Zrinko Tutić: Hrvatska 30 godina nema kvalitetnih izvođača

Ovogodišnji dobitnik nagrade Porin za životno djelo Zrinko Tutić iza sebe ima više od tisuću objavljenih pjesama, četiri kantautorska albuma, glazbu za filmove “Zlatne godine”, “Putovanje tamnom polutkom”, “Nausikaja”, “Kad mrtvi zapjevaju” i “Garcia”, dobitnik je dvije Zlatne arene za filmsku glazbu, a napisao je i glazbu za sedam dokumentarnih filmova. Kao producent i autor od 1974. surađivao je s mnogim domaćim pjevačicama i pjevačima te potpisao tridesetak visokotiražnih albuma, a s Rajkom Dujmićem autor je pjesme “Moja domovina”.

Ove godine dodijelit će vam Porina za životno djelo. Niste se “gurali”, znamo li da ste jedan od utemeljitelja Porina prije 24 godine?

Svaki Upravni odbor ima pravo voditi svoju politiku. Što znači voditi politiku? Ako su ga dobila tri autora, možda je neke godine vrijeme da ga dobije neki izvođač... Pa onda netko iz klasike. Ima još ljudi koji trebaju dobiti posebne nagrade, a i u Porinu su se, pretpostavljam, odlučili da ne idu u “inflaciju” životne nagrade. Ne moraju to biti tri nagrade za životno djelo, recimo, Grammy ih ima pet. Upravni odbor Porina može odlučiti i drukčije, ali ove je godine odlučio ovako.

Sredinom sedamdesetih počeli ste se baviti skladanjem, Ksenija Erker pjevala je vašu pjesmu na Zagrebačkom festivalu 1974. Kada se prelomilo da postanete kantautor, a ne da samo “radite” za druge?

Počeo sam kao autor i aranžer. Arsen Dedić bio je selektor Zagrebačkog festivala šansone 1976. i 1977., on je bio taj koji mi je dva dana govorio da imam i drukčijih pjesama od šlagera koje sam pisao za druge. Jer bili smo si dobri i znao ih je. Imam karakterističan, “graktalački” glas pa smo u bendu izbjegavali da pjevam jer se samo mene čulo. Arsen mi je rekao da upravo to ima smisla za solo karijeru, jer to je moja osobnost, uz to što sam nekakav pjesnik i autor. Tako sam i odlučio da ću početi pjevati.

Ostvarili ste uspjeh pjesmom “Doris” 1981., a nakon toga objavili ste četiri kantautorska albuma početkom 80-ih. Kako je bilo raditi na tom manje popularnom terenu, s obzirom na to da su pjesme za estradne zvijezde bile popularnije, što je i logično.

U tom periodu početkom osamdesetih jako sam se bavio sam sa sobom. Tek 1986. pobjeđujem s Doris Dragović i “Željo moja” i tu počinju moje suradnje s drugima. S Doris sam snimio pet albuma, s Massimom pet albuma, s Bebekom pet-šest, s Tajči tri, sa Severinom pet albuma, s Majom Blagdan, mislim, čak sedam albuma. Usporedno s tim 1993. dolazim u poziciju da radim svoju prvu filmsku glazbu. Ali u prvoj polovici osamdesetih bio sam posvećen svom kantautorstvu, pisao sam i za druge, ali većim dijelom za sebe.

Postizali ste doista velike uspjehe, tri puta bili visoko na prednatjecanjima za Eurosong, činilo se da zagrebački producenti nekoliko godina imaju monopol na tom natjecanju u velikoj konkurenciji svih TV studija iz Jugoslavije. Presudne su bile pjesme, radili ste ili široke balade poput “Željo moja”, “Sveta ljubav” i precizne retro-pop hitove poput “Hajde da ludujemo”. Kako vam se danas čini kvaliteta pjesama za Eurosong?

U razdoblju nakon moje pobjede s Doris 1986. na Televiziju Zagreb kao v. d. dolazi Miro Lilić, što je bilo jako važno. Ja na “Jugoviziji” pobjeđujem 1986., iduće godine pobjeđuje Dujmić s Fosilima, a ja sam drugi s Massimom, 1988. pobjeđuju Srebrna krila, iduće godine Riva, devedesete Tajči. Televizija to nije htjela ispustiti i dala nam je sve uvjete koje smo trebali, od studija do videobrojeva. Sve to bio je rezultat toga što je Miro Lilić vidio da su hrvatski glazbenici bili najbolji.

Koliko je bitan odnos autora pjesme s pjevačima, nedavno ste rekli da danas svi žele raditi sve, pa i pisati pjesme?

Uvijek je bilo trendova ili nečega što te privuklo. Jedan broj ljudi misli da treba i pisati, i u tome je tajna neuspjeha. Posebno nedostaje uredničkih kriterija. Ovom demokratizacijom glazbe ti imaš svoj kanal na YouTubeu i baš te briga voli li to tvoja rodbina i ekipa iz kafića. Više nemaš tu kontrolnu rampu urednika koji bi ti rekao nešto, sugerirao ti, oformljivao te... Tako su ljudi osuđeni na sebe, a u naša vremena možda bi mu netko rekao dobro pjevate, dobro izgledate, ali možda ne morate i pisati. Pa bi ga se spojilo s Dujmićem, Runjićem, Tutićem, Huljićem ili s nekim u koga su imali povjerenje.

Arsen je znao reći da je zabavna glazba nekad bila zabavna, a danas je sve samo ne zabavna, slažete li se?

Pa jest, kad pogledate ovo danas i kad se prisjetite onoga nekada, mi 20-30 godina praktički nemamo kvalitetnih novih izvođača. Prilika ima, imamo Zagrebački, Splitski festival, odličnu šansonu u Šibeniku, postoji CMC, prilika da se netko pokaže i proba doprijeti do svoje publike ima, ali rezultati su takvi kakvi jesu.

Radili ste glazbu za pet filmova, osvojili dvije Zlatne arene za glazbu. To su bili ozbiljni filmovi, niste radili “skrivećke”. Jeste li se tada zasitili raditi s pjevačima?

Osim izazova kakav je filmska glazba, to mi je bio odmak od histerije hita. Onda opet poželiš pisati za nekoga, to tako ide. Kasnije sam otkrio dokumentarni film i napisao glazbu za šest dokumentaraca. To nisam nikad prije radio, radio sam mjuzikl, TV serije, glazbu za seriju o Marku Maruliću, a dokumentarci su mi bili novi izazov i jako sam lako surađivao u tome. Zašto? Zato što mi se učinilo da ozvučujem život, jer dokumentarni film nije fikcija. Zvukovlje je jedno, ali ja unutar njega pronalazim razne oblike. Nešto je izazov, u raznim je periodima mojeg života i razna glazba.

Kako reagirate kad čujete političare koji svako toliko u Saboru populistički potegnu pitanje o iznosima koje ugostitelji moraju plaćati za korištenje glazbe. Te su naknade minimalne, ali kod nas vlada situacija da je normalno platiti kruh i mlijeko u dućanu, a glazbu ili filmove možeš “skinuti” ili “puštati” besplatno. Je li moguće da tri kave vrijede koliko i ulaznica za koncert?

Vrlo smo pristojno uređeni oko toga, ali uvijek će biti jedan broj ljudi koji misli da je to “namet na vilajet”. No, Hrvatsko društvo skladatelja, glazbene udruge, sa ZAMP-om, svi mi imamo vrlo uređenu situaciju. Naravno da se ona s obzirom na internet i ostale vrste dostupnosti treba stalno “apdejtati”, da unutar zaštite autora bude ono što može i treba biti. Ali trajat će još jedno vrijeme put prema civilizacijskom dosegu da intelektualno, neopredmećeno vlasništvo nije isto kao kad mazneš ovu pepeljaru u hotelu. Ili mazneš ručnik. Pa ti je to kao uspomena, ali imaš svijest da si maznuo. A kad se ulogiraš i skineš s interneta nešto tuđe, nečiji projekt, nemaš svijest o tome. E, taj civilizacijski doseg bit će veliki korak. Svi imamo to dvojstvo u sebi. Ispričat ću vam jednu anegdotu. Mi glazbenici ujutro smo imali sastanak o autorskim pravima. Završio sastanak, a moj kolega kaže drugome: “Ej, frende, dobio sam novog Jamesa Bonda, imam ga sprženog, dam ti ga popodne”. Dakle, kao potrošač i kao proizvođač imaš dvojnu glavu.

U Francuskoj i drugim zemljama postoji kvota od 50 posto domaćih pjesama koje se moraju emitirati u udarnim terminima.

Vidim da su na HTV-u vratili hrvatsku glazbu, što je divno. Treba se ugledati na Francuze. Na televizijama su pokupovali razne emisije, franšize i licencije, od The Voicea do Zvijezde pjevaju. Bez obzira na to, ja im ne bih dao da 90 posto koriste stranu glazbu, neka bude barem 50:50, na jednu pjesmu na engleskom neka stave i jednu domaću.

Kao urednik u Cantusu HDS-a objavili ste nekoliko knjiga s notnim zapisima o domaćim skladateljima zabavne glazbe. To je važan projekt, jer neki su prodali milijune ploča, ali nema njihovih nota?

Tako je, i osim toga sve smo to digli na web. I u suradnji s Croatia Recordsom dosad smo (a ubuduće i u suradnji s drugim tvrtkama) objavili u svakoj knjizi po dva CD-a s pjesmama tih skladatelja. Smatramo da je to jako važno i zato sam i prihvatio da budem urednik.

Godine 1993. pokrenuli ste domaću glazbenu nagradu Porin.

Nas trojica, Dražen Vrdoljak, Veljko Despot i ja bili smo s jedne strane, a s druge odličan tim koji su činili Marija Nemčić i Đelo Hadžiselimović. Ali, da HRT nije omogućio sve uvjete, ne bismo mi puno toga pokrenuli. Bila je to zajednička priča, pomagao nam je i Tony Mandić koji je u Americi radio u Atlantic Recordsu, razni ljudi pomagali su nam da dođemo do tih statuta, pravilnika, do načina da probamo to sve prilagoditi nama. Ali generalno, ideja nagrade “profesionalci profesionalcima” bila je ishodišna točka.

>>Najveće glazbene zvijezde nastupaju na ovogodišnjem Porinu

>>Porin za životno djelo dobili su Zrinko Tutić, klapa Lučica i Zoran Juranić​