Ako ne pomogne VAR, kao pomoć sucima za žurna savjetovanja pri osjetljivim odlukama i slijedom toga kontrolu samih sudaca morat će se angažirati inozemni suci jer će nam inače posvađati državu. Ili će se nogometni suci morati profesionalizirati, s obzirom na to da sadašnji dvosmisleno utvrđen status, izvan redovnog posla, predstavlja izvanrednu prigodu za potajno primanje novca i drugih nedopuštenih usluga ili pak potpadanje pod različite utjecaje.
Čitava sudačka problematika uglavnom je prenesena iz bivše države u kojoj su suci imali sličan status i na dnevnom redu su bili isti problemi. Kao tada mlad novinar Večernjeg lista, izvjestitelj s utakmice Vojvodina – Dinamo (1:0), iz prikrajka sam pratio okršaj između tada poznatog suca Marijana Rauša iz Varaždina i trenera Ćire Blaževića 8. ožujka 1981. navečer u beogradskoj zračnoj luci na povratku u Zagreb. Rauš je pri samom kraju susreta dosudio pobjedonosni, nepostojeći 11-erac za Vojvodinu, izazivački i podmuklo. Pozadina je postojala. Osim toga, Rauša je u zračnu luku u Surčinu iz Novog Sada sasvim javno dovezao klupski dužnosnik.
Dinamovci su okružili Rauša, a on je Ćiri odgovorio, uvijek služeći se nekom vrstom materinskog kajkavskog bednjansko-zagorskog govora: "Kaj nije neko od tvojih opal, i tebi bi fučkal.“ Odgovor je bio podrugljiv, no suci su smjeli sve. Rauš je u cijeloj svojoj sudačkoj karijeri bio nesretan za Dinamo, osim u jednom trenerskom Marković-Srebrićevu razdoblju 1978./1979. U biti Rauš je upropastio trenersku karijeru jednog od najvećih Dinamovih igrača Dražana Jerkovića. Poslije finalne utakmice Kupa u Beogradu, 17. lipnja 1972. između Dinama i Hajduka (1:2), Jerković je napao Rauša.
"Morali su ga držati za vrijeme svečanog govora general-pukovnika Veljka Kovačevića, Titova izaslanika“, izjavio je Rauš, a objavile su Sportske novosti. Jerković je bio izazvan Rauševim suđenjem. Ta 1972. bila je godina najveće upravljačke krize Dinama u čitavom razdoblju druge Jugoslavije. Poslije smjene proljećarskog rukovodstva čistilo se i u Dinamu. Izvanredna skupština 21. listopada trajala je sedam sati. Jerković je s trenerskog položaja smijenjen šest dana prije nego što ga je Nogometni savez Jugoslavije 12. srpnja kaznio s jednogodišnjom zabranom obavljanja svih dužnosti.
Proljećari su se spašavali kako su znali pa su o Jerkoviću odlučili i prije nego što ga je Beograd kaznio. Protestirali su i Zdravko Tomac i filmski redatelj Veljko Bulajić. Počeli su i pregovore s Bobekom, rođenim Zagrepčaninom, dugogodišnjem igračem i trenerom Partizana, koji je u NDH igrao za Građanski. Jerković je otišao duboko uvrijeđen i nikada više se nije vratio u Dinamo. Bobek je postavljen 20. srpnja pod predsjedanjem sadašnjeg predsjednika Mirka Barišića. Kriza je bila tolika da je od 31 člana Upravnog odbora na sastanku bilo njih samo devet. Nije bilo ni predsjednika Dragutina Božića. Bojim se u današnje vrijeme neke izvanredne sedmosatne skupštine poput one od 21. listopada 1972. Tada je „preoblikovanje“ bilo političko i nije donijelo ništa dobrog. Proći će i ovi dani velikog europskog uživanja. Valja misliti i na budućnost. Mora se dogoditi pravna i gospodarska tranzicija kluba, javna, zakonska i demokratska. Takva bi trebala biti, ali mnoge slutnje govore da možda neće. U svom govoru o Dinamu prije desetak dana u Esplanadi gradonačelnik Milan Bandić širio je privide umjesto da se osvrnuo na prave probleme. Zašto bježati od toga? Bez pravomoćne presude Mamića ne može pomilovati ni predsjednica Republike, a drugo suđenje još nije ni počelo.
Izvršni odbor HNS-a 2. rujna, osim predviđenih točaka, na dnevni red žurno je uvrstio analizu suđenja u HNL-u utvrdivši kako postoji opravdano nezadovoljstvo i zatražio očitovanje Ante Kulušića, člana Izvršnog odbora i povjerenika za suđenje. U roku od 48 sati. Ako sam dobro pratio, nisam potom o tome ništa pročitao. Prošli tjedan razgovarao sam s Kulušićem. Moja ideja bila je navesti ga da se prihvate inozemni suci kao što je bilo 1968. kada je to u tri utakmice omogućeno Dinamu i o čemu sam nedavno pisao. Bio sam potican upravo odnosom prema Dinamu. Dok je Zdravko Mamić prethodnih godina vedrio i oblačio hrvatskim nogometnom, suci su često sudili u korist Dinama. Sada kada je njegova moć bitno oslabila, događa se suprotno. Svježi primjer bio je u Varaždinu, gdje sudac nije dosudio dva kaznena udarca za Dinamo. U javnosti je bilo zluradih komentara u smislu: da je Mamić i dalje moćan, sudio bi dva postojeća i još dva nepostojeća! Našem nogometu ne treba takvo suđenje, nego pravedno.
Kad je Dinamo dovodio inozemne suce, bez obzira na to što je to bio i Talijan Gonella, potom najbolji svjetski sudac, Partizan i sudačka udruga su se pobunili jer da to unosi nepovjerenje. Kulušića sam pitao: ako uvozimo igrače iz inozemstva kako bi nam pomogli kvalitetom, zašto ne bismo i suce, makar kao razmjenu sa zemljama Europske unije? Osim toga, zbog čega među 88 najkvalitetnijih u Europi imamo samo jednog, Bebeka: izvrsnog i u petak u utakmici Lokomotiva – Dinamo (0:4). Albanija ima jednog, Azerbajdžan također jednog, Litva ima dvojicu, Slovenija ima dvojicu, jedan je već sudio finale Lige prvaka. A nogometno to su države daleko ispod naše. Mi smo svjetski doprvaci i imamo klub u Ligi prvaka.
Zašto suđenjem toliko zaostajemo? Kulušić je bio odlučno protiv inozemnih sudaca: "Nema toga nigdje u Europi i zašto bismo mi to poticali, čak i kao razmjenu. Suđenje nam je znatno bolje nego prije deset godine, VAR će ga još poboljšati.“ Već prije suprotstavio se Miškovićevoj ideji o profesionalizaciji sudaca: "U hrvatskom nogometu suci neće nikad biti profesionalci jer je to nemoguće. Tko bi radio za 10 tisuća kuna i u 45. godini ostao bez posla?“ Pa nije baš do kraja tako, gospodine Kulušiću: koliko je sudaca danas u pravom smislu osmosatno zaposleno i kojemu sucu suđenje nije važan izvor dohotka? Upravo zbog te dvojnosti sudačkog statusa događa se to što imamo.
Zato jer bu u tom slučaju jajduk ispal iz lige.