Zoran Predin između nekoliko usporednih karijera trenutačno je zaokupljen novim albumom „Tragovi u sjeti 2“, snimljenim s Matijom Dedićem, a završava i povratnički album Lačnog Franza. Osim suradnje s Damir Kukuruzović Gipsy Swing Quartetom, koja ponovno počinje iduće godine, aktualni koncerti posvećeni Arsenu Dediću još su jedna nezaobilazna tema intervjua.
– Koncerte „Tragovi u sjeti“ pomaknut ćemo na jesen jer Matija stalno ima solo nastupe – kaže i dodaje:– Sad je njegovih pet minuta, ovo je njegova godina i stvarno je to zaslužio albumom „Matija Dedić svira Arsena“.
„Tragovi u sjeti 2“ zapravo su album slične atmosfere. Sve se čuje i osjeti, jake su emocije. Kako ste snimali?
Danas sam sreo nekoliko ljudi u Zagrebu koji su me zaustavili na ulici i rekli da im se sviđa album, da su ga slušali, a to je ono najviše što možeš dobiti, pohvalu licem u lice. U Mariboru smo našli fini Steinway klavir, jer kad Matija sjedne za Steinway, promijeni se (smijeh), to je kao dan i noć. Našli smo ga na Radio Mariboru, i ton-majstor je iz Maribora, a na kraju – i ja sam iz Maribora (smijeh). Imali smo ekipu koja je stvorila vrhunske uvjete za snimanje, nitko nas nije požurivao. Sam izbor pjesama Matija prepušta meni, napravimo širi popis, a ja ga iznenadim. Neke pjesme koje smo sada snimili nije očekivao. A svaka pjesma mora imati u sebi nešto što je već u meni. Da je na neki način moja dok još nije „moja“. Ove pjesme probude neku „žicu“ u tebi. Nakon proba za aranžmane i tonalitet, snimali smo iz prve, u nekoliko pokušaja. Sve je bilo uživo i bez nasnimavanja. Ja sam u kabini, Matija u studiju, vidimo se ako to hoćemo, jer ja pjevam zatvorenih očiju, a i Matija svira klavir zatvorenih očiju. Uskladimo se bez puno razgovora, prepričavanja, ne pokušavamo riječima opisati atmosferu koju želimo. Kad je stvorimo, onda je držimo i snimimo. Srodne smo duše, istovremeno vrlo slični i vrlo različiti. To nam daje prostor da se naša suprotnost privlači i daje pozitivnu energiju.
Puno je tuđih pjesama koje bi se mogle obraditi, a odlike najboljih autora su da „posvoje“ i tuđe pjesme. Publika to osjeti.
Uvijek imam ideju da netko sjedne slušati album a da ne zna koje su pjesme, da samo sluša i krene na putovanje. Tu bi tek bilo iznenađenja, koliko su to različite pjesme iz različitih izvora, s jedne strana Silvana Armenulić, s druge Buldožer. To zvuči čudno, ali kad zatvoriš oči i pustiš da te album vodi, to su samo pjesme, vraćene u kolijevku i lišene svih suvišnih slojeva. Stvorili smo svoj žanr, što je bitno za koncerte. Ljudi koji dođu znaju što će čuti i nema zabune. Znaju da je tu samo vokal i klavir i da sve ostalo moramo na koncertu napraviti sami. Kad se počne pjevati zajednički, to je prekrasno. Broj publike nije važan, važna je pažnja publike i da se stvori ugođaj za maštu. Jednom smo svirali na ljeto, odjednom čujem jednog komarca, pa drugog (smijeh). Tada sam pomislio: „Zorane, pusti sad komarce, pjevaj“, znači da je zaista bila tišina i pažnja u publici.
Vaša pozicija i dugogodišnja karijera daju vam priliku da možete objediniti stvari, neke od ovih pjesama su poput definitivnih verzija. „Nebesku temu“ Vlade Divljana snimili ste prije nego što je objavljeno da će se tako zvati film o njemu, a „Odlazak“ je bio Arsenov zaštitni znak.
Pjevam pjesme svojih kolega i srodnih duša, u prostoru srodnih duša te se stvari događaju. Namjerno sam htio snimiti odlazak zbog Arsenova odlaska. Bila je prilika i za „Nebesku temu“ koju nosim sa sobom još od one godine kad je izašla, 1982., kad sam s Karpom Godinom snimao film „Crveni boogie“ i slušao album Idola i naučio „Nebesku temu“ napamet. Tada smo se i s Vladom puno družili. Ujevićevu pjesmu su Arsen i Gabi pjevali za bis, a želio sam da baš ona ljudima ostane u ušima kad završi album „Tragovi u sjeti 2“. „Tamo da putujem, tamo da tugujem“, a svatko će odabrati sam kamo će otputovati. Ja se nadam da ću na neko mjesto gdje ću sresti Arsena, da mi ispriča što je u međuvremenu radio. Tu pjesmu i danas Gabi i ja pjevamo na kraju ovih velikih koncerata posvećenih Arsenu.
Već ste bili u Ljubljani, Beogradu, Podgorici, u Lisinskom nastupate krajem godine?
Da, još će biti tih koncerata posvećenih Arsenu, u različitim postavama, mislim da ćemo nastupiti u Splitu, krajem travnja idemo u Osijek, pa na varaždinski Špancirfest. Za nastupe „Tragovi u sjeti“ Matija i ja se moramo pripremiti. Ako bude prilike za veće prostore, pojačat ćemo se dodatnim glazbenicima i pratećim vokalima. Moram reći da smo napokon dobili pravog čovjeka koji će organizirati te koncerte, Mirza Medunjanin, brat Amire Medunjanin, čovjek koji se fenomenalno godinama brine o njoj i vrlo smo sretni što je pristao raditi s nama.
S Lačnim Franzom krajem ljeta objavljujete novi album?
Album se zove „Svako dobro“. Pitao me slovenski novinar kako to da slovenska verzija ima naslov „Ladja norcev“, znači „Brod luđaka“, a hrvatski tako lijep naziv „Svako dobro“. Objasnio sam mu da je to ironično, iz jednog stiha koji kaže „svako dobro, majstori, dobro ste nas sredili“. Ista priča je svugdje, samo druge riječi i jezik. Hrvatsko izdanje ima tu sreću da ću moći ispraviti sve greške koje su se uvukle u slovensko. Album je vani u rujnu, a 21. listopada Lačni Franz svira u zagrebačkoj Tvornici.
Kako ste se odlučili na okupljanje benda koji je uvijek imao poseban značaj?
Koji put kažem da sam oživio brend, a ne bend. Lačni Franz diže veliku prašinu u Sloveniji, gdje se mišljenja bore oko toga tko ima i ima li pravo buditi dinosaura. Ja im objašnjavam da sam 15 i više godina pokušavao to zaboraviti, a onda sam shvatio da generacije koje danas imaju dvanaest godina razumiju moje tekstove iz osamdesetih na isti način. I tada je bila dosta slična situacija kad je crkavao socijalizam. Danas rikava kapitalizam, dok su jebene stranke ostale iste. Zato Lačni Franz ima smisla. Nisam se plašio jer nije prvi put da idem glavom kroz zid, a našao sam četiri mlada dečka koja su vrhunski svirači i napravio koncertni program koji je sastavljen od starih i novih pjesama. Na albumu smo snimili četiri stare pjesme na novi način. Rijetko u životu imaš priliku popravljati greške iz starih vremena. Šest je novih pjesama, a svi tekstovi na hrvatskom izdanju bit će potpuno novi. Jedva ga čekam objaviti, a ono što je iznenadilo i najveće fanove originalne postave jest kako to odlično zvuči i privuklo je puno više mladih ljudi nego sam očekivao.
Čuo sam novu pjesmu „Daj pusu, daj pusu“ s tekstom koji funkcionira na nekoliko razina.
Ideja za „Daj pusu, daj pusu“ došla je od Damira Kukuruzovića i ima dvije razine. Govori o tome kako smo začarani u žapca i molimo za pusu djevojke da nas spasi. Da nas tom pusom vrati na početak, osnovnim stvarima na kojima počiva moderna civilizacija. To su te tri boje iz vremena Francuske revolucije, koje nemaju nikakve veze s komunizmom, s Jugoslavijom. Kad se tamo spomene bratstvo, to je mišljeno šire, kad se govori o slobodi, isto tako, kad se govori o jednakosti, u taj pojam ide borba protiv rasizma, nepravdi i potreba da se izjednačavamo u pozitivnim stvarima. Svi smo ljudi i imamo iste želje i iste snove. Na kraju krajeva, to su po meni neki temeljni principi na kojima stoji naša civilizacija. Znam da će to probuditi razne reakcije, ali iza toga se ne krije nikakva ideologija.
>>Novi album Zorana Predina i Matije Dedića "Tragovi u sjeti 2"
>>Zoran Predin i Matija Dedić dvije večeri u kazalištu Gavella
nij tesko biti dobar covjek bez patetike