U zadnje dvije godine, u vrijeme pandemije, mnogi slušatelji Radio Sljemena su se naputovali po cijelom svijetu. Dovoljno je, uz nedjelji ručak, u 13.30 krenuti "Prstom po globusu", a autorica emisije Vesna Jurić Rukavina i njeni sugovornici, svakog natjeraju da u svojim mislima složi novu listu destinacija koje želi posjetiti.
Što s prvo pomislili kada ste čuli za nominaciju za Ružu?
Iskreno?
Najiskrenije!
Bila sam neobično sretna i ponosna. Isprva mislila sam da se to ne događa, prošle su mi kroz glavu neke međunarodne nagrade i sada – Zagreb, Hrvatska. Teško je opisati taj osjećaj, ali bila je to sreća: „vidjela me moja sredina, netko iz mog rodnog grada, iz moje struke“.
Kako je prije punih 15 godina rođena vaša emisija?
Bio je to jedan mali sastanak u redakciji, na temu tko što želi raditi i nakon toga sam došla s koncepcijom emisije „Prstom po globusu“. Prvu sam snimila s poznatim zagrebačkim svećenikom monsinjorom Odilonom (Odilon-Gbènoukpo Singbo, op. a), gdje smo bili u njegovoj rodnoj kući u Beninu, vrlo skromnoj, i tamo skupili deset eura, jer tada je to bila cijena školovanje jednog djeteta za cijelu godinu. I onda se počela rađati ideja da emisija ima osobni pečat. Možda je najveći okidač bilo jedno čudno putovanje po Amazoni, u jednom plemenu gdje smo imali školu prirode na kraju svijeta. I tako je krenulo, od destinacije do destinacije, s građom od kojih je neka bila dobro znana, a neka tražila ozbiljno proučavanje. Počelo je s prijateljima, zatim su se ljudi počeli i sami javljati i tako putovanje traje 15 godina.
Slušajući vaše emisije ja u svojoj glavi sastavljam bilješke gdje sve još trebam otputovati?
Ja sam po prirodi znatiželjna i jedna bezvremenske ljubav prema ljepoti i znanju me tjera da dalje putujem.
Koliko ste svijeta uopće proputovali?
Europa mi je jako poznata, drugi kontinenti baš i ne. Teško to mogu objasniti, u meni postoji nešto što me tjera da kada npr. Čitam o nekom gradu ili zemlji zapažam detalje koji drugim promiču. Ne gledam video materijale, svoje priče tražim kroz povijest, književnost... Ponekad mi je dovoljan jedan stih ili anegdota nekog naroda i krenem na novu pustolovinu. I naravno nađem gosta i tako nastaju priče. No, ovaj 'recept' krije puno mukotrpnog rada, a u emisiji mi jako pomaže glazba, originalna glazba iz zemlje u koju 'putujemo', a posebno me inspirira umjetnost, sakralna baština, povijest... Uvijek želim slušateljima dati ono što je 'nevidljivo'. Npr. u Vatikanskim vrtovima sam bila prije nego što su se otvorili za javnost, vidjela papu Ivana Pavla II. na nekom drugom prozoru i naravno da sve to želim podijeliti sa slušateljima.
Emisiju mogu izreći samo jednu ozbiljnu kritiku, ja bih naime na put s vašim sugovornicima, jer mislim da bih tek tada maksimalno profitirala.
A ne, maksimalno bi profitirali da krenete s mojim sugovornikom i samom. Šalu na stranu, kada pripremamo neku emisiju znamo i danima razgovarati, da bi na kraju oni rekli „Pa tko je iz tog grada, ja ili ti?“. No, činjenica je da sam ja jako otvorena za sve kulture svijeta i da nemam nikakvih predrasuda. Naravno, da je teško raditi priče o nekim jako siromašnim sredinama gdje je jedini obrok u danu čaša kozjeg mlijeka, ali činjenica je da se i tamo da naći puno toga lijepog. A glavna misao te emisije je ljubav među ljudima svijeta. Valjda sam ja sanjar!
Gdje vas je sve emisija odvela?
Slušatelji mi npr. ne vjeruju da nisam bila na Tibetu, tamo su bili moji sjajni sugovornici, ali emisija me odvela npr. u podmorske dubine, otkrila mi je ogulinsko srcoliko jezero... Nije mi ništa teško, uvijek radim po receptu „sve za priču“, iako nipošto nisam avanturist.
Veliki plus emisije je to što one imaju i okus i miris. Nikada ne zaboravljate pitali što se tu jede i pije, što vole lokalni ljudi?
Ja se trudim da zemlju predstavimo onakvu kakva je. Ako netko dođe u Hrvatsku, ja ću mu dati sir i vrhnje. I isto mi je tako normalno da mi u Gruziji skuhaju, kako oni kažu, najbolju šalicu čaja, ili da u Armeniji popijem taj najskuplji konjak na svijetu. Imala sam zaista prilike probati štošta, a nešto mi je omogućio i Izvršni odbor Svjetske federacije novinara putopisaca u kojem zastupam Hrvatsku.
Kako ste riješili zadnje dvije godine u kojima smo svi zbog pandemije ostali kod kuće?
Morali smo ići s reprizama, ali smo ih pomno birali. Tako su oko prošlog Božića išle priče o Zagrebačkoj katedrali. I to je stvarno anegdotalna situacija, jer dugo sam mislila: Katedrala mi je tu pod nosom, Riznicu sam već snimila, ima vremena... I onda smo je snimali pod skelama i mnogo toga morali izvući iz sjećanja.
Vaša emisija je bila i polazište za projekte u drugim medijima?
Emisija koju sam govorila o Vrćinu u Istri se pretvorila u radio-dokumentarnu dramu i drago mi je da smo bili malo jači od BBC-a, jer "Zaboravljena gradina" je osvojila na Međunarodnom festivalu igrane i dokumentarne radiodrame Prix Marulić, treću nagradu, 2016. godine. A prvi dokumentarni film je bio inspiriran svime što sam viđala po Istri. Istra je za mene prostor istraživanja, i želim je istražiti do kraja, baš kao i svoj zagrebački Gornji grad.
I za kraj destinacija iz snova, kamo biste željeli krenuti kada ovaj svijet ponovno postane sigurno mjesto?
To je stvarno vrlo osobno pitanje. Vjerojatno bi to bila Umbrija, jer ja sam jedna od rijetkih koja je zaljubljena u Umbriju, a ne u Toskanu. I uz Umbriju, jug Francuske, sela, gradići... izbjegavala bih velike gradove, jer danas su svi ti veliki gradovi zapravo isti.
VIDEO Pogledajte najbolje trenutke s dodjele Večernjakove ruže