Zašto bi problem bio 'cajka radio' kad i političari plešu po stolovima uz turbofolk?

Novopokrenuti radio Extra FM, odmilja ili od mržnje nazvan “cajka radio”, podigao je medijsku buru. Nije jasno zašto kad je riječ o konstanti ukusa koja je ovom prilikom samo dobila službeno lice.

Naličje je odavno poznato pa se količina licemjerja upućena novom radiju može nazvati tipičnom zamjenom teza. S narodnjacima, ili turbofolkom, čudna je situacija, navodno ih nitko ne sluša, ali klubovi su krcati mladeži i stareži. Svi se zgražaju zaboravljajući osnovne postulate demokracije i tržišne ekonomije; ako netko to voli, neka sluša, a ako je dohodovno, znači da će se otvoriti radna mjesta, plaćati porez državi i svima će nam biti bolje.

Priču o “cajka radiju” treba razlučiti na dvije strane. Ne mislim pritom na ljude koji “ne idu na narodnjake” i ne slušaju takvu glazbu, nego na medije koji pogrešno okreću tezu i krivim receptom dolaze do pogrešnih zaključaka. Vlada tu prilično licemjerje. Većina će se službeno zgražati, a onda prvom prilikom zakucati čašom o pod na stihove omiljenog hita na nekoj svadbi. Drugim riječima, očito je to dio i našeg senzibiliteta i pogrešna je teza da “uvozimo narodnjake”, turbofolk i cajke te da su nam za sve krivi drugi. Nisu, jer hrvatsko je tržište prepuno vlastitih, originalnih izuma cajki i turbofolka, imamo sami svoj kič i masovna ga publika očito voli.
Stoga će slušanost novog radija biti lakmus-papir i materijalni dokaz gdje smo zapravo. Osim toga, paradoks je da higijeničari duha i oni najglasniji u očuvanju “hrvatskih vrijednosti”, političari, najbolje pokazuju licemjerje između čistunskih političkih poruka koje šalju i svakodnevne, pardon, svakonoćne prakse. Nisam jedan put rekao da su zajednički nazivnik pod kojim će se okupiti veliki Hrvati i veliki Srbi upravo narodnjaci, pogotovo kad se dužnosnike Sabora, Vlade i Grada uhvati incognito snimljene mobitelima kako uživaju u narodnjacima. A zašto i ne bi ako to vole i čemu to tajiti?

Uostalom, i sam sam prije nekoliko godina doživio da sam, vraćajući se s Exita u Novom Sadu, u kojem nikada ni po danu ni po noći nisam čuo nikakav narodnjak, doživio da u hotelu u Iloku u kojem sam spavao nisam mogao oka sklopiti jer su se u prizemlju do jutra zabavljali uz najgoru selekciju turbofolka koju možete zamisliti. Pa ako je tako na nekadašnjoj prvoj liniji fronte, onda je jasno da nije problem u glazbi. Pola domaće srednje glazbene struje, ako ne i više, koristi istu melodiku turbofolka, samo malo zamaskiranu. Ispada da je istinita i ona tvrdnja da su mali Hrvati išli u crkvu do devedesete godine, a veliki Hrvati od devedesete, ali nije im mrsko ni proštenje turbofolka. Gdje su tek roditelji koji mi kažu da im dijete od ponedjeljka do petka sluša pop-glazbu, a onda petkom krenu minice i štikle i ide se na narodnjake, “jer idu svi iz razreda pa moram i ja”.

Očito je i klincima koji nemaju afiniteta za tu glazbu u pitanju dobra zabava, a s druge strane kič-hedonizam i otpor prema roditeljskoj kulturi i proklamiranim društvenim vrijednostima u kojima se svi groze narodnjaka. Turbofolk je današnjim klincima izlaz da zasole uvriježenoj kulturnoj matrici pa, ako se treba zabaviti, hard-core čekićanje uz turbofolk u nekom klubu može sasvim dobro odigrati ulogu posvemašnje histerije i otpora željama roditelja, a zna biti vraški smiješno i duhovito. Riječ je o kompleksnoj temi koju ne treba gurati pod tepih, ali treba izbaciti licemjerstvo koja vlada kad se o njoj raspravlja u javnosti. Pri tome je najgore što stradaju dobra narodna glazba i nadahnutije world-music etnokombinacije. No, zanimljivo je da sva ta masa koja “puši” turbofolk nije nimalo zainteresirana za neke inteligentnije, estetski osmišljenije i umjetnički vrednije etnografske spojeve pop-glazbe i etničkog melosa.

Dakako, gurati sve u pretinac cajki i turbofolka nema smisla, jer ima boljih i lošijih autora. Čitav mediteranski, grčki i turski bazen koji naginje tom zvuku dao je i dobrih glazbenih spojeva, kao i svaka etnička glazba u svijetu. Ono što je kod nas očita i primarna kulturološka pogreška je razina, tj. nizina dozlaboga nepismenih tekstova. Čak i ono što bi u turbofolku moglo naginjati tom nekom pismenijem etničkom world musicu, dobiva sasvim banalan prizvuk podilaženjem najnižim strastima u nehumano glupim tekstovima. No ljudi to očito vole, ali važno je naglasiti da je turbofolk, ili “cajka sound”, a pogotovo imidž, odavno ušao i u srednju struju pop-glazbe.

Pa, ako ne govorimo o pjesmama kojih se svi na prvu groze, govorimo i o pop-izvođačima koji koketiraju sa zvukom i senzibilitetom narodnjaka te su gitarama i synthevima zamijenili nekadašnju harmoniku. Da je situacija još složenija, otkrit ćete ako poslušate sve te dozlaboga izlizane metafore i melodiku pjesama mnogih koji se vrte mimo inkriminiranog turbofolka. Rezultat je još pogubniji jer je, za razliku od hard-core turbofolka koji se ne skriva iza maski, u slučaju masovno popularne pop-glazbe kod nas riječ o kiču koji niti je dobar narodnjak, niti je dobar pop.