Kad vam se nešto dogodi premijerno, ili se za nešto izborite prvi put, to se pamti. Tako će i hrvatski skijaški reprezentativac Samuel Kolega (25) zauvijek pamtiti 8. siječnja 2025. i dan kada je u utrkama Svjetskog kupa izborio svoje prvo slalomsko postolje.
– Ovo će mi sigurno ostati u dugom sjećanju, jako posebnom. Bio mi je to neusporedivo najbolji osjećaj u karijeri. U stotinkama nije velika razlika između petog i trećeg mjesta, ali jest u osjećaju.
Ono što ga je dodatno obradovalo jest i to kako su njegovo prvo postolje proslavili njegov tim, ali i njegovi kolege iz reprezentacije Filip Zubčić, Istok Rodeš i Tvrtko Ljutić, a oni su ga podignuli na ramena.
– Ovo možda jest individualni sport, ali ovo nije individualni uspjeh. Puno je ljudi iza mene i oko mene i ja ne bih uspio da nema svih njih. Meni je bilo prekrasno vidjeti kako su se mom uspjehu radovali moji reprezentativni kolege. To je neprocjenjivo. Puno smo toga prošli skupa, i kada je išlo dobro i kada nije išlo.
Za neko veće osobno slavlje vremena očito nema jer siječanj je prenakrcan utrkama pa je i svaki trening, za koji valja biti odmoran, dragocjen. U čemu je to Samuel napravio pomak koji mu je omogućio da se domogne postolja? U tehnici skijanja ili u samopouzdanju?
VIDEO: Zrinkin tata: Prošlu pobjedu nismo ni stigli proslaviti, nadam se da ovu hoćemo
– Kombinacija je to dosta toga. Malo materijala, malo promjene u tehnici, malo u drukčijem pristupu. Ne može se reći da je to samo jedna stvar, jer smo dosta toga pomaknuli na višu razinu i na određenu konstantu.
Koliko je teško dosegnuti stalnost u izvedbama na visokoj razini?
– Teško je to. Kada se zareda, onda je, dakako, lakše jer s tim dođe i samopouzdanje. No da se dođe do toga, potrebno je dosta godina rada, iskustva, mentalne snage, dobrog materijala, tjelesne spremnosti...
A dojam je da je Sami, ako je suditi po zadihanosti u ciljnoj ravnini (a bio je manje zadihan od nekih suparnika), tjelesno prilično spreman.
– Za to je najviše zadužen Marino Bašić, s kojim radim posljednjih 13 godina. Doduše, bila je jedna pauza kada sam radio s Antom Kostelićem. A s nama je pak stalno i Matko Vicić.
Što je najvažnije u kontekstu tjelesne pripremljenosti da jedan skijaš može izdržati utrku na vrlo visokoj razini?
– To je cijela znanost. Kada vam raste izdržljivost, pada vam eksplozivna snaga i sada između toga morate naći odgovarajući omjer. Ničeg ne smijete imati previše, ali ni onog drugog premalo. A Zubi, Istoku ili meni nije isto. Recimo, Zubi prije padne izdržljivost, a meni prije snaga, i Marino je to shvatio i integrirao u svoje programe rada s nama. U to, dakako, treba ubaciti i ravnotežu.
A kako postići pravi balans između rizika i tehničke izvedbe?
– Na utrci vi za to nemate vremena. To se postiže treningom i mora doći podsvjesno. Tijelo samo treba znati do koje granice može ići a da se ne izleti. Nekad daš previše, nekad premalo, a cilj je da nađeš potrebnu razinu i da ideš malo preko granice.
FOTO Tko je Zrinka Ljutić? Evo kako je mlada skijašica došla do svjetskog vrha
Osim spomenutih kondicijskih trenera i servisera Branka Gegača, za ovaj rezultatski uspon itekako je zaslužan i njegov slovenski trener Pavel Grašič.
– Da, definitivno. Ovo nam je već četvrta godina zajedno i svake godine ostvario sam napredak. On je vidio neke stvari dosta bolje nego ja sam, jer ja nekad ne prepoznajem što mi treba, a on to dosta dobro vidi. Uostalom, ja do sada nijednom nisam osvojio bodove u Madonni, ali svake bismo godine ostali i trenirali na toj stazi i sada se sve to vratilo.
Prije Grašiča Samuel je bio u trenerskim rukama Ante Kostelića.
– Tijekom rada s Gipsom dobio sam nevjerojatan obujam treninga, što je i neka vrsta naše hrvatske doktrine, što se dakako može kad si mlad i zdrav, kada su ti koljena i leđa dobro. U te četiri godine odradili veliku količinu treninga po svakojakim uvjetima, iz čega sam izvukao nešto jako dobro. I kada se sav taj akumulirani rad s Gipsom spoji s ovim što sam dobio od trenera Grašiča, to je idealna kombinacija.
Kad smo već kod legendarnog Ante Kostelića, jesu li on i brat mu Elias zamjerili Gipsu što je od njih tražio taj cestovni trening na koturaljkama tijekom kojeg se Eli ozlijedio do mjere (puknuta potkoljenica) da nije mogao nastaviti karijeru?
– Gips je uvijek htio najbolje za nas i teško mu je nešto zamjerati. To je bio dio onog njegova pristupa da moraš ići preko ruba da bi ostvario napredak. Takvo što moglo se dogoditi i na stazi. Šteta je samo da mu je jedna takva ozljeda uništila cijelu karijeru.
Kada je nakon pokušaja povratka na stazu shvatio da natjecanja za njega više neće biti, Elias se posvetio trenerskoj karijeri i danas radi s najboljim belgijskim skijašem Marchantom.
– I Marchant je imao jako tešku ozljedu, prije sedam-osam godina, kada je završio na sedam operacija u dvije godine i oni su se na neki način našli. Jer, Elias jako dobro zna kako je skijati kada te boli.
Je li moguće da mu brat jednog dana bude i trener?
– Nikad se ne zna, ništa nije isključeno, no to je još daleko. Idemo iz godine u godinu. Ja bih volio da se to jednog dana dogodi jer sam s bratom uvijek bio blizak. Odrasli smo skupa i on me kao stariji brat uvijek vukao, uvijek je on bio lokomotiva naše bratske kompozicije.
Jednom nam je Sami rekao da je Elias bio veći radnik od njega.
– On je uvijek bio strašan radnik i jako bi daleko dogurao jer je jako puno radio i vjerovao u to. Ja sam možda bio zrnce talentiraniji.
Pred Samijem, Zubom, Istokom i Tvrtkom je subotnji slalom u Adelbodenu, na stazi na kojoj je triput osvajao bodove.
– Meni je Adelboden uvijek bio najdraža staza nakon Sljemena i ja sam se tamo uvijek ugodno osjećao. Drago mi je da se ovo prvo postolje dogodilo uoči Adelbodena i da tamo idem dodatno motiviran – kazao nam je Samuel iz kombija u kojem se vozio iz Madonne u spomenuto švicarsko skijalište.
