Glazbenica Vesna Pisarović dvije godine je čekala veliki koncert u Domu sportova koji je najavila negdje na početku pandemije, kada su mnogi još uvijek bili uvjereni da će sve biti gotovo za samo dva tjedna. Konačno će ga održati 29. travnja, što je neizmjerno veseli. No, osim što su se promijenili neki ranije zamišljeni planovi za nastup, mnogo se toga promijenilo u i njenom životu otkad je prvi put šarmirala publiku hitovima kao što su "Da znaš" ili "Jutro donosi kraj", ali i kada je predstavljala Hrvatsku na Eurosongu u Tallinnu. Danas je obrazovana jazz-glazbenica, a nama je odlučila otkriti neke detalje o godinama koje je provela u inozemstvu, školovanju i planovima za budućnost.
Koncert u Domu sportova koji se treba održati 29. travnja najavljen je još prije dvije godine. Kako je bilo tako dugo čekati koncert?
Kad se prvi put odgodio, bila sam razočarana, i moj tim i ja. I optimistično smo se nadali da će se ipak održati samo par mjeseci nakon, kako smo i najavili. Međutim, otkazivanja su postala gotovo pa ritmična, vrijeme je postalo relativno, tako da sam u tom vakuumu i ja postajala sve ravnodušnijom na prognoze i planiranja.
Jeste li puno razmišljali o koncertu, mijenjali set-liste, odjevne kombinacije u ove dvije godine ili sve ide isto kako je planirano na početku?
Svakako da sam kroz ovo razdoblje imala dosta vremena razmišljati o koncertu. No, nakon ove dvije godine svijet oko nas se promijenio i mi smo se promijenili. Zvuk se promijenio, kao i moda. Tako da je sasvim logično da je koncept koncerta osmišljen iznova. Suradnici su isti, no pridružili su se i neki novi.
Već neko vrijeme radite i na novim projektima, na pop-albumu, jazz albumu... u kojoj ste fazi i hoćemo li uskoro imati priliku čuti nešto od toga?
Iskreno, vjerovala sam da ću prije ovog koncerta uspjeti privršiti nekoliko svojih novih pop pjesama. Jer pandemijsko razdoblje, koliko god se činilo ponekad beznadežnim i dugim, ipak je bilo i kreativno i vratilo me pisanju pjesama. No, pripreme za koncert zahtijevaju apsolutnu posvećenost, tako da sam ovaj radni zanos morala sada staviti po strani. No, paralelno sam uspjela snimiti jedan album posve drugačijeg zvuka i pristupa - a to je album prerade sevdaha. Rad na njemu sam započela u Berlinu s berlinsko-francuskim jazz glazbenicima, neposredno prije pandemije, a ovih dana smo ga priveli kraju.
Zbog koncerta, a i pandemije, iz Berlina ste se vratili u Hrvatsku. Jeste li možda odlučili ostati zauvijek?
Zauvijek je možda presnažna riječ za svijet danas, a za glazbenika pogotovo.
Sa sigurnošću jedino mogu reći da ću se zauvijek baviti glazbom na ovaj ili onaj način. No, gdje ću živjeti za par godina, tko to zna. Jednom kad se otisneš, svaki drugi put je lakše i ljepše.
Dugo ste živjeli u Berlinu. Mnogi Nijemce smatraju hladnim ljudima. Kako ste ih vi doživjeli?
U Berlinu je hladno, ali Nijemci nisu hladni kako se o njima misli. Stekla sam krasne prijatelje, no također krećem se scenom koja vrvi glazbenicima raznih nacionalnosti i koji su željni suradnje i učenja jednih od drugih. Tako da je moj berlinski svijet u kojem se krećem ionako svijet sam za sebe.
Možete li nam opisati neki svoj prosječan dan u Berlinu?
Sam dan možda nije tako glamurozan, jer većinu dana sam uz klavir. No, večer je zanimljiva i zahtjevna - jer nije jednostavno odlučiti koji bih od silnih koncerata koji se nude mogla otići poslušati. Istovremeno, i to samo na jazz-impro sceni, događa ih se dvadesetak. Tako da, završetak dana u Berlinu je uvijek iznova jedan novi trijumf muzike.
Berlin je multikulturalan grad pa se, srećom, dosta razgovora može obaviti na engleskom. No, kako vam ide njemački i možete li nam otkriti (i prevesti) neku najdražu rečenicu na tom jeziku?
Čuti govor pravog Berlinera je prava rijetkost. No američki engleski, španjolski, turski, talijanski je svakodnevica. Da, u Berlinu se ne govori njemački, jedino kad te pravna situacija natjera, zgodno ga je znati. I kad se otisnem na turneju izvan Berlina, tada ga moram znati. Više me sama zvučnost riječi oduševljava, poput Schmetterling za leptira, ili slavuj - Nachtigall, i one neobično duge riječi iz jezike birokracije.
To nije jedini grad u kojem ste živjeli. Studirali ste i u Haagu, Londonu, bili ste i u Istanbulu... Imate li neku zanimljivu anegdotu iz tih gradova? Po čemu ćete ih pamtiti?
Sva tri grada su krasna i jako različita. Hranu kakvu priređuju u Istanbulu sanjam još i danas. Dinamika grada je suluda, otisnuti se negdje na jug Turske je nezaboravno i bojom i poviješću i okusom, zvukom i mirisom. No, U Den Haag bih se voljela vratiti, barem na kratko. Voljela sam tu školu tamo, bicikle, Sjeverno more i neprestane mijene vremena. A u Londonu sam oduvijek željela živjeti, to je jedan živi grad sa živom scenom i sam britanski engleski i uljuđenost koja iz njega proizlazi je lijep. Živjeti tamo bilo je skučeno, no studirati na Guildhallu je jedno neprocjenjivo iskustvo.
Zašto studij sa 28 godina? Neki bi rekli, s obzirom na to da već imate talent za pjevanje, izgradili ste do tada i karijeru, da je to nepotrebno...
Puno prije sam shvatila da sam sputana glazbenim znanjem koje nisam imala. Šest godina osnovne muzičke škole i sporadični privatni satovi pjevanja, nisu bili dovoljni za ono što sam željela izraziti glasom i glazbom. S dvadeset i šest godina sam vrlo jasno osjećala da je jedan ciklus završen i da moram dalje. A u jazz glazbi sam našla odgovor i to je najljepše što mi se moglo dogoditi u mom glazbenom životu - nakon tadašnje krize, opet sam bila spremna voljeti zvuk, glazbu, publiku, i vidjeti izazov u svemu što radim.
Jeste li na početku tog puta zamišljali da ćete pjevati po zadimljenim klubovima, publici koja ispija whiskey sour i white russian koktele, a vi ste u šljokičastoj haljini do poda ili ste imali neku drugu viziju?
Da, to su klasični jazz mitovi - u jazz klubovima se odavno ne puši, a promukli glasovi također su prava rijetkost. Ustvari čak nisam niti imala sliku sebe u nekom prostoru, nosila me slika zvuka i slika sebe s drugim glazbenicima s kojima taj zvuk stvaram. Glazba je prije svega dijalog, tako da rijetko, gotovo nikada ne vidim sebe samu negdje.
Kao veliku inspiraciju u jednom ste intervjuu naveli glazbenika Petera Brötzmanna. Znači li to da na vas nisu utjecale tipične ikone tog žanra kao što su npr. Ella Fitzgerald, Billie Holliday, Nat King Cole, Nina Simone ili Peggy Lee? Je li tu presudilo što ste njega gledali na koncertu u živo?
Peter Brötzmann je bio okidač, i energija koju sam osjetila na njegovom koncertu u tom dijalogu s bubnjarom odškrinula mi je vrata u jedan novi svemir. No, naravno da učim i divim se Elli i Nat King Colu i Carmen McRae. Jezik jazza se jedino i može progovoriti učeći iz tradicije, i u zvuku Petera Brötzmanna čuje se i John Coltrane i Lester Young.
Kako vas je jazz glazba promijenila?
Za usvajanje glazbe, no i za bilo koji stvaralačko-kreativni proces, nužno je biti malen i fragilan. Upravo suprotno od slike pop dive kakvu je zamišljamo i kakvu želimo da ona ustvari bude. Tako da nam tom mom putu usvajanja glazbe, vjerujem da se jesam promijenila. Kako znam u šali reći - sada služim kraljici Muzici.
Na scenu ste se probili s pop-hitovima, a pjesme kao "Da znaš", "Jutro donosi kraj", "Dolje na koljena" ili "Neka ljudi govore" slušaju se i danas. Štoviše privlače i mlađu publiku, a ne samo one koji su s tim pjesmama odrasli. Jeste li to očekivali?
Vjerujem da je nostalgija veliki "krivac" ove neočekivane euforije kojoj se nisam niti u snu nadala. A drugi razlog su možda melodičnost i neka nevinost u stihovima pjesama kakve smo Milana Vlaović Kovaček i ja tada pisale. A možda pogađaju i upravo ono nešto što nedostaje na ovdašnjoj glazbenoj sceni.
Ne volite previše dijeliti detalje iz privatnog života. Zašto?
Takve sam naravi, a i privatno se rijetkima povjeravam i otkrivam.
Uskoro slavite 13. godišnjicu braka. To je dosta velika brojka. Što ste o ljudskim odnosima naučili iz svog braka?
Mislim da je najljepše to sročio Halil Džubran u svom "Proroku": "Ljubite jedno drugo, ali ne pravite spone od ljubavi, neka radije bude uzburkano more među obalama vaših duša."
Imate odličnu liniju. Znam da vozite bicikl, imate li još neki poseban trening ili režim prehrane?
Bicikl je krasan i obožavani objekt u mom životu. Ne samo da je lijepo s njim otisnuti se u prirodu, bio to Papuk, Berlin, Vukomerić ili Istra - nego i iscrpi upravo dovoljno da opet možeš voljeti cijeli svijet.
I modni stil vam se mijenjao s godinama. Štoviše čini mi ste da ste sada malo više spremniji riskirati i isprobavati neke nove stvari. Koji vam je najdraži odjevni predmet u ormaru i ima li neku posebnu priču?
Na sceni volim biti drugačija i scena to i traži. I čini mi se kao da u tom scenskom pojavljivanju i preobrazbi uživam sve više. Tako da sam se s vremenom i okružila s ljudima koji u tome uživaju jednako kao i ja. A to je ponajviše stilistica Ana Nikačević i modni dvojac Les Emaux.
Pročitala sam negdje i da jako volite parfeme. Posebno ste naglasili niche parfeme. Taj svijet je jako zanimljiv. Možete li nam otkriti koji vam je miris sada najzanimljiviji i imate li neki koji još uvijek niste kupili, a jako vam se sviđa?
Parfemi su kao i zvuk. Imaju srednje, visoke, bazne note, kao što ton ima svoj spektar frekvencija. I doista se divim lijepo oblikovanim mirisima. I kad biram parfem to traje danima i to je stvarno užitak. Parfemi Andyja Tauera su mi trenutni ushit.
Najviše volim pitati sugovornike da preporuče neku dobru knjigu, film ili seriju, glazbu. Što gledate na televiziji, Netflixu?
Televiziju ne gledam već dugo, možda čak i više od petnaest godina. Također, vrlo rijetko pogledam neku seriju. No dobre filmove jako volim. Redatelje kao što su Nicholas Ray, Bille Wilder mogu gledati uvijek iznova. Također, volim otići u zagrebačku Kinoteku, gdje sam nedavno pogledala vrlo inspirativan film Jonasa Mekasa.
Što nakon koncerta, osim još koncerata... otkrijte nam neke svoje planove za budućnost?
S petim mjesecom veselim se povratku na pisanje i privršavanje pop pjesama, koje spomenuh da radim. No, čeka me i niz koncerta, što jazz, što pop. U svakom slučaju, nakon dugo vremena, lijepo je moći opet planirati.
VIDEO Tko je Georgina Rodriguez? Ronaldova partnerica imala je oca dilera, a ujak ju je nazvao "zlom"!
Vesna Pisarović, suprug Ozren Pupovac, sin Milorada Pupovca. Ne znam kako joj je ta činjenica utjecala na karijeru.