Po tradiciji kršćanskog, islamskog i hebrejskog kalendara, ponedjeljak je drugi dan u tjednu, a po međunarodnom standardu ISO 8601 – koji je mjerodavan za pitanje datuma i vremena od 1988. g. – prvi!
Na zapadu on je svakako prvi dan radnog tjedna, ali u muslimanskim zemljama i, evo, Izraelu, opet je drugi... Ono što je ipak, svima zajedničko kada je ponedjeljak u pitanju, to je izniman prijezir spram istoga. Već pri prvom jutarnjem paljenju TV-a voditelj je počeo s pričom o tome kako je ponedjeljak i da bi, eto, trebali stisnuti zube. Već u sljedećoj rečenici nazvao ga je “sivim”, a do kraja te jutarnje emisije, koju sam nastavio gledati samo zato što nisam uspio pronaći daljinski, i “depresivnim”. Vijesti koje je taj neimenovani voditelj prenio između tih obavijesti o danu u tjednu, nisu bile, nota bene, nimalo dobre. Ništa od toga, međutim, našeg neimenovanog voditelja nije tako pogodilo kao jednostavna činjenica da je danas ponedjeljak i da će sljedećih pet dana morati provesti na svome radnom mjestu. Isto je bilo i s njegovim kolegom na radiju koji je svoj blok započeo s Balaševićevim “D-molom”, i rekao kako on najbolje paše za ovaj “turobni” ponedjeljak.
Nakon toga promijenio sam još nekoliko programa, radijskih stanica, pratio objave na društvenim mrežama i osluškivao što ljudi govore na ulici, a svugdje je glavna tema – kao da je jedinstven događaj i da se ne ponavlja svakih sedam dana – bio taj nesretni ponedjeljak. (Evo ga, sad je sasvim nenamjerno postao i ‘nesretan’...) Mora li početak tjedna – pitao sam se najkasnije tada – na ovim našim lijenim i neradničkim prostorima, obavezno značiti i kraj svijeta? Od početka prikazivanja treće sezone “Crno-bijelog svijeta”, međutim, to više nije tako. Od tada, naime, mnogi s velikim nestrpljenjem odbrojavaju dane do tog nekoć mrskog, a sada, evo, itekako omiljenog ponedjeljka... Elem, iako je druga sezona “Crno-bijelog svijeta” radnjom završila negdje u ljeto 1982., prva scena treće sezone odigrava se u proljeće 1984. i po zbivanjima se ne nadovezuje na ono što smo do sada gledali. To je strašno uzrujalo velik broj gledatelja.
Vjerojatno iste one cjepidlake koji su se tijekom prve dvije sezone uzrujavali oko toga što čokoladica Životinjsko carstvo prikazana u seriji ima bar kod, a u osamdesetima ga, eto, nije imala. To što će to proljeće ‘84. biti posljednja epizoda ove treće sezone, to nemaju strpljenja pričekati. Kako su poludjeli oko onog genijalnog isječka s početka 90-ih koji je trebao proširiti perspektivu gledatelja na glavne junake i vrijeme u kojem žive, bolje da ni ne spominjem. Popizdili su gore nego kad se u seriji čuje neka pjesma koja je izašla zapravo dva dana kasnije nego što je to u seriji prikazano. Serija je, da se odmah razumijemo pa da ne moramo više obraćati pozornost na te zajedljivce, pravo malo remek-djelo koje zaslužuje mnogo više od ove moje TV ruže, a to će još bolje doći do izražaja kada sve završi i onda jednog dana takozvanim “binge watchingom”, maratonskim gledanjem svih epizoda iz svih sezona jednom za drugom, prođemo cijeli njihov i, jasno, naš život iz tih osamdesetih. Prava bi šteta stoga bila da, kao što je to producent u jednom intervjuu dao naslutiti, zbog financijskih razloga ne dođe do snimanja četvrte pa onda čak i pete sezone. Ima tu, naime, još puno toga iz osamdesetih što bi se trebalo obraditi, a kako svaka sezona obrađuje po dvije godine, pet sezona bilo bi i matematički savršeno da zaokružimo to itekako zanimljivo desetljeće. Apsolutno se, međutim, slažem s onima koju kažu da ne treba snimati “Crno-bijeli svijet” u devedesetima, između ostalog i zbog bojazni da ne postanu kao “Smogovci u Domovinskom ratu”, ali i zato što je svijet tih godina, barem ovaj naš, bio isključivo crn.
Ono što bi ipak trebalo napraviti, to je ponuditi gledateljima neki odgovor na pitanje što je tijekom tog razdoblja, ali i poslije, bilo s njihovim omiljenim likovima. Što je bilo s majorom Kurtelom nakon ispaljenog metka iza zatvorenih vrata, je li Žac uspio prijeći granicu te što je bilo s Dominikom i Kipom na fronti? Možda bi se od toga dao napraviti i neki lijep film kao što su to idejno napravili i sa serijom “Grlom u jagode”, koja je ionako u mnogočemu bila uzor “Crno-bijelom svijetu”. Trebalo bi, naravno, napraviti mnogo bolji film nego što je to na kraju ispalo s “Jagodama u grlu”, ali svi likovi bi se svakako trebali ponovno okupiti, recimo, na utakmici Dinama i Partizana ‘97., koncertu Stonesa na hipodromu ili, što ja znam, dočeku novog milenija, pa da dobijemo taj neki pregled njihovih života i poslije razdoblja “novog vala”, a nakon čega bismo u potpunosti mogli zaključiti njihovu priču. Treća sezona serije bliži se, evo, svome kraju, ostala je još samo jedna epizoda, a nakon toga će nam ponedjeljak – bez obzira na to je li prvi ili drugi dan u tjednu – zasigurno opet postati mrzak.
Barem dok nas ne obraduju s najavom nove sezone.
kak je to 90tih ovaj naš svijet bil isključivo crn? oslobođenje zemlje, pobjeda i kraj rata, kaj je to isto isključivo crno? ili se to ne broji? ili kaj?