Kada se govori o snazi hrvatske reprezentacije, svi suparnici i promatrači prvo spominju Bojana Bogdanovića i Darija Šarića. No, kada zatražite da spomenu treće ime, onda je to uglavnom Kruno Simon (32, 197 cm) – kreativni ljevoruki branič fine ruke.
A sam “treći čovjek”, igrač o kojem će također ovisiti domet Hrvatske na EP-u, o svojoj ulozi govori povlačeći ručnu.
– Moja uloga u reprezentaciji drukčija je nego u klubu. Budući da imamo dva takva rasna igrača, nije prioritet toliko igrati na koš. No, ja sam spreman na svaku ulogu. Ako treba samo razigravati, ja ću to činiti, a ako je u nekoj utakmici potrebno više šutirati trice, i za to sam spreman. Kod nas se zna hijerarhija i to je uvijek bolje za momčad. Najgore bi bilo da izbornik nešto forsira, a da igrači imaju neku drugu sliku, što kod nas, nasreću, nije slučaj. Mi doista igramo za timski uspjeh.
Iz Opatije idemo u izolaciju
Nakon vrlo uspješna olimpijskog ljeta, svi su igrači, a s njima i izbornik, govorili o momčadskoj “kemiji” pa se postavlja pitanje zašto je u toj mjeri nije bilo i prethodnih godina...
– Kada bi netko znao odgovor, kada bi postojala formula, onda bi među svima uvijek vladala “kemija”. Ne znam je li nas dodatno združilo to što smo prošlo ljeto po imenima imali najslabiju reprezentaciju, što su nas svi “zakopali” nakon onog debakla na Eurobasketu 2015.
Je li im taj poraz protiv Češke u osmini finala “omogućio” psihološko rasterećenje ljeto kasnije?
– Ja se nisam osjećao rasterećeno nakon što smo u osmini finala izgubili od Čeha 21 razlike. Ljudi sa strane imaju jednu teoriju, a mi neku drugu. Mi znamo zbog čega se okupljamo i nikad nije dobro kada se ispadne u osmini finala. To za sljedeće natjecanje može biti samo opterećenje.
S obzirom na sjajne prošloljetne partije, osjeća li se sada prizvuk većih očekivanja nego lani?
– Ne čitam o tome. Kod nas se vrlo lako zapada u euforiju, a ako se izgubi, onda je jednako toliko duboka depresija. Ne zanima me ništa osim toga kako ćemo se mi međusobno posložiti.
Čini se da su za takav mentalitet četiri uzastopne pobjede, i to protiv jakih vrsta kao što su Francuska, Litva i Slovenija, idealno tlo da počne “klijati” euforija?
– Ne bi nikako bilo dobro doći u stanje niti najmanje euforije. Na prijateljske utakmice treba gledati baš tako kako se zovu jer u njima nijedna momčad nije na svojem maksimumu. Najbitnije je kako ćeš igrati kada sudac podbaci prvu loptu na Prvenstvu i tada se zaboravljaju sve pobjede u prijateljskim utakmicama.
Valjat će što prije zaboraviti boravak u Opatiji, u biseru hrvatskog turizma, za koji izbornik kaže da je malo poremetio usredotočenost na košarku?
– Nakon izolacije u Svetom Martinu i Orleansu godilo nam je da promijenimo ambijent, da se vratimo među ljude. No, isto tako dobra je odluka da se sada vraćamo u Sveti Martin kako bismo se svakom preostalom treningu do Eurobasketa maksimalno posvetili.
Jesu li ova tri dana predaha, usred priprema, bila dragocjenija za psihu ili tijelo?
– I jedno i drugo. Prvi dio priprema uvijek je težak, nakupi se umora, prije svega fizičkog, no dobro je i glavu malo odmoriti. Ima nas koji imamo obitelji, svatko ima nešto ili nekoga što ga veseli i čime puni baterije.
A u Kruninu slučaju to su supruga Nikolina i 21-mjesečna kći Amelie. No, osim Simona, očevi su još i Ukić, Žorić, Popović i Tomas pa je i to dokaz da dugo nismo imali ovako zrelu reprezentaciju.
– To vam govore i naše godine. Da je Babić zdrav, on bi bio šesti otac, a to bi bilo točno pola momčadi.
Je li mu i zbog obitelji odgovaralo da pripreme počnu četiri dana kasnije u odnosu na planirano?
– Lijepo je provesti s obitelji koji dan više, no ja sam se zaželio i reprezentacije i mentalno sam bio spreman doći i 27. srpnja.
Hoće li naši zbog toga biti u utrci s vremenom u hvatanju forme?
– Ne bih rekao. Ne služi reprezentacija za ispravljanje individualnih nedostataka. Uostalom, imat ćemo mjesec dana priprema i 40-ak dana do najvažnije utakmice na Prvenstvu, a to je osmina finala. Mi imamo kvalitetu da bez stresa prođemo kroz skupinu i da i kroz te utakmice dižemo svoju formu.
Veliki navijač kockastih
Odgoda početka priprema omogućila je Simonu da nazoči finalu SP-a u vaterpolu i velikom trijumfu Sukna, Bijača, Jokovića i društva. A Kruno je poznat kao ponajveći navijač kockastih među vrhunskim hrvatskim sportašima.
– Uspio sam nekako nabaviti ulaznice pa sam otišao u Budimpeštu s prijateljima. Ja sam tako odrastao. Kada sam bio mali, stekao sam naviku odlazaka na utakmice, da se tamo navijački nerviram, a najviše sam išao gledati Dinamo. To mi je postao hobi. I na OI u Riju uglavnom sam gledao vaterpoliste jer su oni igrali u danima kada mi nismo, za razliku od rukometaša koji su svoje utakmice igrali kada i mi.
Simon je najveći navijač među sportašima: Bodrio sam uz Boga i domoljublje Dinamo iz Tirane, crogorske vaterpoliste i srbijanske fudbaliste kao svoj u svojoj navijačkoj svestranosti.