Kad imate 58 godina i sa sinom novi bend Vili&DeBili, onda ste većini ljudi koji u tim godinama sa strahom od poskupljenja i odluka nekih ljudi u odijelima gledaju informativne emisije, oko kuća u Zaprešiću sade rajčice ili pak čuvaju unuke, u najmanju ruku čudni. Takav je, mnogima neobičan, Davor Gobac. Ne samo zbog toga što je desetljećima frontman Psihomodo popa koji ga je promovirao kao žestokog, često neobuzdanog i glasnog rokera koji nema problema skinuti se na pozornici ili reći što misli, nego i zbog toga kako danas živi. Naime, da bismo napravili ovaj intervju, trebalo je dogovoriti termin, dočekati da se vrati iz teretane u kojoj je svako jutro, pričekati da se pripremi za fotografiranje i doći u Zaprešić, u kuću u kojoj obitelj Gobac živi. Roker je to koji je itekako iskusio sve dobre i loše strane posla kojim se bavi, ali danas, kako kaže, malo izlazi, ne pije niti konzumira bilo što još štetnije, vježba i sanja album hitova Psihomodo popa s - jazz orkestrom.
Da, ali krećemo od malog Dade, sina jedinca kemijskog tehničara i računovotkinje, rođenog u Karlovcu.
Nećeš vjerovati, ali sjećam se kako sam kao trogodišnjak pobjegao baki i kako je mama skoro umrla od straha tražeći me. Živjeli smo u prizemlju zgrade, mama me često vodila baki udaljenoj oko kilometar i pol. Ovaj sam put odlučio otići sam, čak prelazio zebre čekajući da i ostali pješaci krenu preko. Nije bilo mobitela, mama me u očaju tražila po Karlovcu i na kraju došla baki reći da sam nestao. Kad me ugledala kako se bezbrižno igram, htjela me pojesti, ali me baka obranila.
Kao neka vrste glazbene podloge njegova mlađahnog života, Gobac se iz djetinjstva sjeća zabavne glazbe jer su roditelji, kao i gotovo cijela bivša država, pratili Splitski ili Opatijski festival. No, živo se sjeća pjesama kao što su "Zeko i potočić" i "Lutka na koncu" (1967. pjevala ju je Biserka Spevec, op. a.), a od rokerskih "Yellow submarine", velikog hita Beatlesa i "Delilah", Toma Jonesa.
Obitelj je godinu dana živjela i na Plitvičkim jezerima, Dado je išao ondje u drugi osnovne, a onda su 1974. došli u Zagreb. Živjeli su prvo u Vrapču, a onda se obitelj na dulje vrijeme skrasila u kućici na Kajzerici. Davor je išao u školu u Trnskom:
Lijepo mi je bilo, zbilja, jer ono - ni brige ni pameti, nekako su vremena bila pitomija, nije grad bio ovako ušminkan, ali bila je atmosfera nekako domaćija. Meni je ta Kajzerica ostala u sjećanju kao kvart s malim kućama, ali bilo nam je baš dobro, stalno smo bili vani. Sjećam se i da smo preko ograde ulazili na prostor Velesajma i švrljali po paviljonima. U ono vrijeme na Velesajmu je stvarno bilo živo i blještavo, dovlačili bismo kući vrijedne poklone koje su dijelili.
Prilično rano, točnije u sedmom osnovne, bilo je jasno da će biti buntovnik i teško prihvaćati tadašnje društvene uzuse. Naime, na tada popularnu smotru mladih bendova Gaudeamus prijavio je svoj bend nazvan Fuj crveni. Tko zna zašto, ime nije prošlo:
Promijenili smo ime u Klinska pomora. Ja sam pjevao, ali su me uskoro izbacili jer me mama nije puštala na kasnovečernje probe u šareni neboder preko puta Doma sportova. Inače, svirali smo vlastite, pomalo banalne pjesme, a baš ovih dana pokušavam dogovoriti da ih snimimo po sjećanju da ipak ne nestanu potpuno. Klinska pomora je svirala kao predgrupa tada popularnom Baksuz bendu u Lapidariju, a i na okupljanju punk bendova u galeriji Studentskog centra. Svirali su tada još Prljavo kazalište, Televizori, Radnička kontrola i riječki Parafi, još kao trio.
Prva ploča koju je kupio i to 1975., bili su Buldožeri i "Pljuni istini u oči".
Jako sam ih volio i žao mi je što je Marko Brecelj nedavno umro. On je zapravo prvi moj pravi pjevački uzor. Onda su krenuli Queenovci, pa Zepelini, a prvi band su mi bili Beatlesi i onda sam pokupovao sve kaj se moglo kupit. Od domaćih slušao sam one prve singlice grupe Bijelo dugme, a sjećam se čak i prvog albuma Parnog valjka. No, sve je to letjelo kroz prozor kad su 1977. uletjeli Sex Pistolsi i Ramonesi.
Izlazio je prvo po Kajzerici, a u grad je, kao punker u kožnoj jakni i s naušnicom u uhu, krenuo u tada popularnu Pivnicu u Staroj Vlaškoj. Ondje je upoznao mnoge glazbenike i ostale važne gradske dečke. Neko se vrijeme izlazilo pred Studentski centar, a onda i pred famozni Kavkaz i Zvečku. Na koncerte je češće počeo ići kad je krenuo punk, pa je tako 1976. u Zagrebu gledao The Stranglerse. Ipak, prvi koncert koji pamti iz vremena petog osnovne, bio je koncert Bijelog dugmeta kojim je promoviran album "Eto baš hoću". Prvi je put vidio veliku pozornicu, efekte, suhi led, dim i pravo osvjetljenje i ostao fasciniran. Nakon faze Klinske pomore sa školskim je prijateljima osnovao bend nazvan TBC:
Bili su tu neki dečki iz razreda i općenito škole u Trnskom, među njima i Nenad Pavlica (kasnije voditelj na Radiju 101, op.a.). Svirali smo sve dok stvarno nisam pokupio TBC, dakle tuberkulozu, i završio u bolnici. Za vrijeme liječenja u bolnici sam upoznao Hrvoja Piletića koji je poslije osnovao Korowa bar bend u kojem sam bio dosta kratko.
Manje je poznato da je Gobac pozvan na probu Prljavog kazališta prije njihova prvog singla, ali od suradnje nije bilo ništa. No, upoznao je Šparku (Smiljana Paradiša, op.a.) iz grupe Neron koji ga poziva da se priključi njima.
Gledao sam ih na koncertu i svidio mi se taj ramonoidni pop, posebno pjesma "Nema nje". Pjevač koji se zvao Neron (Bruno Novosel, op.a.) morao je u vojsku i pitali su me da ga zamijenim. Na probi sam odmah naučio tri ili četiri stvari. I tak je to sve krenulo, stvari su se strašno brzo odvijale, počeo nam je produkciju raditi Piko Stančić, počeo sam skladati i češće nego u Klinskoj pomori pisati tekstove. Napisao sam recimo pjesmu "Iste stvari", pa poslušajte pjesmu i recite ne podsjeća li baš jako jako na "Angel of Harlem", hit grupe U2, objavljen tri godine poslije te naše pjesme. Polet je pisao o grupi Neron, imali smo svoju publiku, hit je bila ta pjesma "Nema nje". Pa Neron je svirao i "Donu" koju smo sad, dosta godina poslije, prearanžirali da bi zvučala bolje. Kako pjevač više nije bio spomenuti Neron, tražili smo novo ime. U jednom smo se trenutku zvali Parade rosse, a 1983. promijenili smo ime u Psihomodo pop.
Bilo je svakakvih zbrka oko tog novog imena, pa su doživjeli da im je na vratima garderobe uoči jednog koncerta u Beogradu pisalo na ćirilici "Psiho moto door". No, s vremenom ime novog benda zaživjelo je i živi do danas. Postaju poznati prvenstveno po koncertima u Kulušiću i Lapidariju na kojima bi Gobac izvodio najrazličitije vratolomije, od odijevanja u žensku odjeću do skidanja na pozornici. No, svi dovoljno stari i danas prepričavaju, a može se vidjeti i na YouTubeu, kako Gobac nakon što su ga neki iz publike doslovno pljuvali, odlazi s pozornice, puni kantu vodom i pošteno zalijeva izgrednike. Bili su to koncerti o kojima se pričalo, energija je prštala, mnogi su dolazili vidjeti tog neobuzdanog pjevača, ali pokušaji da snime ploču ostajali su neuspješni.
Otvoreno kažem da nam Siniša Škarica iz Jugotona nije dopuštao da snimimo ploču. U jednom sam mu trenutku donio demo snimke 25 pjesama, a on je rekao da smo dobri rokeri, ali da to nije dovoljno komercijalno. A u to su vrijeme ploče mogli snimiti skoro svi koji su poželjeli, osim nas kao zagrebačkog benda. Nudili mi jesu da objavimo za Suzy, ali nismo htjeli jer je Jugoton bio najjači. I onda sam nazvao Piku Stančića koji je rekao da će nas on producirati i dobili smo ugovor za prvi album "Godina zmaja" koji je u to vrijeme prodan u više od 60.000 primjeraka, što je za mladi bend bilo iznenađujuće dobro. Ipak, pretpostavljali smo da bi mogao biti uspješan jer su tu bile pjesme "Ja volim samo sebe", "Frida", "Kad sam imao 16", "Ramona", "Leteći odred" i druge.
I onda im je pjesma "Ja volim samo sebe" omogućila da se za njih pročuje mnogo dalje od Hrvatske. Naime u konkurenciji 600 bendova probili su se na šesto mjesto natjecanja Velika nagrada Nizozemske, pa se spot za englesku verziju nazvan "I'm in love with Gobac" zavrtio na tada "svetom" MTV-u. Bio je to ogroman uspjeh koji nikada prije nije ostvario neki hrvatski bend jer je MTV, za razliku od današnjih lutanja po formama nekih realityja, bio platforma koju je gledao dobar dio Europe. Piko Stančić, koji je producirao taj prvi album, nekoliko im je sljedećih godina, osim producenta, bio i menadžer. Odsvirali su nizozemsku turneju i snimili album "Live in Amsterdam".
Mi smo u to vrijeme voljeli Lou Reeda, New York Dollse i Iggy Popa, mene su koncerti strašno zabavljali, sviđalo mi se eksperimentirati na pozornici sa šminkanjem i skidanjem, bilo mi je to nekako prirodno za rock izričaj. A i znao sam da moramo napraviti neki otklon od starih bendova koji su već, iako su dobro svirali, postali malo dosadni. Radio sam sve kako bi publika htjela doći gledati, ne samo slušati naš koncert. U to vrijeme počinjala je grupa Dorian Gray, Trobecove krušne peći, Heroji, Fuj tajfel, a Film i Haustor su već bili afirmirani.
Gobac piše i glazbu, ali najviše ipak tekstove. Vodio se, kaže, vlastitim kriterijem za dobru pjesmu, ne kalkulirajući što bi se svidjelo publici. A to nije uvijek bio lak posao, posebno baš u slučaju ogromnog hita "Ja volim samo sebe":
Šparka je donio taj osnovni rif, znali smo da bi pjesma mogla biti hit, ali sam šest mjeseci smišljao tekst. Zarekao sam se da ga neću zaključiti dok meni ne bude tekst za pasti u nesvijest. Moram priznati da su me inspirirali Sex Pistolsi s pjesmom "No feelings" i dijelom teksta "I'm in love with myself, my beautiful self man...". I sinulo mi je, živio sam u Ilici 11 s prvom djevojkom Micom i jednog sam dana shvatio da tekst treba glasiti "ja volim samo sebe..."
Godine 1990. Psihomodo pop sviraju kao predgrupa svojim velikim uzorima, grupi Ramones na koncertima u Ljubljani i Zagrebu.
Bili su oduševljeni, pa cijeli je bend u Ljubljani izašao iz garderobe gledati naš nastup. Rekao nam je njihov menadžer da je to prvi put da su izašli slušati cijeli koncert predgrupe. Već je u bendu tada bio C.J. Ramone, a još nije bilo Dee Deea, a upravo je on za mene bog punk rocka.
Niti Psihomodo nije izbjegao tzv. prokletstvo drugog albuma, poprilično su se namučili kako bi opravdali ogroman uspjeh prvijenca. Ali, na svu sreću imali su od prije nekoliko pjesama koje su odlučili uvrstiti na taj album "Sexy magazin". Tako su već prije prve ploče na koncertima svirali pjesme "Ja nikad nisam bio normalan" i "Sve je propalo".
Još sam napisao "Sexy magazin" i odmah mi se dopala, a onda, u samo jedno popodne, završio sam pjesme "Trotl boy" i "Ona odlazi u Amsterdam". U ovu drugu nisam baš vjerovao, bila mi je nekako ljigava, ali čuo ju je Piko, proglasio hitom i natjerao nas da ju snimimo. Dok je Piko u studiju Kod Trulog miksao poču, mi smo otišli na turneju po SSSR-u. Odsvirali smo 60 koncerata u dva i pol mjeseca i strašno se uvježbali. Zaradili smo prvi veći novac. U početku sam ostao iznenađen izgledom tamošnjih gradova jer sam imao osjećaj kao da smo se vratili tridesetak godina unatrag. Bili smo zapravo gosti nekom njihovom komercijalnom bendu Electro club tako da smo izlazili na prepune dvorane. Postali smo zvijezde jer bih se ja skinuo i bacao među publiku, što oni nikad nisu vidjeli. Bilo je to suludo iskustvo za 25-godišnje dečke, vozili bi nas limuzinama i avionima, spavali smo po hotelima, pili smo votku kao vodu. Plaćali su nas u klirinškim dolarima, pa bismo lovu dobivali kad bismo se vratili kući. Sjećam se da uz sav raskošan život nisam u SSSR-u u dva mjeseca mogao potrošiti 500 maraka. Direktor tog njihovog benda zvao me da sam idem s njima na novu turneju, ali nisam htio.
Uslijedili su novi albumi i brojni hitovi, "Tko je ubio Mickey Mousea", "Srebrne svinje", "Sextasy", pa i album "Debakl", 2000. godine.
Moram priznati da smo se prevarili jer smo bili sigurni da će "Srebrne svinje" napraviti ludnicu na tržištu. Danas, on je neki kultni album, ali znam da je prošlo godinu dana od objavljivanja dok nije postao hit, posebno pjesme "Starfucker" i "Osjećam se high". Stvari su se pokrenule, točnije rasprodana je cijela tiraža, tek kad smo objavili Gonzov (redatelj Radislav Jovanov Gonzo, op.a.) spot za "Starfucker". Ali, priznajem, bili smo prilično razočarani kad smo shvatili da veći dio publike ovdje voli pop i narodnjake što je nama bilo seljački. Inače, rat smo nekako izgurali, a "Hrvatska mora pobijediti" bila je nekako spontana reakcija na sve što se događalo. Nije bilo svirki, ali smo nekako preživjeli, imali smo vremena za snimanje novih pjesama. No, stigao je i zavladao dance, a ti su menadžeri toliko uništili scenu da se nastupalo samo na puni playback. Ja pregovaram i kažem da imamo bend i opremu, čovjek mi spusti slušalicu. I nikada nismo održali koncert na playback ili uz korištenje matrica, nikad. Čak me Dino Dvornik, s kojim sam se jedno vrijeme intenzivno družio, nagovarao da odustanemo od principa i u ta teška vremena zaradimo koju kunu, ali nisam htio.
Do danas je grupa objavila 11 studijskih albuma jer su osim već spomenutih tu bili još "Plastic fantastic", "Jee! Jee! Jee!" i "Ćiribu ćiriba". A onda, autor ovog teksta prolazi 11. prosinca 2017. Ilicom i iz tramvaja ispred jednog od haustora ugleda policajca koji stoji pokraj tijela pokrivenog vrećom. I sad slijedi ono neko ritualno kratko križanje za jadnu osobu i tramvaj produži prema Trgu. Dolazim kući i zaledi me informacija da se na izlazu iz svog haustora u Ilici srušio i umro dugogodišnji bubnjar Psihomoda i djelatnik HRT-a, Tigran Kalebota. Kad sam sada tijekom intervjua u njegovoj kući u Zaprešiću ispričao tu priču Davoru, prvi i vjerojatno zadnji puta sam ga vidio da plače:
Kad mi je prijatelj fotograf javio da je Tigran umro, priznajem da je to bio jedan od rijetkih trenutaka kad sam pukao. Pa ja sam se s njim dan prije toga posvađao oko spota i sve bih u životu očekivao, ali ovo je bio grom iz vedra neba. Cijeli je bend ostao skamenjen, nismo znali što i kako dalje. Kad smo malo došli k sebi, Kad smo malo došli k sebi, nakon dvije smo godine radili neke audicije, preslušali par bubnjara i na kraju smo shvatili da je Tin Ostreš, koji je zapravo moj susjed ovdje iz Zaprešića, a i svirao je s Ripperom i počeo u grupi Sane, došao na audiciju s navježbanih dvadesetak naših pjesama. I nakon par proba odradio je herojski posao na koncertu kojim smo na Šalati proslavili 30 godina benda. Pa, bio mu je to tek drugi koncert s nama, a odsvirao je čak 30 pjesama od početka do kraja. Imali smo sreće i Tin se, otkako smo prije 4 godine ostali bez Tigrana, lijepo uklopio.
Na opće iznenađenje vjernih poklonika, grupa je u srpnju prošle godine nastupila s Jazz orkestrom HRT-a i to izgleda neće proći kao usputan eksperiment. Naime, zadnji su studijski album, "Digitalno nebo", objavili 2019., a prvi sljedeći mogao bi biti veliko iznenađenje:
Petnaest pjesama smo navježbali s tim orkestrom, čak, evo prvi put to objavljujem, dogovaramo da sljedeći album snimimo uz jazz orkestar. Jako mi se svidjelo svirati s njima i mislim da idemo u tom smjeru jer smo mi kao bend u srži ostali vjerni našem stilu, a oni su se na nas naslonili. Na ploči ćemo mi ostati Psihomodo pop, ali bismo njima prepustili na naprave aranžmane.
Dosta je bendova u Hrvatskoj i u svijetu koji i ne moraju više ništa novo snimiti da bi ljudi dolazili na koncerte čuti deset ili petnaest bezvremenskih hitova. Tako je i sa Psihomodom, ali Gobac inzistira da kao autor želi ići dalje.
Kao autor sve se više vraćam na tradiciju. To znači i u surf, početke rock and rolla i u blues. Pa iz toga smo izrasli, punk je isto rock and roll, sve to dolazi od Chucka Berryja ili u krajnjoj liniji od Elvisa.
Prošlo ste ljeto svirali kao rijetko koji bend?
Imali smo veliku turneju s tridesetak koncerata, za divno čudo u ovoj situaciji. Na Špancirfestu je bilo fenomenalno, na nekim koncertima bilo je i desetak tisuća ljudi. Svirali smo u Srbiji, na "Lake festu" u Crnoj Gori smo se ove godine ponovo pojavili. Bilo je stvarno odličnih koncerata".
Gobac s nostalgijom govori o glazbenoj sceni osamdesetih i devedesetih godina, a nimalo ne štedi medije, posebno radio:
Mi, Bare, Pivo, to su sve stari bandovi i iskreno mi je žao što se ne pojave novi dobri bandovi koji bi privukli masu. Ima dobrih i mlađih, ali nikome se nije dogodilo osamdesete, toga više nema, danas je puno lakše snimiti CD, ali užasno ga je teško prodati. Onda je bilo tako da, kad si uspio snimiti, vjerojatno si nešto i prodao, naravno ako je to na nekaj ličilo, ne. A i ova situacija s medijima je na rubu propasti. Ne mogu reći, nas još i vrte, ali imamo ogroman broj dobrih pjesama na zadnjim albumima koje nikada nitko neće zavrtiti na radiju, a nije mi jasno zašto je to tako. Jer ti neki ljudi na radiju tvrde da znaju da publika neće rado slušati te pjesme. Ja ne vjerujem da oni to znaju. Kad slušaš te formatirane radio postaje, nakon dva dana znaš raspored pjesama napamet i zato ne slušam više radio. Ljudi sad objavljuju na YouTubeu, pa neka pevaljka ima 180 milijuna klikova. Možeš misliti kako ju je čulo toliko ljudi, platila je klikove i to je to. Katastrofa. Nema više diskografije ni albuma u onom smislu kakvi su bili nekada.
Za dvije godine Davor Gobac imat će 60 godina, a i dalje se od njega očekuje da na pozornici divlja i zabavlja publiku kao neki harlekin.
Dobro se osjećam, riješio sam se svih poroka. Ne pijem, ne igram se drogama, vježbam, navikao sam na zdrav život. Ne treniram zato da bih vječno živio nego da bih mogao biti dobar na pozornici. Shvatio sam trening kao dio svog posla, osjećam se isto kao kad sam imao 40 godina. Stvarno sam sretan što mi je ljubav postala posao, da mi je rock posao.
Kuća u kojoj živi s obitelji u Zaprešiću na katu ima i atelje u kojem stoje i Tigranovi bubnjevi koje je otkupio od supruge pokojnog bubnjara:
Već se 25 godina bavim slikarstvom. Naime, nekada sam se dosta družio s Pirom (Goran Pirš, op.a.), imali smo kuću unajmljenu od Praljka, cijeli kat na Kraljevcu je bio unajmljen, tamo smo svirali, tulumarili i crtali, tamo sam počeo slikat. Živio sam u Ilici i počeo sam baš raditi slike, volio sam pop art, Disneyja, obožavam taj crtež i dan danas. Prije tri i pol godine imao sam u Splitu veliku retrospektivnu izložbu inspiriranu crtežima Disneyja i Warhola. A obitelj mi je jako važna kao temelj, moraš to imati, nekoga tko stvarno voli tebe a ne brend. U jednom trenutku shvatiš da je dobro imati obitelj i da bi samački život na pragu šezdesete bio prilično tužan. Našao sam u životu svoj put u glazbi na kojem se dobro osjećam. Sviram sa sinom u tom novom bandu Vili&DeBili, shvatio sam da kroz to mogu ispucati i neke punk frustracije, nije me uopće briga hoće li te pjesme biti komercijalne ili ne. I moram ti reći da, kada dobiješ dijete, shvatiš da ipak nekoga voliš više nego sebe.
VIDEO The Gentleman je nominiran za Večernjakovu ružu: "Reakcije na album su fantastične, rad se isplatio"
istina je da Škarica iz Jugotona uglavnom nije puštao zagrebačke bendove, preferirao je njegove zavičajne i one sa istoka. Ako si bio iz Šibenika ili od tamo imao si garantiran ulaz. Isto iz Beograda ili Sarajeva