'Zemlje kojima se naivno divimo vjerojatno su izgradili ljudi kojima je bilo više stalo'

Prije dvije godine Ivana Vrdoljak Vanna najavila je singlom “Izmiješane boje” rad na novom albumu, a sada je taj album koji nosi isti naziv kao i spomenuti singl, konačno u prodaji. Vanna autorski potpisuje gotovo sve pjesme, a reakcije publike na one koje su već bili puštene kao singlovi, govore da se pokazala odličnom autoricom kao i izvođačicom. Priznaje nam da joj je rad na vlastitim pjesmama postao sve veći izazov i gušt, sretna je kad može puno nastupati jer u koncertima uživa i od njih se ne treba odmarati, kaže. Porazgovarali smo s Vannom i o tome o čemu se u obitelji Vrdoljak više priča, o glazbi ili o dramskoj umjetnosti, a otkrila nam je i kako se provela na Ultra festivalu u Splitu koji je posjetila u društvu kćeri.

Album ‘Izmiješane boje’ je u prodaji, kako ste zadovoljni finalnim proizvodom i što vas je najviše veselilo u pripremi ovog albuma?

Uvijek me veseli studijski rad. Malo što je tako uzbudljivo kao stvaranje nove glazbe, sudjelujete u razvoju jedne ideje koja je započela kao melodija i stihovi koje pjevušite pa sve do konkretne realizacije pjesme. Kako su se u posljednje dvije, tri godine te ideje nanizale, s vremenom smo ih sve uspjeli realizirati i pretvoriti u pjesme, smatrala sam da nije loša ideja sve to staviti pod zajednički nazivnik “Izmiješane boje” i objaviti album. Mislim da me pjesme koje smo objavili odlično definiraju kao glazbenika; puno govore o mojim afinitetima, pogledima na glazbu, neke su vrlo aktualne, a za neke bih voljela da budu bezvremenske. Ključni su bili ljudi koji su mi sve to pomogli ostvariti, tu najprije mislim na glazbenike, producente, aranžere, kompozitore i tekstopisce. Svi oni vrlo su mi dragocjeni i uživam dijeliti njihov talent, posvećenost glazbi koju vole, zaigranu kreativnost, a s većinom njih i dijelim pozornicu jer zajedno priređujemo koncerte.

Na albumu se nalaze i vaše autorske pjesme, kako su nastale i koliko je lakše ili teže izvoditi vlastite pjesme?

Što se tiče mojih autorskih pjesama, rad na njima postaje mi sve veći izazov i užitak; možda zato što je sve to usko povezano sa suradnjom s ključnim producentima kao što su Ante Gelo i osobito Goran Kovačić. Tako sudjelujem u stvaranju pjesme od samih početaka pa ne postoji nijedan zvuk koji čujem, a da ne znam zašto je tu i tko ga je proizveo. Temelj takvog odnosa je uzajamno poštivanje i glazbeno prijateljstvo, te dosta zajedničkih koncerata. Moja izvedba, odnosno snimanje vokala dolazi tek na kraju i uvijek sam otvorena za sugestije. To je jednako i s pjevanjem pjesama drugih autora koje iznimno poštujem. Važno je čuti sebe ušima nekoga tko je dobronamjeran, stručan i iskusan; ne mislim da znam najbolje i oko toga nisam nimalo tašta. U glazbenom stvaranju iznimno je važno dobiti kolegijalnu podršku, osobito nama ženama. Nekako mi se uvijek čini da se muški kolege međusobno više uvažavaju, cijene, podržavaju i javno hvale, dok mi ponekad djeluje da se ženama sve to pomalo uskrati kada se žele realizirati kao autori, a ne samo interpretatori. Iskreni poticaj kolege kojeg cijeniš može značiti sve. Zato sam zahvalna svakom tko je pohvalio neku moju pjesmu. Na kraju, tako je kod mene sve i počelo – zajedničkim stvaranjem pjesama još od vremena ET-a.

Kome prvom pokažete pjesmu koju ste napisali?

Najprije je, uz puno strepnje od reakcije, otpjevam producentu s kojim radim. Ako procijenim da je “zagrizao”, počinje zajedničko putovanje koje nas podjednako zabavlja, izaziva, testira i veseli – dajemo pjesmi život. Ako procijenim da pjesma nije dobila neke reakcije, stavim je na čekanje ili nađem nekog novog producenta kojem se sviđa. Često tijekom rada posumnjam da pjesma na kojoj radimo uopće nije za mene, ili posumnjam da ne ide u dobrom smjeru pa onda prenesem te sumnje na suradnike… Uglavnom, zna biti teško, ali ujedno je to i najbolja moguća avantura. Naravno, na kraju slijedi pitanje: hoće li se to ljudima svidjeti kao što se svidjelo nama koji smo je stvarali?

Tko je vaš najobjektivniji kritičar?

Uglavnom su to oni koji me najviše vole - obitelj. Iako, imam i ja dosta dobar kompas.

Pratite li brojke pregleda na YouTubeu i kako najviše komunicirate s publikom?

Sve to pratim, može biti korisno, ali realan susret s ljudima na koncertima nema alternativu, na svu sreću. Tek onda je - ili jeste ili niste, ili znate ili ne znate. Koliko su društvene mreže olakšale komunikaciju između pjevača i publike i koliko znače u promociji pjesme? Komunikacija nam je svima olakšana, oko toga nema nikakve dvojbe. Nastao je niz novih zanimanja i društveno važnih stvari koje su se rodile na internetu i zapravo isključivo žive na internetu. Ignorirati sve to kao sredstvo promocije bilo bi neodgovorno prema poslu koji radite. No neminovno se dogodi da se pusta forma nezgrapno zamijeni sadržajem i da povjerujemo u photoshop i autotune vlastitog života pa sve to ode u meni nevjerojatnom smjeru, ali zato je tu sadržajan stvaran život koji, vjerujem, nikada ne bi trebao izaći iz mode.

Jeste li s godinama smanjili tempo koncerata ljeti i priuštite li si sada više odmora?

Nisam, zapravo bih htjela nastupati i češće. Koncerti su mi zadovoljstvo i od njih se ne trebam odmarati.

Priča li se u domu Vrdoljak više o filmu ili o glazbi?

Najviše se priča o sportu. O nikada prežaljenom Draženu, o Baliću, Dominikoviću, Metličiću, Lackoviću, o Janici i Ivici, o Modriću, Rakitiću, Mandžukiću, podjednako o glazbi i filmu, o Oliveru i Borisu Dvorniku, ali uglavnom o svakodnevnom životu, planovima, stvarima koje se tiču naše djece i zanimaju ih...

Nedavno ste s kćeri bili na Ultri, kako ste se zabavili? Imate li vi i vaša djeca isti glazbeni ukus i što uopće kažu kad mama s njima izađe?

Ajme, pa ne izlazim s njima, to mi ne izgleda kao primjereno ponašanje. Ali Ultra je glazbeni festival, k tome ja sam oduvijek ljubitelj elektroničke glazbe i zaista me interesiralo vidjeti zašto taj glazbeni koncept privlači toliko uglavnom mladih ljudi. I - da, bilo je super!

Na kojem ste dobrom koncertu bili ove godine i koje glazbenike posebno cijenite?

Upravo sam prije nekoliko dana otišla u Beč uživati na koncertu fantastične Pink. Gledala sam je i u Zagrebu kada je još bila “dvoranska” Pink, a sada je s pravom “stadionska” Pink. Pred godinu dana gledala sam nevjerojatnog Eda Sheerana u Münchenu. Poklopilo se da je koncert bio na dan kada nas je napustio Oliver, karte smo kupili valjda 6 mjeseci prije, nismo mogli znati. Te večeri sjedila sam na tribinama, i zajedno s desecima tisuća ljudi iz cijele Europe gledala i slušala tu aktualnu glazbenu globalnu senzaciju, ali poželjela sam sve to nadglaasti i svima kroz suze reći: ma lako svima vama, uživate u svom heroju, s pravom, ali nemate pojma koga smo mi danas izgubili, vjerojatno nikada nećete znati za njega, a nama je značio toliko toga neizrecivog. Bila sam tužan i usamljeni pojedinac okružen bezazlenom, ali sretnom gomilom ljudi. Ed Sheeran je, kao za inat, bio sjajan.

Danas u glazbenoj industriji česti su primjeri da se pjevačice više ističu stasom nego glasom, jesu li vama na početku karijere uvjetovali neke promjene fizičkog izgleda?

Pa tako je oduvijek, samo se promijenila estetika. I naše su pjevačice oduvijek bile atraktivne, osmišljenog imidža, oku ugodne žene, ali samo su pratile estetske trendove svog doba. Ali njihovo pojavljivanje na pozornici bilo je prepuno glazbenog sadržaja. Danas, Rihanna je fenomenalna performerica - bila ona u šljokastom trikou ili poderanim trapericama, deset kilograma gore-dolje, nije važno. Važno je da njezin proizvod govori njezinu istinu i da joj vjerujemo. Problem nastaje kad nema sadržaja. Doduše, svatko se za svoje mjesto pod suncem bori shodno svom talentu, afirmaciji, mogućnostima, moralu i obrazovanju. Tako je u svakom poslu, zar ne? Netko ciljano proizvodi proizvode loše kvalitete, ali dok ima kupaca za to, dozvoljeno je. Ja se osobno nisam susrela s uvjetima tog tipa, valjda sam oduvijek zračila nekom energijom da sam tu zbog glazbe.

Kako se nosite sa starenjem, razmišljate li ikada o nekim estetskim zahvatima?

Pa vi kao da mi sugerirate nešto, hahaha…dobra je formula stalno se pojavljivati jer onda ljudi nisu fokusirani na vaše starenje. Ako napravite predugu pauzu u pojavljivanju, kad vas ljudi vide nakon nekog vremena, radosno zaključe : “Ajme, što je ostarjela”. Mislim da svi starimo, nije to ekskluzivno za ljude iz javnog života.

Vidite li budućnost svoje djece u Hrvatskoj ili mislite da im se bolja prilika i budućnost smiješe negdje u inozemstvu?

Ne mislim, ali nisam isključiva. Svaku zemlju grade ljudi koji u njoj žive, odgovorni su i zaslužni za njezine uspjehe i neuspjehe. Bilo bi dobro da je i vole. Zemlje kojima se naivno divimo vjerojatno su sagradili ljudi kojima je bilo više stalo. I sva naša djeca su dio tog procesa, ali nitko im ne brani i da se osjećaju kao građani svijeta, osobito ako krenu iz svog dvorišta.

Da imate priliku za neku inozemnu suradnju, s kojim glazbenikom ili glazbenicom biste napravili duet?

Ah, sa svima koje sam gledala uživo i s mnogima koje nisam dospjela vidjeti. Doduše, pjevati uz Andreu Bocellija za mene je bilo izvanredno i davno, sad već nezamislivo iskustvo i zadovoljstvo. Pa eto, srećom - dogodilo se!

Što je u vašem braku ključ uspjeha i dugotrajnosti?

Za početak - ljubav.

Vaša omiljena ljetna destinacija i mjesto na kojem punite baterije je…

Na Braču je zbilja lijepo, ali gdje nije na našem Jadranu!?

Da možete ponijeti tri stvari na pusti otok koje bi to stvari bile?

Za početak - pusti otok uopće me ne zanima, ni u kojoj situaciji. Biti bez svega što čini moj život besmisleno mi je.