Na predstojećem Eurobasketu reprezentacije s prostora bivše države doista će imati klasu na klupi. Najveće igračko ime svakako je bio srpski izbornik Aleksandar Đorđević (49). “Sale Nacionale” s reprezentacijom poslijeratne Jugoslavije svedene na Srbiju i Crnu Goru bio je i svjetski prvak (1998.) i višestruki europski prvak (1995. i 1997.), osvajač olimpijskog srebra (1996.), ali i europski klupski prvak s Partizanom 1992. godine.
A to je bio jedan od dva finala koja su najviše odredila Đorđevićevu karijeru. Njegova trica za pobjedu nad Joventutom, baš kao i 41 koš u finalu Eurobasketa 1995. košarkaške su priče koje se u Srbiji prenose s koljena na koljeno. Hrvati ga, nažalost, pamte po trici sa sirenom za pobjedu na Eurobasketu 1997. Okušao se Đorđević, nakratko i u NBA ligi, i to u Portland Trail Blazersima, ali se nakon odigranih osam utakmica i postignutih 25 koševa brzo vratio shvativši da svoju glad iza igranjem utažiti može jedino u Europi.
Vujošević bez Eurobasketa
Europski klupski prvak, i to s Cibonom, još tamo 1985. godine, bio je i hrvatski izbornik Aleksandar Petrović (58). U to vrijeme “Aca Trica” bio je i reprezentativac reprezentacije bivše SFRJ pa se okitio broncom s Olimpijskih igara u Los Angelesu, broncama sa svjetskih prvenstava u Kolumbiji (1982.) i Španjolske (1986.), ali i broncom s Eurobasketa 1987. održanog u Grčkoj.
Igračku karijeru, ali skromnu i kratku, imao je i crnogorski izbornik Bogdan Tanjević (70) koji je vrlo mlad (s 24) okačio tenisice o klin i odmah počeo jesti trenerski kruh sa sedam kora. Dogodilo se to baš kada je odlučio napustiti OKK Beograd i prijeći u Oriolik iz Slavonskog Broda, no kako je to ljeto proveo u svom Sarajevu, gradu u kojem je odrastao, neočekivano je dobio ponudu da bude prvi trener. Dogodilo se to jer se čelnicima tadašnjeg drugoligaša Bosne svidjelo kako je to ljeto radio s njihovim klincima.
O igračkoj karijeri Duška Vujoševića (58), izbornika Bosne i Hercegovine, koje neće biti na Eurobasketu, jako se malo zna. A kako i bi kada je trenerom odlučio postati već sa 17 godina. Baš kao i Tanjević, koji je s četiri godine napustio rodnu Pljevlju, i Vujošević je rođen u Crnoj Gori, ali se već s pet godina preselio u Beograd.
Ako je pak i logično da on kao Crnogorac jednog dana, pa bio to i smiraj Tanjevićeve karijere, postane izbornik svoje zemlje, nemalo je iznenađujuće bilo kada je izbornikom nacionalno slojevite i osjetljive Bosne i Hercegovine postao čovjek koji je svoju karijeru izgradio kao otac modernog Partizana. Dule je Partizanu donio pet naslova prvaka, regionalne, Jadranske lige, a 2009. bio je i euroligaški trener godine jer je crno-bijele odveo u Final Four Eurolige. No nije to bio jedini euroligaški Final Four koji je igrao s Partizanom jer zbilo se to i 1988. u Gentu, godinu prije no što će Jugoplastika krenuti u svoj trogodišnji veličanstveni euroligaški niz.
Puno više trenerskih uspjeha imao je 12 godina stariji Tanjević koji se može pohvaliti da je bio europski klupski prvak (1979.), a 20 godina poslije i europski reprezentativni prvak (1999.). Klupski mu je to pošlo za rukom s Bosnom, za koju su tada igrali Delibašić, Varajić i Radovanović, a reprezentativno s Italijom koju su tada predvodili Gregor Fučka i Carlton Myers.
Boša zvan – uspjeh
Osim jugoslavenski, bio je Boša i klupski prvak Italije, Francuske i Turske koju je pak, kao izbornik, 2010. odveo do svjetskog srebra na Svjetskom prvenstvu odigranom u Turskoj. O tako velikim dometima slovenski izbornik Igor Kokoškov (45) zasad samo sanja. Ovaj mladi srpski stručnjak kojem su Amerikanci dodijelili svoju putovnicu ime je stekao kao pomoćni trener nekoliko NBA klubova (LA Clippers, Detroit, Cleveland, Orlando, Utah Jazz), a nakon što je sedam godina bio izbornik Gruzije, prošlo je ljeto u ruke dobio nacionalnu selekciju Slovenije. A naši sjeverni susjedi nadaju se da ih Kokoškov, zajedno s Goranom Dragićem i Lukom Dončićem može već na ovom Eurobasketu odvesti do povijesnog uspjeha.
Tome se nada i hrvatski izbornik Aleksandar Petrović, posljednji trener koji je s reprezentacijom Hrvatske osvojio medalju na velikom natjecanju. Bilo je to 1995. u Ateni, baš kada je Saša Đorđević s najvišeg postolja gledao kako Hrvati napuštaju postolje ne želeći slušati “Hej, Slaveni” i gledati njega i drugove s visoko podignuta tri prsta, simbolom četničkih razaranja po Hrvatskoj.
Petroviću je ovo treći mandat na čelu hrvatske reprezentacije jer bio je izbornik i na Eurobasketu u Turskoj 2001. kada su naši košarkaši izgubili u nesretnom četvrtfinalu protiv domaćina prvenstva.
Đorđeviću će pak ovaj Eurobasket biti prilika i za treću izborničku medalju sa Srbijom. Nakon što su Srbi u Ateni 2004. bili tek 11., a potom izostali s dvojih sljedećih Olimpijskih igara (2008. i 2012.) i nakon što su u 12 godina osvojili samo jednu medalju (srebro na EP-u 2009.), Sale Nacionale pojavio se kao spasitelj. Najprije je na SP-u Španjolskoj (2014.) osvojio svjetsko srebro, a dvije godine kasnije, u Riju, i olimpijsko srebro. A do njega su Srbi došli i zahvaljujući tijesnoj četvrtfinalnoj pobjedi nad Hrvatima koji bi im preprekom mogli biti i na ovom Eurobasketu. I to u osmini finala.
Gledaćete i ove godine visoko podignuta tri prsta i slušati „Bože pravde".