciji, točno četrdeset godina nakon prvog Zagrebačkog festivala, bili smo i mi kada smo počeli razmišljati o medijskoj nagradi. U našoj zemlji tada je postojao tek Porin, ali za razliku od Ruže, on ima samo stručne glasače, a Ruža je bila i ostala nagrada koja, između ostalog, simbolizira čvrstu vezu i povjerenje između Večernjeg lista i njegovih čitatelja. Bilo je to vrijeme Domovinskog rata, prije operacije Oluja, prije mirne reintegracije Podunavlja, doba u kojem je malo tko u Hrvatskoj imao mobitel, a internet je bio tek u povojima... U takvim je uvjetima svoj život započela Ruža, najprestižnija i do danas najznačajnija medijska nagrada, čiji status ne blijedi. Na samim počecima znali smo da želimo nagradu u kojoj će odlučujući glas biti glas naših čitatelja, a oni su to odmah i prepoznali te su s mnogo žara prigrlili nagradu u kojoj baš oni odlučuju, izabiru najbolje kreativce u medijskom svijetu.
Za one čiji su životi počeli u vremenima u kojima je sve dostupno na klik miša treba objasniti koliko je truda tada trebalo uložiti kako bi se uopće glasalo. Trebalo je kupiti novine, svakog petka iz Ekrana Večernjeg lista izrezati kupon, u njega upisati imena svojih favorita, sve to prilijepiti na dopisnicu (jer zbog brojenja glasova kupone u pismima nismo primali) i poslati poštom na našu adresu. Danas je lako priznati s koliko smo straha čekali dane koji su slijedili nakon objave prvog kupona za prvu Ružu, kada su se birali najbolji kreativci 1994. godine. Što ako bude premalo glasova, tinjala je bojazan u svima koji su bili uključeni u taj veliki posao. Uzvici oduševljenja kada su poštari u redakciju donijeli prvu vreću dopisnica vjerojatno su se čuli do centra Zagreba, kao i oni koji su odjekivali redakcijom sljedećih dana jer vreće su nastavile uporno stizati.
Interes čitatelja bio je takav da su se pobjednici u svakoj pojedinoj kategoriji mogli podičiti tisućama i tisućama glasova, a ogroman značaj nagrade potvrđuje to što se i danas mnogobrojne zvijezde u svojim biografijama hvale brojem Večernjakovih ruža koje su osvojili. Prvi laureati koji su započeli su ovaj slavni niz bili su: Oliver Mlakar i Doris Vučković, kojima su pripale Ruže za TV osobe 1994. godine, zatim grupa E.T., Maja Blagdan i Oliver Dragojević koji su osvojili glazbene Ruže te glumac Filip Šovagović. Prva dodjela nagrada održana je u Satiričkom kazalištu Kerempuh i bio je to show za koji se tražila ulaznica više. Tada smo se na licu mjesta uvjerili da i najbolje planiranje čovjeka može odvesti točno tamo gdje ne želi biti. Naime, sve je bilo spremno, Ruže ponosno poredane na pozornici, naravno redoslijedom koji je nalagao scenarij svečane dodjele. No mlada i zgodna hostesa, ponesena uzbuđenjem i omađijana svim poznatim i slavnim licima koja su se tu večer natiskala u Kerempuh, sa stola ih je uzimala nasumce. I tako su doslovce svi dobitnici s pozornice, nakon prigodnog govora zahvale, otišli s tuđom Ružom u rukama. To smo ispravili na partyju, svi su kući otišli s vlastitim Ružama. To nas je naučilo pameti i više nije postojao problem koji nismo znali riješiti.
Već sljedeće godine organizirali smo munjevit dolazak u Kerempuh dive hrvatskog glumišta Ena Begović, koja je ravno iz predstave, još u kostimu, stigla po svoju Ružu. Kako su se razvijali i rasli mediji u Hrvatskoj, razvijala se i rasla Večernjakova ruža te ona danas ima i laskav status nagrade bez koje je nemoguće napisati poslijeratnu povijest televizije, radija, glumišta i estrade u našoj zemlji. Tako smo u vremenima najveće ekspanzije privatnih radiopostaja uveli i radijske Ruže, a u doba najveće popularnosti tamburaške glazbe imali smo i Ružu za najboljeg izvođača tamburaške glazbe, koja je nakon nekoliko godina prerasla u Ružu za najboljeg izvođača etnoglazbe.
Uz Ruže najboljima u 1999. godini zajedno s čitateljima Večernjeg lista rezimirali smo najveća kreativna dostignuća 20. stoljeća, a posebno uzbudljivo bilo je 2014. godine kada se Ruža uselila u svoj novi dom, na scenu HNK Zagreb, gdje se od tada do danas održava svečana dodjela Ruža uz izravni televizijski prijenos na HTV-u. Te godine Ruža je imala i svoj hollywoodski trenutak kada je, uz veliku pomoć Gorana Višnjića, sve dobitnike, nominirane, ali i publiku u dvorani i pred malim ekranima pozdravila (na solidnom hrvatskom jeziku koji je Goran s njom uvježbao) velika diva svjetskog filma Halle Berry.
I tako smo nastavili, svake godine pripremajući novo iznenađenje, uz nagradu koja je postala jedan od simbola Večernjeg lista i njegove veze s čitateljima. Tu vezu nije uspjela prekinuti ni korona jer upravo je Večernjakova ruža bila prva nagrada u Hrvatskoj koja je dodijeljena virtualno, a za njom su slijedili svi ostali. Prvog dana proljeća 2020. godine u velikoj zgradi HNK Zagreb bili su samo voditelji – Doris Pinčić i Duško Ćurlić, sami na ogromnoj sceni, a iz mraka gledališta ovog ih je puta gledala tek nekolicina ljudi, samo najpotrebniji dio tehničke ekipe. Svi nominirani i svi dobitnici bili su na sigurnom – u svojim domovima, cijela je dodjela odražena virtualno i sjajno je uspjela. Iz te godine, primjerice, pamtimo da je Jelena Miholjević, koja je Ružu dobila za svoju sjajnu ulogu u TV seriji "Crno-bijeli svijet", s članovima svoje obitelji slavila u dvorištu kuće, dok su joj zadovoljni i sretni susjedi klicali sa svojih prozora i balkona.
Ruža je oduvijek poznata i po svojim prezenterima, a danas bi bilo nemoguće naći iole viđeniju osobu, bilo da je riječ o sportašima poput Janice Kostelić ili Zlatka Dalića, glumcima, glazbenicima, pa sve do najvećih gospodarstvenika, koji nisu iskusili čari Ružine pozornice i bili ponosni što su baš oni pozvani da dodijele nagrade koje su zaslužili najbolji. A mi večernjakovci u srcima čuvamo one posebne trenutke kada je cijeli HNK Zagreb bio na nogama i ovacijama ispraćao ljude koji su u svoj posao uložili doslovno sve što su imali, znali i mogli. Žao nam je što ne postoji metar kojim smo mogli izmjeriti ovacije koje su dobili, primjerice, Milka Babović, Boris Dvornik, Josipa Lisac, Mladen Kušec ili lani Mirjana Bohanec Vidović, koja je za ulogu Ane Šafranek u TV seriji "Dnevnik velikog Perice" osvojila glumačku Ružu 2021. godine.
A nakon virtualne Ruže, koju je nama naša korona dala, bili smo sigurni da si je najstarija medijska nagrada u Hrvatskoj utrla novi put, put kroz 21. stoljeće. To smo potvrdili i lani, kada smo uz najbolja dostignuća u 2021. godini dodijeli i prvu digitalnu Ružu, jer to je sada svijet koji nas svakim danom iznova osvaja svojom kreativnošću i u kojem neki novi kreativci pomiču granice stvaralaštva.