Zadnji Nedin intervju za Večernji: Da je Đinđić ostao živ, živjela bih u uređenoj zemlji

Glumiti je počela još kao djevojčica, a ljubav s filmskom kamerom bila je (i ostala) ljubav na prvi pogled. Istinska je ikona jugoslavenskog filma, seks-simbol svog vremena. I za mnoge ono najvažnije; ona sa Slavkom Štimcem “vodi ljubav” u sceni iz koje potječe najpoznatija filmska rečenica dosad izgovorena na ovim prostorima, ona slavna: “I tata bi sine!”, iz kultnog filma Slobodana Šijana “Ko to tamo peva”.

Neda Arnerić u svojoj 63. godini upravo je u Zagrebu obilježavala 50 godina glumačkog staža. Glumila je u predstavi “Živjet ćemo bolje” ZKM-a, nastaloj u koprodukciji s kazalištem Hotel Bulić. Tim povodom razgovarali smo tada s Nedom, a jučer preminula glumici to je bio i posljednji intervju za Večernji list.

Šarmantna i neposredna odmah nam je priznala da je rad na ovom projektu za nju bio poseban izazov, veliki posao zbog kojeg nije stigla uživati u adventskom Zagrebu. Je li vas zatekao poziv Senke Bulić, koja režira ovu predstavu, da se pridružite zagrebačkoj glumačkoj ekipi?

Moram, na svoju sramotu, priznati da, kad me Senka nazvala, nisam prepoznala njeno ime. Čak sam u prvi trenutak pomislila da me netko zeza pozivom da dođem glumiti u Zagreb. Zatim sam na internetu potražila Senku Bulić i shvatila da je riječ o ozbiljnoj umjetnici koja je vodila dva kazališta i osnovala svoje vlastito, a privukao me i njezin obračun s politikom koja ne razumije što je danas teatar.

Je li vam Senka odmah rekla da na vas računa za ulogu Babe?

U tom prvom razgovoru dogovorile smo se da mi pošalje roman Maje Hrgović, a kada je stigao, “progutala” sam ga tu prvu noć. Nazvala sam je odmah ujutro i tu sam vjerojatno ja nju “kupila” brzinom, jer glumcima obično treba malo više vremena da počnu čitati ponuđeni materijal. Odmah sam osjetila da se tu može napraviti vrlo zanimljiva priča iako tada još nisam ni znala da će to biti jedna velika ansambl-predstava, vrlo žestoka. A toliko strasti s kojom Senka radi dugo nisam doživjela ni kao gledateljica niti sam ikada sudjelovala u takvom projektu. Senka mi nije u prvom razgovoru spominjala Babu, a ja sam čitajući roman razmišljala o nekim drugim likovima. Ta baba iz romana, to nisam ja, ali kada smo ponovno razgovarale i kada me ona bojažljivo počela pripremati: “Znate što sam vam namijenila...”, meni je iz utrobe izašlo – Babu.

Vidjela sam neke fotografije. Dijelovi predstave, posebno one scene u kojima ste vi, izgledaju gotovo brutalno.

I treba biti brutalno. Takva je priča. Zapravo, da me stavite pred streljački vod, ne bih znala reći kojem žanru pripada ova predstava. Teatar koji Senka radi nema žanrovske odredbe, to je teatar Senke Bulić. A on mora biti i brutalan i farsičan i jeziv... A uza sve to mora nas i nasmijati. Zato i moja Baba nije ona iz romana. Sasvim je drugačija, nije to babasta Baba, već jedna baba na svoju ruku.

Mudra? Ona koja je mnogo toga proživjela?

Želim da se kroz njezino ponašanje jasno vidi da ona dobro zna što i zašto radi. I kome što radi. Nipošto nije luda, kao što se to na prvi pogled čini.

Kako je raditi s ansamblom ZKM-a?

Imala sam veliku tremu prije početka proba. Cijeli sam život slobodnjak, a na došljaka se uvijek drugačije gleda. Uvijek imam tremu kada ulazim u novi ansambl, a ovdje sam glumica iz druge države koja je došla glumiti Babu. To je u meni stvorilo veliku odgovornost. Nije mi bilo lako. Opustila sam se tek kada sam shvatila što se to od mene traži. Senkine uloge uvijek idu u berem tri sloja i, kada sam shvatila gdje mi je taj osnovni sloj ove uloge, što mi je u želucu, tada je krenulo. Tada sam se počela poigravati ulogom, a to Senka najviše voli. Njena glavna uputa glumcu je: “Bez glumacione!”, ona dakle traži da nema glume, da to bude privatno... kao pred kamerom. Tada mi je postalo jasno da je i mene zvala zbog mog filmskog iskustva, jer je tražila babu koja minimalnim sredstvima postiže maksimalan učinak.

Ansambl ZKM-a ovdje slovi kao glumački najjači...

Gledala sam tri predstave i potpuno mi je jasan renome koji ih prati. Ovdje su se okupili glumci koji su genijalni – i kao ljudi i kao umjetnici. Ovo je doista moćan ansambl s toliko različitih glumaca da je to rijetkost u balkanskim okvirima. Nemoguće je bilo gdje drugdje naći toliki raspon u glumačkom izgledu, izrazu, karakteru, čak i generacijski. Netko je ovdje mudro složio ansambl, a dolaze i mladi. Gledala sam “Čarobni brijeg” s toliko puno sjajnih mladih glumaca, gdje me momak koji tumači glavnu ulogu doslovno fascinirao (Adrian Pezdirc, op. a.). To dijete, koje se zove glumac, doista je genijalno.

Uvijek za sebe kažete filmska glumica, a puno ste radili u teatru. Po čemu je taj film toliko jak da vas je obilježio za cijeli život?

Mene je priča “mala Neda” pratila nekoliko desetljeća .Već sam bila zrela žena i glumica, a još sam slušala to “mala Neda”. Znam, nije često da netko sa 12, 13 godina počne graditi karijeru, da s 15 dobiva naslovnice magazina. To se kod nas dogodilo još samo Slavku Štimcu. Neki koji su počeli kao djeca ili su nestali ili su se nakon dugih godina pauze vratili ovom poslu. Moja popularnost potječe samo iz toga što sam bila “čudo od djeteta”. No, nemojte me krivo razumjeti, “čudo” sam bila za druge. Ne za sebe. Roditelji su se brinuli hoće li me promijeniti taj svijet. Odgajali su me da učim, da će slava proći.

Čitajući neke vaše stare intervjue, stekla sam dojam da rad u teatru stavljate ispred onog na filmu, bez obzira na sve što vam je film donio?

U teatru sam nesigurnija. Ako me Bog poživi, a nadam se da ću raditi sve dok budem živa, valjda će ta nesigurnost proći. Pred kamerama sam kod kuće. Kada čovjek jednom zavoli tu kameru, kada mu postane normalna...

Kada zaboravi na nju?

Apsolutno. Kada počne koketirati s njom kao s ljubavnikom, to postaje lako. Znam da me kamera voli. A rad u teatru uvijek je i iznova borba. I svaka predstava je dokazivanje da ti to možeš jer svi zaboravljaju sve prethodne uspjehe. Na filmu nije tako. Ljudi i sada gledaju neke moje jako stare uloge, a u kazalištu se jedna predstava igra dvije-tri sezone. Rijetke su one koje traje dugo i zato je svaki ulazak u novi projekt situacija u kojoj se počinje od nule. A ja sam i veliki “tremaroš”, samo u teatru. Od kamere tremu uopće nemam. I zato će mi kazalište uvijek biti prostor u kojem nisam sto posto sigurna. A to nije ni loše. Možda me to čuva od rutine, šablone, čega se grozim. Uvijek sam molila Boga samo da me u glumi ne baci u šablonu. I zaista sam igrale sve: od vampa do seljanke.

Kada biste slagali listu svojih najdražih uloga...

Teško je izdvojiti najdraže, ali mogu reći koji su mi likovi bili prekretnica u životu. To je sigurno bio makedonski film ”Uspravi se, Delfina”, moja prva glavna uloga. I danas je malo nosećih ženskih glavnih uloga. Nakon toga došla su dva jako različita filma s vrlo zahtjevnim redateljem. On je Lordan Zafranović, a filmovi su “Večernja zvona”, u kojem sam ostvarila jednu od svojih najboljih uloga, iako nije bila glavna, te uloga u filmu “Haloa, praznik kurvi”, u kojoj me Lordan toliko namučio i iz mene isisao neke sokove za koje nisam ni znala da ih imam. No takav je Zafranović. On nemilosrdno kopa po vama, ne dopušta da mu se glumac preda samo djelomično.

A “Ko to tamo peva”, s mitskom rečenicom “I tata bi sine”?

I ta je uloga zasigurno bila prekretnica u mom životu jer sam igrala u najpopularnijem filmu dotad snimljenom na ovim prostorima koji se i dan-danas vrti u nekim art kinima. A super je kada citat iz vašeg umjetničkog posla postane nešto što svi koriste. I ja ponekad kažem: “I tata bi sine, ali ne može se više”. Neda ima šezdeset i kusur godina.

Moramo se dotaknuti i vašeg statusa seks-simbola tih godina.

Ne znam otkud to. Ja sebe tako ne vidim, moji me prijatelji tako ne doživljavaju, moji me dečki nisu tako doživljavali. To je neka meni sasvim nejasna stvar.

To je ta priča kako vas kamera voli?

Vjerojatno, jer zaista nisam imala puno izuzetno erotiziranih ili golišavih uloga. Ali ako je već trebalo ostati nešto po čemu me pamte, bolje da je ostao status seks-simbola nego da nije ostalo ništa.

Postoji li neka uloga zbog koje vam je žao da je niste igrali?

Sigurno postoji, jer ponekad sam ulazila u zadnji krug audicije, ali ne bih bila redateljev konačni izbor. Tako je to u ovom poslu. Nisam tašta, volim kada se podjela uloga radi ozbiljno i dan-danas mi nije teško otići na audiciju. Nedavno me Ljubiša Samardžić zvao na probno snimanje za jednu ulogu u njegovu novom filmu i, kada smo to obavili, rekla sam mu: “Smoki, to nije to. Ja nisam ta žena. Traži dalje.”

Iz svega što govorite jasno je da je gluma cijeli vaš život, pa otkud u tom životu i politički angažman?

Bilo je to takvo vrijeme. Stotine tisuća građana Srbije tada su shvatile da im je dosta krađa, lopovštine, nebrige o zemlji. Spontano smo se ujedinili i krenuli, a ja sam te 1996. krenula sa Zoranom Đinđićem, koji je tada vodio Demokratsku stranku, i pratila sam ga slijepo jer sam vjerovala u njegov nevjerojatan talent za politiku. Taj je čovjek znao što hoće, kamo ide, kako to radi... Više nije razmišljao o obitelji i osobnom životu. Vjerojatno su ga zato i ubili, jer takav čovjek baš i nije potreban na Balkanu sada kada smo rascjepkani na državice i kada se nama divno manipulira... Ma tužna je ta balkanska priča.

Žalite li danas zbog tog izleta u politiku?

Ni slučajno. Ipak smo na kraju skinuli tog Miloševića, a da je Đinđić živ, vjerujem da bih sada živjela u jednoj vrlo uređenoj i pristojnoj zemlji.

No od vašeg staža u politici svi pamte samo onu situaciju da je netko u skupštini glasao vašom glasačkom karticom...

Bila sam na godišnjem odmoru, a dogodilo se jedno iznenadno sazivanje skupštine. Nedostajao je neki gas i dogodilo se to što se dogodilo... Vratila sam se s ljetovanja i na pragu zatekla hrpu novinara... Bio je to vrlo ružan period u mom životu da sam se iselila iz Srbije jer nisam mogla sudjelovati u svemu tome. Nisam od onih koji tužakaju tko je u razredu razbio prozor. Znala sam da smo zgriješili, ali da je Đinđić bio živ, nitko se ne bi usudio napraviti tako nešto.

I na samom kraju moram vas pitati kako ste tako sjajno posložili ljubav u svom životu: režiser, glumac, estetski kirurg...

To jesu najveće ljubavi u mom životu, ali njihove profesije definitivno nisam planirala. Sa sadašnjim suprugom više sam od 35 godina i mislim da je tu sve jasno. Radni je vijek proveo radeći na ljudskim licima, ali vaše nije ni taknuo? Ja bih glumcima zakonom zabranila da bilo što prčkaju po svojim licima. To se prvo vidi, jer kamera otkriva nevjerojatne stvari, i ono čega niste svjesni pred ogledalom, a s druge strane... tko će onda glumiti te divne uloge Baba?