Jednom je kolega iz Beograda napisao da će novinari koji prate hrvatsku rukometnu reprezentaciju živjeti sto godina jer je prvi krug velikih natjecanja zadnjih 14 godina za nju obična ekskurzija. Sigurno to nije primijetio jer se tome veseli. Iako nas tek u posljednjem kolu čeka prvi pravi izazov na ovom Svjetskom prvenstvu, lijepo je gledati ovu našu novu reprezentaciju, punu svježine i pozitivnog naboja. I koliko god nas ponekad začudi ili čak razočara rani odlazak nekog od velikana reprezentacije, ipak nas svako malo razvesele i nove generacije koje u završnici utakmica pretrčavaju i zakucavaju cepelinima suparnike s puno više utakmica u nogama. Poput ocvalih i teretnih Mađara. Pola ih je starije od 30, a od Nandora Fazekasa stariji su i neki spomenici na Trgu heroja. U jednim mađarskim novinarima lani su ga čak pogrešno proglasili pokojnim!
Hrvatska zasad mirno plovi prema Parizu, iako ćemo jače utakmice teško dobiti bez boljeg učinka desnih ili lijevih vanjskih. Bilo bi dobro i da igrači malo bolje poslušaju izbornika Babića u minutama odmora. On jedno, na terenu sasvim drugo. Time-out je svakako precijenjena kategorija. Mađari svoj bolje i da nemaju. Izbornik im govori mješavinom mađarskog, španjolskog i engleskog. Zvuči poput klingonskog. Da ne polude, spašavaju se guranjem sira u uši. Kao njemački oficiri u seriji “Alo, alo” da ne čuju drečavu “ariju” madame Edith.
U 1. kolu pokazalo se da je dobro što smo preklani promijenili izbornika jer, zamislite samo da su se na početku utakmice morali ponovno rukovati Nenad Kljaić i Slavko Goluža. Vjerojatno bi se do sredine drugog poluvremena igrali lovice po dvorani u Rouenu. Ili bi se Goluža morao prerušiti da ga Kljun ne prepozna. Izronio bi usred utakmice na klupi između nogu Božić-Pavletića i Jotića, podigao bi naočale i rekao: “It is I, Leclerc!”. Kljaić gotovo da se prerušio. Navukavši kričavozelenu majicu zbunio je naše igrače. Neki su mislili da je redar...
– Zar nije ono izbacivač iz BBS-a?
– Nije, al’ odnekud mi je poznat.
Šalu na stranu, Kljunu svaka čast na poslu u Saudijskoj Arabiji. Od poluamatera napravio je momčad. Da nam je netko prije deset godina rekao da će Saudijci odigravati cepeline... Šteta je što za njega nema mjesta u hrvatskom rukometu. Ma što netko mislio o njemu, velika je šteta i za Golužu da još od SP-a u Kataru i onog poraza od Poljaka nije sjeo na neku klupu. Zar tri izborničke medalje na velikim natjecanjima nisu dovoljna referencija? Pa što čovjek mora osvojiti da bi došao do nekog malo boljeg posla u Europi? Ili bar kod Arapa? A možda Slavko previše bira? Šteta, jer sad je u najboljim godinama za trenera. U odličnim komentarima za 24 sata vidi se da je i dalje 100% unutra. I da je spreman svaki čas uskočiti. Prema nepotvrđenim izvještajima francuske policije, viđen je jednu večer pred Rouenom u koloni emigranata.
Vujović je maznuo Červara u derbiju velikana s Balkana. Slaveći važnu pobjedu u spremištu za lopte u Metzu pao je u zagrljaj djevojke Luke Karabatića.
– Vujo, kaj delaš s tom deklom u zagrljaju? – napadne ga pomoćnik Uroš Šerbec.
– Jado, zar ne vidiš da je tješim jer je sve stavila na Makedoniju... A reka’ sam joj da ne prepisuje u kladionici!
Kažu da je smještaj u Francuskoj nikakav, dok se Nijemci nisu preselili 210 cm visoki Lemke spavao je kao pokojnik iz Maratonaca – s nogama na stolcu u nastavku kreveta. Hrana je grozna. Tko bi rekao, Francuzi su obično odlični domaćini i još bolji gosti. Veselimo im se sljedeće godine na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj. Bit će i sarme i štrukli i krvavica...
Babića se i ne treba slušati, ništa pametno.