Zlatko Mateša je prvi političar kojeg sam vidio da je izvadio novčanik iz džepa

GAVRAN NEĆE NA PANTOVČAK, Pantovčak, Bizeljsko (srpanj 2024.)

Uzaludno trčim za godinama koje imam. Uvijek mi zbrišu. Moram ubaciti u veću brzinu. Da ih stignem. I napokon se smirim. A opet strah me hvata od pomisli da ih prestignem. U ovim paklenim vrućinama pakleno i živim. Kod prijatelja Jure u blizini predsjedničkih dvora gledam s društvom zadnji set odlazećeg Đoke. A uz belicu i finale EP. Naši domaćini Maja i Josip Jurčević spremiše nam mladu srnetinu. Za prste poglancat. A kao klinac plakao sam gledajući Disneyevog Bambija u kinu. Te me suze ne sprečavaju da nagrabim treći tanjur ukusnog Bambija. Čekajući Olma kartamo belicu. Boris Duplančić i ja kontra domaćina i Miroslava Gržana.

Tako smo dobro ugošćeni da sam svim silama nastojao pustiti bar jednu partiju našem domaćinu i Gržanu, koji je nedavno dobio veliko priznanje ASH za gradnju atletskih staza i terena. Samo bacam karte, a bivši golman Zagreba i dobitnik nagrade za životno djelo u arhitekturi rastura. K'o Alcaraz Noleta. Protivnike hoće i karta. Ali Duplančić je duplo veći znalac. I ne da im da dišu. Počela je tekma. Španjolci vode 1:0. A mi još za kartaškim stolom. Najradije bih napisao da su nas Jura i Miro dobili, ali poštujući kartaški talent i Borisove godine. Ne mogu.

Konačno hitimo "duge" i odosmo pred TV navijati za Španjolce. Najvreliji dan u tjednu završio sam na bregu iznad Bizeljskog. U hiži staroj 300 let. Martina nam je skuhala juhu s povrćem i noklicama. Smiksala pet vrsti salata. Simon se dodatno grijao uz roštilj. Novi marketinški savjetnik u Dinamu Tomo Galović dogovara da na šampionski slovenski pjenušac Chander otisne etiketu "Velimir Zajec – Dinamovo proljeće".

– Rekao sam u klubu da je trenutak hititi na tržište Dinamove dresove Olma – doda Tomo. S nama je i Petar, brat Mire Gavrana.

– Hoćeš li uskoro imati brata, a mi prijatelja predsjednika države? – znatiželjan sam.

– Ma siguran sam da moj brat u utrku s Milanovićem ne ide – kategoričan je Pero. Zvrcnem i brata Miru koji na Malom Lošinju uživa na 10. danima teatra Gavran.

– Nisi u kampanji?

– Na tu temu ne želim više pričati. Narednih 5 godina o tom i ne razmišljam.

S nama je i Željko Brigljević, bivši gazda firme Mikro-makro. Kaže kako je sedam godina radio kao informatičar u buksi. U Lipovici. Slatko nas je nasmijao robijaškim pričama o poznatim facama koje su tamo gulile kaznu.

– Jedan Albanac me molio da mu produljim zatvorsku kaznu pola godine da završi krov na kući. Naime, u Lipovici se radilo i dobro zarađivalo. A onda smo prešli na priče o poznatim njuškama. O tome baš i ne bih. A Željko i njegov pajdaš sa stotinjak litara vina sjedoše u Mini Morris i pravac Krk. Pala je i oklada za novu klopu. Željko je za Trumpa. Ja protiv. Jedno janje sam prije 5 godina dobio na Bidena. Dobit ću ponovo.

VITEZ RAZLJUTIO ŠEKSA, Opatovina (srpanj 2024.)

Boga mi organizirat ću proteste ispod ponistre mog prijatelja Zorana Vakule. Ono što nam on servira. Iz dana u dan. Više nije normalno. Moja frendica Nina Palinkaš, kraljica tapiserije, poručuje mi s uzavrelog Jadrana:

– Toliko je vruće. Ako mi netko još uputi neku toplu riječ, nije mi prijatelj.

Zagrebački svekoliki puk može se osvježiti i nasmijati na 39. Histrionskom ljetu. U parku na Opatovini bar je 5 stupnjeva manje nego u Tkalči. Usput vas čeka i hrpa smijeha u prilagođenoj Goldonijevoj kavani. Na premijeri izvan scene kafića vinčeka nije bilo. Histrionski hodočasnik Vlado Šeks to sigurno ne bu brzo pozabil ni oprostil svom pajdašu Zlatku Vitezu.

– Tata, kaj nema ni poderanih gaća – žalosno je pitao sin Dubravka Šimenca. Priredba ide u komadu. Nema raspodjele smijeha u dijelovima. Premijerni navijači plješću k'o ludi. Redatelj Ivan Goran Vitez je zadovoljan.

– Ovaj posel smo super odradili. Od sutra plovimo Jadranom.

A sad nešto što bi se moglo strpati u rubriku "vjerovali ili ne". Na premijeru stiže Zlatko Mateša s mladom i lijepom suprugom. I pravac blagajna. Kupuje dvije ulaznice. To je valjda prvi političar kojeg sam vidio da vadi lovu iz novčanika. Vijest je to poput one kad čovjek ugrize psa.

Krenula je i smotra folklora. Dugogodišnjoj kreatorici te manifestacije dr. Zorici Vitez nije do tancanja. Uspješno se oporavlja nakon loma kuka i sad uglavnom pleše s hodalicom gledajući smotru na TV-u. Njezin suprug Zlatko rijetko svrati na Opatovinu, ali je svakodnevno u bolnici kod svoje Zore. Otprilike to bi bila uvodna priča o "Kavani na Opatovini" koja u ovim vulkanskim vrućinama osvježava. Čim sparina "popusti". Eto me opet gore. Na dozu smijeha. I zeru hlada.

GALERIJA Znate li tko je Dorotea Budimir, a tko Željko Hudek? Ovo su prava imena naših glazbenika

KAKO SAM POSVAĐAO BRAĆU DABO, Kavkaz, Jarun (srpanj 2024.)

Čekajući najavu 19. novaljskog trijatra u Kavkazu gradonačelnik Novalje Ivan Dabo me zašpota: Točno prije godinu dana posvađao sam ga s bratom Marijem. Šefom kuhinje u Zelendvoru. Dok smo grickali paški sir i pijuckali vinčeko, političar Dabo, ne znajući da pišem za Nedjeljni Večernjak, pohvali se kako je čak i bolji kuhar od brata. Sve ja to gurnem u "Putno". I naljutim Marija.

– Brat je vrhunski kuhar. Odličan je pjesnik i slikar – ispravio se ovog puta gradonačelnik Đono Dabo darujući mi novu zbirku pjesama "O milosti lune". Čitam ja to.  čitam i bratove pjesme. U Zelendvoru sam kušao odličnu spizu. I zaključujem: Đono je bolji pjesnik i političar, a Mario slikar i kuhar. U Novalji upravo izlaže svoje nove slike. Rezultat neriješen. 2:2. Da pomirim braću.

– Ozbiljno si mi prošle godine uzrujao gradonačelnika objavom u Večernjaku – potvrdi mi Goran Grgić. I dok on na otoku Pagu ugošćuje vesele predstave na festivalu koji je sam pokrenuo, njegova ljepša polovica Ivana trči maraton.

– Osvojila sam na Jarunskom polumaratonu srebro – pohvali se.

Naš zajednički frend, glumac Siniša Ružić, inspiriran galopirajućim celzijusima piše na Fejsu: "Dragi Bože, što god da pečeš, to ti je već gotovo." Ma svi se kuhamo i pržimo, a doktorica Ivana Hebrang Grgić trči maraton. Čestitam joj na medalji i dodam:

– Pa zar po ovoj vrućini?

– Da. Ne pitaj niš.

– Ivana, asfalt se topi, a Zagreb gori.

– Znam. Polako sam. Puno ih je odustalo pa je ispalo da sam druga.

– Koliko kilometara?

– 21! Znam da je ludo.

– U tvojim godinama i ja sam po najvećoj vrućini hodao bos u podne.

– Ni ti nisi skroz normalan.

– Normalno da nisam normalan.

Ma svaka čast doktorici i profesorici s Filozofskog faksa. Trčati polumaraton po ovoj paklenoj vrućini. Osvajati medalje. Ne može baš svatko. Pa tek je navršila pedesetu!