Pojam “Flashback Friday”, koji je posljednjih godina postao nevjerojatno popularan internetski trend, a pogotovo na društvenim mrežama, podrazumijeva da ljudi petkom - objašnjavam za one malo starije koji čitaju legendarni Večernjakov Ekran - na World Wide Webu objavljuju neke svoje stare fotografije, podsjete na davne događaje ili se, eto, prisjete nekih dragih ljudi iz prošlosti.
Porijeklo tog pojma, ako je vjerovati magazinu Sports Illustrated, ali i nekim drugim relevantnim izvorima koji to potvrđuju, pripisuje se američkoj web stranici specijaliziranoj za tenisice, a koja je pod tim nazivom rubrike još prije 15-ak godina svakog petka objavljivala fotografije starih modela košarkaških tenisica. Pojavom društvenih mreža taj trend je dosegao neočekivane razmjere i sada skoro da nema čovjeka prisutnoga na njima, a da nije barem jedanput u tome sudjelovao. Ako je za to dobio još neki “lajk” ili “share”, tim bolje...
Na ovaj današnji petak i ja sam, evo, podlegao toj pošasti pa sam se prisjetio nekih lajka vrijednih pojava iz prošlosti na koje bi valjalo podsjetiti i druge.
Sjetio sam se tako, i na Facebooku odmah podijelio, svog nekadašnjeg društva iz Charlieja, Gajeva ulica, kućni broj 4. U tom kultnom kafiću sam osim s Brankom Lustigom, koji je tu također bio redovit gost, utakmice do prije par godina redovito pratio u društvu Predraga Matvejevića, najprevođenijeg pisca u Hrvatskoj. Nije propuštao niti jednu, a mislim da je navijao za Velež iz Mostara, ali moguće da se i varam. Slavio je, naime, i ono jednom kad je milanski Inter nekoga pobijedio u Ligi prvaka. Doduše, davno je to bilo...
U skladu sa svojom ulogom, tu je i uvijek bio i Davor, dobro raspoloženi vlasnik lokala, bivši igrač Dinamove šampionske generacije iz 82., te sin čuvenog Mirka Brauna, također vrsnog obrambenog igrača koji je bio član poznate uže obrane Dinama Škorić-Belin-Braun. Upravo je Mirko i otvorio Charlie te od njega napravio kultno mjesto okupljanja tisuća Zagrepčana i još važnije Zagrepčanki, a na koji sam podsjetio svoje prijatelje na Facebooku sjajnom fotografijom rođenog Splićanina Ive Eterovića s početka 80-ih godina prošlog stoljeća.Nitko od gore navedenih, nažalost, više nije među nama, ali dok god postoji sjećanje na druženja u tom legendarnom ugostiteljskom objektu, oni su još uvijek s nama.
Svoje pratitelje na Instagramu, nadalje, podsjetio sam na razdoblje u svome životu kada sam skoro pa svakodnevno odlazio na Kamenita vrata. Međutim, ne kao što bi se moglo pretpostaviti da zapalim svijeću, već kako bih pojeo jednu od najboljih pizza koja se ikada pojavila u našem glavnom gradu. Ona pizzeria kod Kamenitih vrata, sjetili su je se odmah svi na toj društvenoj mreži koja lagano preuzima primat nad Facebookom i nagradili je mnoštvom onih malih srca, ostala je upisana u kolektivnu memoriju svih ljubitelja tog talijanskog specijaliteta i sasvim sam siguran da je spomenu svaki put kada zagrizu u neku drugu pizzu, a ne samo na ove instruirano nostalgične petke. Ta pizzerija je već dugi niz godina zatvorena, ali ovim svojim činom oživio sam je, barem na jedan dan, u digitalnom smislu.
Od ugostiteljskih objekata, a uz koje me i inače vežu najljepše uspomene iz mladosti, sjetio sam se nezaboravnih Badnjaka u Saloonu, šminkerskih izlazaka u Big Ben, Tkalče dok je još uvijek bila kul i, onih uskih Gjurinih prolaza između prvog šanka i WC-a, te s druge strane između istog tog šanka i par izdvojenih sjedećih mjesta, u kojima se - odgovorno tvrdim pa čak i pod kaznenom odgovornosti - utorkom odvijalo nešto najbolje što je ovaj grad u svojoj povijesti noćnih izlazaka imao za ponuditi.
Eh, da, skoro sam zaboravio spomenuti, sjetio sam se tom prilikom i svih djevojaka s kojima sam na navedenim lokacijama stvarao te lijepe uspomene, ali kako sam već neko vrijeme u braku, a vjerojatno su to i one, neke od njih su to bile i tada, nisam to podijelio sa širokom društvenom zajednicom prisutnom na WWW-u. Ima uspomena koje se, eto, ne prodaju za like, pa makar bio i Flashback petak...
Podsjetio sam se i neke druge, mile mi stvari, ljude i događaje, a koji nisu nužno vezani uz hranu i piće. Sjetio sam se tako Cvitanovićevog gola protiv New Castlea kojim smo izborili produžetke u kvalifikacijama za Ligu prvaka, onog starog pantomimičara koji je svaki vikend, bez obzira bila kiša ili snijeg, zabavljao ljude na Jelačić platzu i tapkaroša koji su ispred kina Zagreb preprodavali ulaznice za “Space Jam”. Sjetio sam se, naravno, i “Space Jama” - sjajan film! A, Elviton tenisica koje su nekoć bile najbolji pokazatelj da neko dijete na školskom dvorištu nije kul, te da s velikom sigurnošću može očekivati izrugivanje svojih kolega, prisjetio sam se s nekom nelagodom. To dijete sam, naime, veći dio odrastanja bio ja, pa sam se prisjetio i trauma koje od tada datiraju...
O svemu tome sam, naravno, kako i dolikuje na ovaj nostalgični dan u tjednu, obavijestio prijatelje s kojima sam povezan na društvenim mrežama, pa čak i neke poslovne partnere na LinkedInu. Samo za ovu prigodu, usput budi rečeno, otvorio sam i Twitter profil kako bih ljude podsjetio na vrijeme kada se na ulazu u kino dvorane vršio strogi pretres ne bi li te spriječili da uneseš nešto za jesti i, ne daj Bože, uprljaš im dvoranu.
Da ta aplikacija kojim slučajem dopušta korištenja većeg broja znakova od onih 280 propisanih, otišao bih u širinu i požalio za tim vremenima kada su očito tete čistačice vodile politiku kino dvorana. Bolje je i to, tvitnuo bih, od ovoga što imamo sada - kada ljudi od raznih tacosa, sirnih preljeva, nenormalnih količina čipsa i druge nimalo primjerene hrane za kino zbog koje su više od pola sata stajali u redu, ni ne vide film koji su došli gledati. A, s obzirom na to kakvi su filmovi, ni blizu tako dobri kao što je to bio Space Jam - i bolje da ih ne vide.
Svidjela se, međutim, mojim pratiteljima i ova kratka objava pa su tu moju uspomenu retvitovali u rekordnom broju, a ja sam spremno nabacio još jedan flashback u kojemu sam se prisjetio svog prvog ljubavnog sastanka u kinu. On je, nažalost, samo polovično uspio. Ja sam, naime, došao, a ona nije…
Lajkovi, sherovi i followeri nisu se više mogli zaustaviti, ta stara fora doživjela je svoju renesansu zahvaljujući novim medijima i novim ljudima koji na njima provode svoje vrijeme.
Za kraj tog petog dana u tjednu napisao sam i tekst za Ekran, legendarni prilog - objašnjavam za one malo mlađe koji ovo čitaju digitalno negdje na World Wide Webu - još legendarnijeg Večernjeg lista. Veći flashback i povratak u prošlost od čitanja na tradicionalan način i u papirnatom obliku nećete sasvim sigurno nigdje doživjeti, a meni će biti drago ako sam vas, evo, na ovaj petak uspio i na to podsjetiti.