Zrinka Grancarić: 'Mobitel mi je zazvonio u šest ujutro, nije bilo previše vremena za misliti. Bilo je kaotično i zahtjevno'

Voditeljica i urednica HTV-a Zrinka Grancarić (46) prije dva tjedna ponovno je pokazala kako je jedna od najboljih novinarki javne televizije kada je smireno u Studiju 4 izvještavala o početku rata u Ukrajini. Karijeru je počela u rodnom Zadru, gdje je na radiju krenula kao sportska novinarka. Ljubav prema jedrenju dovela ju je i do Olimpijskih igara, a s najvažnijeg sportskog događaja izvještavala je četiri puta. No, gledatelji je ipak najbolje znaju kao voditeljicu HRT-ove "Teme dana" i "Otvorenog".

Nedavno ste se ponovno iskazali vođenjem Studija 4 prilikom invazije Rusije na Ukrajinu. Kako je vama izgledalo voditi program o nečem za što smo mislili da više nije moguće u Europi?

Informativno-medijski servis HTV-a spremao se za to deset dana, urednica Katarina Periša Čakarun podijelila nam je zadatke, ali mislila sam da nema šanse da dođe do rata u srcu Europe u 21. stoljeću. Vjerovali smo u razum, pokazalo se naivno. Mobitel mi je zazvonio u šest ujutro, nije bilo previše vremena za misliti, skok iz kreveta, tuš, zovi goste koje smo prethodno dogovorili, probudi i njih, u 7 sam bila na Prisavlju, u 8 u studiju. Informacije su pljuštale sa svih strana, slijevale se od kolega u režiji u slušalicu u mom uhu, na mobitel, bilo je kaotično, jako izazovno i zahtjevno, osjetljivo, s osjećajem ogromne odgovornosti prema javnosti koja treba jasnu informaciju.

Koliko je stresno voditi takav program uživo i kako ostajete pribrani?

Kad je kaos, kad je strka, kriza, ja sam uvijek najpribranija. Valjda sam jednostavno takva kao osoba. Kad se sve oko mene ruši, ja sam fokusirana na zadatak. Koncentracija na maksimumu, nema prostora za greške, treba procesuirati hrpu podataka, u nekom trenutku u režiji čuješ 20-ak ljudi koji tamo rade podjednako žustro i pod pritiskom da sve dobro izađe vani. Mi smo tim. Plus ljudi u redakcijama, montažama, urednici.. Sugovornik po sugovornik, uključenje po uključenje, podatak po podatak, žongliranje sa svime istovremeno. Adrenalin i odgovornost potisnu stres. On će doći na naplatu kasnije, kad sve stane, kad sam sama.

Odrasli ste u Zadru, itekako ste upoznati s ratnim zbivanjima i kako je kada se grad nađe u neprijateljskom okruženju. Jesu li vam te slike vratile razaranja u rodnom gradu?

Prožeo me osjećaj odlaska u skloništa, osjećaja nemoći jer sam klinka i ne mogu ništa napraviti, sjetila sam se našeg vapaja za pomoć međunarodnoj zajednici, nerazumijevanja da je moguće da se tako nešto uopće događa nama... Unijela sam veliku količinu empatije u studio zahvaljujući tome što znam što je to. Ali nije me preplavilo. Tek negdje petog dana invazije na Ukrajinu, nakon što sam danima upijala te informacije, u glavi mi je bilo kao da je '91. u Zadru. Trebalo mi je neko vrijeme da otresem taj osjećaj. Puno prijatelja iz Zadra mi je reklo da su im zbivanja u Ukrajini potaknula pravi PTSP.

Po čemu pamtite odrastanje u Zadru?

Po beskrajno dugim ljetnim praznicima, po slobodi igranja u prirodi, po bezbrižnosti, po turistima koji su ljetovali kod nas i s kojima sam od najranijih dana učila o drugim kulturama, po šumu valova koji su bili zadnje što bih čula prije nego što bi zaspala i prvo kad bi se probudila.

Kako ste se zaljubili u novinarstvo i odlučili se njime baviti profesionalno?

Oduvijek sam voljela pisati. Zadaćnice iz hrvatskog su uvijek imale neki tvist. S novinarstvom sam počela koketirati u srednjoj školi, u školskom časopisu Spužva. Tada još nisam razmišljala o novinarstvu, časopis mi je bio zabava, ali kad nam je profesor Ante Mihić doveo na sat Mladena Stubljara, ja sam postavila pitanje: kako se radi Dnevnik? Upisala sam studij engleskog i njemačkog jezika u Zadru. Bio je prvi semestar, prijateljica je čula za audiciju na Hrvatskom radiju Radio Zadru. Rekla: hoćemo? Ja sam rekla: ajmo, zašto ne. Ona je uskoro odustala, ja sam se zaljubila u novinarstvo, u radio, i vrlo brzo odlučila da je to ono čime se želim baviti.

Počeli ste na Radio Zadru, kako su izgledali vaši počeci? Sjećate li se prvog odlaska u eter, je li vas tresla trema?

Počeci su bili postupni, i dobro je da je tako bilo. Na početku sam samo snimala ankete, prvi ulazak u eter slijedio je tek mjesecima poslije, točno se sjećam - snimila sam razgovor s kuglačicama Zadra. Naravno da je bila trema. A posebno sam bila uzbuđena kad sam sjela u studio i prvi put uživo najavila emisiju. Spektakl! Od toga je prošlo... 27 godina. Dug put. Lijep. Zadovoljna sam. Prvih otprilike pet godina bila sam sportski novinar, onda sam prešla na dnevna gospodarsko-politička zbivanja u Zadru, za naš regionalni program i naravno HR1 i HR2. To sam primarno radila do preseljenja u Zagreb.

Jedrenje je bitan dio vašeg života, kako ste ga zavoljeli i počeli aktivno jedriti?

Prvi susret s jedrenjem bio je kad sam imala, mislim, devet godina. Jedan njemački bračni par koji je godinama ljetovao kod nas kupio je jedrilicu. Nisu imali djece, mene su jako voljeli, pa su me često vodili sa sobom. Spokoj koji osjećam danas na moru na brodu isti je kao i prije svih tih godina. Kupilo me odmah. Došao je rat, Werner i Frida više nisu dolazili, u zadarskom jedriličarskom klubu nije se puno toga zbivalo, tako da sam se jedrenja ponovno dokopala tek kad sam počela raditi, kad me izvještavanje s regate 1995. dovelo u moj matični klub, JK Uskok. Mudro sam im rekla da se moram ukrcati na neki brod da bih znala o čemu pričam. I nisam se više nikad iskrcala.

Kako ste se odlučili preseliti u Zagreb, jeste li odmah zavoljeli glavni grad?

Čisti splet okolnost bez pravog plana. Jesen 2013. Bruno Kovačević, tada urednik sportske redakcije s kojom sam surađivala oko olimpijskog jedrenja, pitao me da li bih došla u Zagreb u sportsku redakciju. Odgovorila sam - može, bez razmišljanja i preselila se u roku dva tjedna. Nakon početne euforije oko preseljenja skrpala me teška nostalgija, iako mi je u Zagrebu bilo lijepo, Zadar i prijatelji i obitelj su mi jako nedostajali. Lomila sam se dvije godine, dok nisam složila u glavi da se, kad mi pukne film, mogu spakirati i otići. Evo, još mi nije puknuo. Volim Zagreb, daje mi puno, ali Zadar će naravno uvijek biti moj Zadar.

Izvještavali ste s Olimpijskih igara, što je vjerojatno vrhunac karijere za sportskog novinara. Možete li usporediti četiri Olimpijske igre na kojima ste bili?

Kina 2008. je bila prva, bila sam očarana svime, oduševljena domaćinima, impresionirana Pekingom. London četiri godine kasnije kupio me svojom multikulturalnošću, koje su obilježile i Igre, do te mjere da sam se dva mjeseca po povratku u Hrvatsku vrtjela oko misli da se preselim u London. Rio 2016. donio mi je veliki izazov, moje prve televizijske prijenose, koji su rezultirali i prelaskom s radija na televiziju u potpunosti. Rio je samba, šaren, rasplesan. Tokio lani, zbog pandemije, jedne skroz drugačije Igre, bez publike. Ono što je svima isto je ogroman posao, veliki izazov profesionalni i osobni, hrpa pozitive, i svakako za mene jedno od najljepših iskustava u svakom smislu.

Kako izgleda vaš radni dan kada vodite "Otvoreno" ili "Temu dana"? Koliki vam stres stvara traženje gostiju? Je li se dogodilo da vam je neki gost otkazao netom prije emisije? Što onda napravite?

"Tema dana" je jednostavnija, to je kratka forma, i to nije toliko veliki zalogaj, ovisno naravno o temi i gostu. "Otvoreno" je potpuno druga priča. Emisija od 45 minuta, s četiri do šest gostiju, nerijetko na suprotstavljenim stranama. Dan je dug, počinje ujutro s kolegijem, biramo temu koju ćemo raditi. Potom lovim goste, nekad sam sretne ruke pa to prođe dosta bezbolno, nekad se dogovor s gostima zna razvući do kasnog poslijepodneva. Naravno, najzahtjevnije je ako mijenjamo temu usred dana. Nekad je stres ogroman, imala sam nedavno situaciju da mi je u 16 sati studio bio poluprazan, ali posložilo se kao i svaki put. Nakon što riješim goste i sve tehnikalije, mogu se posveti pripremi oko teme, pitanjima. I vrlo brzo je 21 i treba ići u šminku i prema studiju, jer gosti dolaze 20-ak minuta ranije. Nikad mi nitko nije otkazao netom prije emisije. Doma sam malo prije ponoći.

Na televiziji nekad odajete dojam štreberice koja je upućena u sve aspekte teme koju radi. Jeste li zaista takvi?

Volim znati o čemu pričam. U emisiji formata poput "Otvorenog" lako se nađeš u neobranom grožđu i na skliskom terenu. Tako da se trudim što mogu bolje pripremiti, da mi se ne dogodi da gosti razgovaraju o nečem o čemu nemam pojma. To je dosta neugodan osjećaj (haha). Stoga, neka hvala, bit ću ipak štreberica. A uostalom, mene zaista svašta zanima, dosta sam širokih interesa i volim kad imamo pametne i sadržajne emisije.

Je li vam se dogodio neki gaf u emisiji uživo? Kako ste tada reagirali?

Greška se svakom dogodi, neke su primjetne, neke znamo samo mi. Gaf je najbolje priznati odmah, i ispraviti na neki simpatičan način. Sjećam se jedne od prvih "Tema dana" 2016. Obrađivali smo situaciju u BiH. Postavila sam pitanje i Bakira Izetbegovića preimenovala u Izeta Bakirovića. Odmah sam se ispravila, ali mislim da je to postao i mem.

Jesu li vas više počeli prepoznavati otkad se gotovo svakodnevno pojavljujete na televiziji? Što vam govore?

Naravno. Jave mi se ljudi u gradu. Generalno su ljubazni, oni koji priđu na cesti uvijek kažu nešto pohvalno i afirmativno, jako su simpatični. Nisam imala neugodnih iskustva uživo. Ne mogu reći isto za društvene mreže, naročito u pandemiji, gdje je govor mržnje prema novinarima došao do opasne razine, kao što smo mogli nažalost vidjeti i na prosvjedima.

Kakvi vas muškarci mogu osvojiti? Postoji li neki muškarac koji vas je trenutačno uspio osvojiti?

Uspješno soliram već neko vrijeme. Ne čekam više princa na bijelom konju. Sad ipak vrebam kralja (haha). Padam na muževnost, zrelost, mora biti adrenalinska doza srodna mom duhu za izazove, intelekt... S godinama je čovjek manje spreman na kompromise, tako da - da, izbirljiva sam.

Čime se bavite u slobodno vrijeme? Kako se najbolje opuštate?

Uh, svašta. Priroda, šetanje, hodanje, bicikl, planinarenje, koncerti, kino, kazalište, izleti, putovanja... kad mi je previše svega, moj zen je šetnja uz more sama. Nema toga što more ne može razbistriti. To je nešto bez čega ne mogu.

Imate li možda neku ideju za svoju novu emisiju? Što biste voljeli raditi?

Mislim da nema novinara koji ne sanja o dokumentarcima. Voljela bih raditi društveno angažirane dokumentarce, nadam se da će se to ostvariti. Nisam napravila reportažu već šest godina. Nedostaje mi igranje s kreativnošću.

Kako zamišljate svoju mirovinu? Hoćete li se vraćati u Zadar?

Apsolutno. Čeka me kuća pokraj mora. Ima li boljeg mjesta za provesti starost? A mirovina... vidim se kao dobrodržeću gospođu koja se dodatno educira, istražuje svijet, pokoju mudru prenese novim generacijama. Nadam se da će se ta vizija ostvariti.

VIDEO: Dino Šaran: "Čini mi se da sve opet vodi prema ratu gdje će se boriti svatko protiv svakog"