Zašto je Hrvatska pokradena na izboru za pjesmu Eurovizije

Odmah nakon lokalnih izbora zadesio nas je i Eurosongov izbor, koji na psihu nacije, ili nacija, često ostavlja dublje tragove nego što bi trebao. Budući nismo ušli u finale - među deset pjesama odabranih od šesnaest kandidata prve predfinalne večeri - netko bi pomislio da je Albina sa "Tick Tock" bila lošija od ostalih. Međutim nije. Dapače, jedina pjesma o lockdownu mogla je proći makar kao "znak vremena" od kojeg su svi ostali bježali i pretvarali se kao da korone nikad nije bilo.

Nije prošla niti Australija koja je poslala jednu od najboljih eurosongovskih pjesama zadnjih godina, pa nije ušla u finale. Drugim riječima, više ne postoji recept za uspjeh na Eurosongu, jer je, izuzev pojedinačnih gluposti koje se znaju prijaviti i pojaviti, uravnotežena ponuda zadnjih godina iskristalizirala profesionalizam i efektne, ozbiljno raskošne scenske nastupe među kojima se prolazi ili pada sasvim slučajno. Ta količina novaca ulupana u nastupe na pozornici doista pokazuje rezultate, makar i videospotovske, ali da se radi o prvorazrednoj produkciji ne mogu osporiti niti hejteri svega povezanog s Eurosongom.

Doduše, kad su u zadnjim minutama glasanja u finale ušli predstavnici Belgije i Ukrajine, nisam se mogao oteti dojmu o poštivanju političkog ključa i korektnosti. Pa, ako je ušla Rusija, neka uđe i Ukrajina, a Izrael pogotovo, kao i Cipar, sve odreda krizna mjesta trenutne geopolitičke situacije koja je u medijima stalno prisutna.

No, ako je možda preuzetno učitavati takva značenja u Eurosong, ekonomistica Vedrana Pribičević na svom je Facebook profilu objavila staistiku slušanja pjesama sa Spotifya, gdje je Hrvatska četvrta odozada. No, s druge strane, na Spotifyu neku slušanost nisu imale niti Ukrajina, Izrael ili Azerbejdžan, pa su ušli u završnicu. S treće strane, na službenom Youtube kanalu Eurosonga "Tick Tock" je od sinoć među pet najslušanijih pjesama Eurosonga, pa se zapravo postavlja pitanje o načinu glasanja na Eurosongu i koje sve "mjere" i glasovi čine najbitniji dio za prolazak do finala?

Očito, "(o)srednja Europa" ove godine nije "in", a nije "in" niti regija, jer su i Slovenci i Makedonci i Rumunji ostali pred vratima kao i mi. No, valja istaknuti da je nekoliko imena, prije svega belgijski Hooverphonics koje smo gledali u Tvornici pred par godina, dovelo na Eurosong neku vrstu indie-popa koji inteligentnim, sofisticiranijim pristupom pokazuje da se i suptilniji pristup isplati, s pjevačicama koje i izgledom i nastupom dodaju neke drugačije, kod nas bi rekli "drugotne" začine u uobičajenu predstavu Eurosonga.

Jer, ta predstava i dalje redovito boluje od eurosongovskih kičeraje kojima su Shakira s natruhama Ariane Grande (Azerbejdžan), ili Madonna i Shakira (Cipar) od prije deset ili trideset godina početak i kraj razmišljanja o glazbi. Maltežanka je ni kriva ni dužna fizički podsjećala na repericu Lizzo, no, nama bi možda najzanimljivije moglo biti što je u završnicu prošao norveški Tix, s krilima većim nego ih je imao "naš" Roko, kojem smo se rugali pred par godina.

Ujedno, ove godine usprkos uspjeha švedskih i norveških predstavnika pokazalo se da se nekad prepoznatljiva i samosvojna "skandinavska pop škola" potpuno utopila u prevladavajućim modelima svjetske pop pridukcije i izgubila vlastiti "potpis" i karakter. Drugim riječima, na Eurosongu ništa novo, osim što su se svi u izravnom prijenosu ponašali kao da epidemiološka distanca nije potrebna i kao da COVID-a 19 nije ni bilo, pretvarajući se kao da je sve bezbrižno i "okej",  a znamo da nije. Kao što i kod nas Eurosongovi izbori mnogima ostavljaju teže posljedice od lokalnih izbora, a trebalo bi biti drugačije. 

Albina se oglasila nakon što nije prošla u finale: "Sve se događa s razlogom!"