Trideset pet godina karijere u glazbi nije mala stvar, pogotovo ako i nakon tih 35 godina radiš vraški kvalitetno. Zoran Predin radi upravo tako, i to u nekoliko formata; sa „svojim" bendom sa zadnjeg albuma „Kosa boje srebra" (volim ga zvati trip-hop s tubom i harmonikom), s gipsy swing ansamblom Django Group Damira Kukuruzovića – s kojim uskoro putuje na koncerte u SAD – s Matijom Dedićem, s kojim za kraj godine planira nastavak albuma „Tragovi u sjeti", nastupa samostalno s gitarom i odnedavno s novim Lačnim Franzom koji je upravo na turneji, objavili su dva singla a snimaju i novi album.
Osim tih pet Predinovih karijera, na pomolu je i šesta, projekt kabarea sa svirkom s glumcem Bogdanom Diklićem. Nemojmo zaboraviti i da Predin pjeva na dva jezika, materinskom i tuđem, što baš nije lako, piše knjige i radi još puno toga. Zar nije onda tragikomično da takvoj kulturnoj vertikali na kraju sport „dođe glave"? Tj. incident sa sucem na kojeg je prije godinu dana nasrnuo nakon košarkaške utakmice, iznerviran „krađom" rezultata Olimpiji. Predinu je to najteže palo, a budući da sam baš poslije toga bio tri dana u Ljubljani, znam i koliko teško. Na kraju su se smirili i država, i klub, i navijači, a neki mu nisu ni zamjerili koliko on sam sebi. Pipkavo stanje, no Predin se trudio othrvati „čudovištu" kojeg je stvorio i kojeg svi nosimo u sebi.
:: Zorane, nije vam bilo lako, sport koji obožavate gotovo vam je došao glave. Kako ste preživjeli?
To me godinu dana pratilo kao neka tamna sjena. Mogu slobodno reći da to nisam bio ja, samog sebe sam iznenadio, a pogotovo one koji me poznaju. Najviše zato što me znaju kao nekonfliktnog čovjeka. Ali svatko ima neku pukotinu kroz koju u tebe uđe neka viša sila koja se onda manifestira u najnezgodnijem trenutku.
:: Kad svi vide.
Da, a kamere snimaju. Pokušavao sam shvatiti što mi se dogodilo i zaključio sam da je to bila demonstracija i krik protiv svih nepravdi koje su mi s dogodile u životu. To nije trajalo dugo, par sekundi. Naravno, odmah sam požalio i ispričao se, ali pošto je to bilo medijski odlično pokriveno (smijeh), morao sam još i više pojašnjavati. Ta me situacija prilično promijenila. Ni ja nisam bio imun za neke stvari koje donosi popularnost, koje donosi uspjeh. To te razmazi na takav način da malo pogubiš kriterije. Ovo me pravovremeno prizemljilo, donio sam neke odluke i dobio malo drukčiji pogled na život.
:: Čovjek koji put „pukne", a vi kao da ste „puknuli" za mnoge druge. Mnogi su reagirali „neka ga je, i ja bih to učinio da mogu" ili „Predin je toliko dobar čitav život da je morao 'puknuti'".
Nisam ni prvi ni posljednji, to znam. Ono što mi je najviše žao da sam time napravio velike probleme i povrijedio svoju djecu koja su morala odgovarati u svom društvu na vrlo neugodna pitanja. Ono što iz svega toga hoću izvući i hoću popraviti, to je da ne želim da me se pamti po tome. Želim to što prije ostaviti iza sebe, ali naravno neka zezanja na temu „Zoki Balboa" ne mogu preskočiti. Poslije tog incidenta vrlo brzo sam otkrio tko mi je prijatelj a tko nije, to je pozitivna strana svega. Sad je sve zadobilo nekakve drukčije boje, vjerojatno će se tijekom vremena sve skupa smiriti, ali više nikad neće biti isto.
:: Hoćete li i dalje ići na utakmice Olimpije?
Naravno, ne znam točno kada ću ponovno ići u dvoranu, sada pratim preko televizije, ali sigurno dolazim u Zagreb najesen kada bude Slovenija igrala ovdje. Još će biti veselog navijanja.
:: Među najboljim ste slovenskim izvoznim proizvodima. Kakav je odnos slovenskog establišmenta prema vama i vaš prema njemu? Je li različito nego u drugim državama gdje svirate?
Bazično je sličan odnos svugdje, barem u tom smislu da sam uvijek bio vuk samotnjak, nikada nisam pripadao nekoj točno određenoj struji. Za vrijeme punka nisam bio punker, prije toga sam bio premlad za hipija, ali sam iz svega toga izvukao nešto što mi je odgovaralo, što mi se sviđalo i napravio nešto treće. Tako da muzika i sve ovo što radim u biti ne paše ni u jedan trend i na svakoj sceni gdje se pojavim neka sam posebna kategorija. Teško me je svrstati u neki pretinac u čistom obliku. Nikada se nisam demonstrativno priključio nekim pokretima i akcijama, ali postoji bitna razlika između mog statusa u Sloveniji i u Hrvatskoj ili Srbiji i u drugim zemljama regije. U Sloveniji sam u nekom trenutku postao opinion maker za određenu grupu ljudi, srodnih duša, svojeglavih, drukčijih, neprilagođenih, ljudi koji misle svojom glavom i koji se ne daju zavesti. U jednom trenutku prilično sam idealistički shvatio tu svoju ulogu i napravio smrtni grijeh za estradu, počeo sam komentirati neke političke stvari i događaje. A to se inače ne smije raditi, zar ne? Čim otvoriš usta na taj način, pola publike ode. No, meni je u tom trenutku bilo više stalo do toga da te neke promjene u društvu pokušavam spasiti, neke vrijednosti koje su se nažalost gubile. Bio sam zagovornik kvalitetnih tekstova u muzici i vrlo populistički objesili su mi da se petljam u ljudski ukus. Ili kad sam pokušavao govoriti o tome da moramo zadržati neke vrijednosti koje smo stekli, proglasili su me komunistom (smijeh).
:: Neki još uvijek misle da je najveća uvreda kad ti kažu da si „crveni", „komunist", kao da smo mekartijevska Amerika pedesetih.
U suštini vrlo je malo ljudi shvaćalo bit; da volim partizane, da sam fan partizana, da sam počasni član jedne divizije, 14. koja je oslobodila Štajersku, ali da nikada nisam bio u partiji, čak ni kao omladinac. Ali kako postaneš društveno lice, to ti se sve pribraja i uvijek te negdje smjeste. Što se više koprcaš, to je kao živo blato, kad pokušavaš komentirati stvarnim argumentima, sve više toneš.
:: Vani je drukčija situacija, od glazbenika se traži da su angažirani, da komentiraju aktualne događaje i politiku.
U tom pogledu mi smo mlada društva, mlade države, ove vani postoje stotinama godina. Mi smo mladi, prvo moramo sve naopako postaviti da bismo poslije 50 godina bili bolji. Moj tretman u Sloveniji je da me se gleda „na nož", a čim prijeđem granicu i dođem u Hrvatsku, ja sam graditelj mostova, taj koji bez pauze sve ove godine daje koncerte po čitavoj regiji, koji svojim pjesmama nešto pokušava reći. Naučio sam hrvatski jezik do te mjere da se sada usuđujem pisati na tom jeziku i pjevati. Vrlo sam zahvalan za takav status, mogu se pohvaliti da sam skoro jedini ostao poslije Buldožera, Videosexa, Pankrta, Laibacha, još sam alive and kicking. Uglavnom ne ponavljam greške koje sam radio doma.
:: Nedavno vam je slovenski veleposlanik u Hrvatskoj svirao gitaru u „Praslovanu" kad ste kao značajna osoba Slovenije gostovali u Slovenskom domu u Zagrebu. To znači da ste i službeno „pomilovani" i da vam je sve oprošteno.
Da (smijeh), bit će da je tako. Imao sam razgovor s članovima Slovenskog doma koji radi intervjue s poznatim Slovencima, zovu u goste ljude koje društvo želi upoznati. I bilo je odlično sinoć, lijepo su me primili i to je bila čast za mene. Prije mene bio je gost Matjaž Kek, kolega iz Maribora i trener nogometnog kluba Rijeka. On je veliki nogometni trener, ali manje ljudi zna da je i ljubitelj jazz glazbe, ima prekrasnu arhivu ploča. Bio je i bivši predsjednik Slovenije Milan Kučan i evo došao je red i na mene. Mislim da oko deset tisuća Slovenaca živi u Zagrebu, bilo je zanimljivo i puno toga sam naučio, oni gledaju stvari iz svoje perspektive.
:: Kao i svaka važna osoba prošli ste sve faze, od osporavanja do prihvaćanja i natrag?
To su tri moje faze koje još uvijek vrijede, svaki novi bend u svoje vrijeme prolazi te tri faze; prva, ako si nepodoban, drukčiji, neshvaćen, onda je prva faza da te pokušavaju zabraniti, fizički štopati. Ako to ne uspiju, ide druga faza koja se zove medijska ignorancija. Bilo što da napraviš, nikad ne izađe u medijima. Danas postoji internet pa im je nešto teže, ali može se još uvijek zabraniti, pa i internet. I treća faza koja te najviše diskreditira, to je asimilacija, priznanje, nagrade. Kad te neki režim nagradi, slikaju se s tobom i vele „pa on je naš, mi ga volimo" i onda te ovi tvoji gledaju i misle si „pička ti materina (smijeh), prodao si se".
:: Nove države često funkcioniraju različito nego društvo u njima, treba im vremena.
Mi imamo dosta čudnu državu koja tek raste...
:: To bi svi mogli reći...
Pretpubertetska država, imaš ljudi koji žele dobro raditi, ali moramo preboljeti dječje bolesti. Ali to nisu moje stvari, nemam vremena za to da budem državotvoran, imam prečih zadatka.
:: Buldožer ove godine slavi 40 godina, niste ista generacija, ali ste ostavili puno toga iza sebe. Gdje je bilo izvorište te alternativne scene u Sloveniji koja je bila izuzetno jaka?
To je bila neka pozitivna klima. I nešto što je u Sloveniji bilo zaista autohtono, ta kantautorska scena, od Pengova, Brecelja, Janija Kovačića, Iztoka Mlakara danas, kolega Kreslin i ja. U prostoru koji se tada palio na kvalitetne tekstove to je bio ventil kroz koji su napravljene prve pukotine u tom sistemu koji je držao Sloveniju za gušu. Svi smo se identificirali s tim. Druga stvar koja je napravila još veće pukotine i na kraju promijenila mišljenje većine bio je punk. Punk pokret je za Sloveniju bio jedan od najdržavotvornijih pokreta, uz pomoć punka su se u Sloveniji dogodile promjene u glavama ljudi. Te socijalne promjene u osamdesetima, kad se i svijet globalno promijenio u vrlo kratkom vremenu. Te nove ideje urodile su muzikom koja je i danas živa. A onda su došla tužna vremena, došla je nova stvarnost, taj medijski marketing i utjecaj zapadnog kapitala u vrlo kratkom vremenu sve je to prebrisao, neke prave stvari stavio na stranu i danas je tu duhovno i u umjetničkom smislu veliki prazan prostor.
:: „Na svoji strani" je ostala tvoja trajna pozicija, mogli bismo reći da je ta pjesama svojevrsni moto i manifest.
To je bio neki gulaš. Svi ti utjecaji imali su svoju energiju. Proždirao sam sve te pjesnike, pisce i romane i iz svega toga sam ušao u muziku na literaran način. Gitara je došla zadnja, prije su bile pjesme, knjige, slušale su se ploče, a kad je ušla gitara, onda sam otkrio kantautore, šansonijere i to se onda u tim prvim pjesmama spojilo. Bio sam svjestan toga da se ne smijem zakočiti, da moram uključiti i raditi sve što mi paše. Ta smjesa je dala nešto novo i dobila ime novog vala. Imam osjećaj da će se takva erupcija ponoviti uskoro, jer svijet se tada mijenjao u socijalnom smislu, državni poretci su se mijenjali, diktature su padale, idealistička demokracija je zapalila mlade ljude. Danas se na sličan način događaju ekonomske i društvene promjene. Taman je sazrelo i samo je pitanje vremena kad će sve to popratiti i neka nova muzika.
:: Od početka ste s Lačnim Franzom postali miljenikom publike i kritike u čitavoj državi, već ste 1981. na godišnjim izborima Džuboksa bili na vrhu. Kad je krenuo Novi primitivizam, dobro ste se spojili i sa sarajevskom scenom.
Sarajevo je bila filmska priča. Jednom čovjeku u Mariboru pokvario se golf kad su se vraćali iz Austrije u Sarajevo, nije nikog znao, a čuo je za mene i Lačni Franz pa me zvao iz hotela Zamorc koji više ne postoji. Trebao je pomoć i to smo sve organizirali, a to je bio Miro Purivatra. Onda nas je on doveo u Sarajevo na Akademiju scenskih umjetnosti gdje je bio teatar Obala, a istovremeno se tamo rađala Top lista nadrealista, svi ti ljudi su dolazili, bili smo tamo kao neka komuna. Već je drugi koncert bio u Skenderiji, u Domu mladih u jednoj okrugloj dvorani na koji je došlo gotovo tri tisuće ljudi koji su načuli nešto o nama. Ta se suradnja razvila u velika prijateljstva koja još traju. Tamo sam upoznao Kusturicu, Emir je kupio prvu bas gitaru od Lačnog Franza, upoznao sam Bregovića koji je imao ideju da snimi neke pjesme na slovenskom jeziku, pa sam onda avionom odlazio u Sarajevo dva puta tjedno Alena Islamovića učiti slovenski. Preveo sam Goranovu „Milicija trenira strogoću" na slovenski, „Miličniki si urijo obrvi", vježbaju mrke poglede. To je vrlo dobro ispalo, ali Alenu nikako nije išao slovenski (smijeh). Snimao sam pjesme s Kongresom, tu sam imao aktivnu ulogu u „Zarjavele trobente".
:: Objavili ste odličnu knjigu „Druga žena u haremu" i pisali glazbu za filmove, imate li još planova s time?
Knjiga je otvorila puno novih vrata i uzbudila me na taj način da sam počeo razmišljati o sljedećoj koja će biti fikcija, napisat ću jedan roman kako treba. A u kratkom vremenu napravio sam tri ili četiri filmske glazbe, par za kazalište. To mi je bio izazov. U ono doba to je bilo teško raditi, nije bilo kompjutora, morao si kadar po kadar raditi, a onda su režiseri znali tvoj rad potopiti ispod nekih koraka, šumova wc školjke (smijeh). Ti si tamo svirao neke srceparajuće melodije preko kojih su oni kasnije stavili ambijentalne zvukove.
:: Imate li te snimke?
Da, to je na nekim kazetama i trebalo bi ih prebaciti na CD format. To je ambijentalna muzika. Upoznao sam puno ljudi iz filmskog svijeta, pa i Srđana Dragojevića, sviđala mi se ideja za film „Parada" i kad je došla ponuda da moju verziju „Bilećanke" stavi na odjavnu špicu, to mi je bila velika čast i zadovoljstvo. Izgleda da je i on bio zadovoljan jer je stavio moju pjesmu „Što bi mi bez nas" za kraj svog zadnjeg filma „Atomski zdesna".
:: Birate postave s kojima nastupate, ali i ljude s kojima se družite, to su legendarna prijateljstva, od Zorana Čuture do Bogdana Diklića i Sergeja Trifunovića.
To nije namjerno, to se dogodi, ako si u pravo vrijeme na pravom mjestu, samo se dogodi. Svaki taj čovjek kojeg si spomenuo ima svoju priču, svoj razlog zašto smo se sprijateljili. Sergej je dečko iz Užica koji je naučio tekstove Lačnog Franza, znači moje tekstove, napamet, s mojim akcentom i bojom glasa. Danas ih neke zna bolje od mene. Čuo sam ga kad je kao fan dolazio na koncerte, a prošle godine pjevali smo zajedno, sami s gitarama i to je bilo iskustvo kao da pjevaš duet sam sa sobom. S Čuturom smo se sreli u Istanbulu, a s Diklom preko Čuture u Beogradu. Ako živiš otvoreno i širiš pozitivnu energiju, kad-tad ćeš sresti srodnu dušu, tu nema kalkulacija.
>>Zoran Predin: Hvala Bogu, suca nisam ozlijedio, sport od danas pratim samo preko TV-a
>>Zoran Predin: Na koncertu sviramo ono što je Glavan najviše volio
