Najveća državna svečanost u sportu – dodjela Državnih nagrada Franjo Bučar – ove je godine održana na novoj lokaciji (u Hrvatskom državnom arhivu), koja nam se više sviđa od prethodne (mala sabornica) i uz prisutnost predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. A on je, urbi et orbi, objavio radosnu vijest za hrvatski sport:
– Kad sam se prije osam godina malo detaljnije upoznao s time koliko se izdvaja za hrvatski sport, tek tada sam shvatio koliko su čudesni ti rezultati, s obzirom na to koliko ulažu neki drugi. Uz svijest da sport Hrvatskoj donosi puno, kontinuirano smo povećavali izdvajanja. Ovaj proračun koji će se izglasati 6. prosinca predviđa izdvajanje za sport od 160 milijuna eura, što je 41 posto više nego prošle godine. Zbog toga nas neki nazivaju “Sport Billy Vlada”, no stvari su jednostavne i ako imate politički kontinuitet uvijek možete pronaći način kako pomoći sportu.
Zorkov Dijamantni red časti
Tako je zborio premijer koji je i sam sudjelovao u svečanosti predajući priznanja dobitnicima državnih nagrada za životno djelo, a to su ove godine svestrani nogometni djelatnik Zorislav Srebrić, trofejni košarkaški trener Željko Pavličević i Morana Paliković Gruden, dugogodišnja predsjednica Hrvatskog klizačkog saveza i velika borkinja za ravnopravnost spolova u sportu.
Nakon što mu je prije dvije godine HNS odao priznanje za 60 godina rada u nogometu, a u njemu gotovo da i nema dužnosti koju nije obavljao, 84-godišnjeg Zorka nagradila je i država Hrvatska.
– Uživam u tome što nisam u mirovanju, aktivan sam svaki dan i nikad se neću umoriti pomagati domovini i hrvatskom sportu – kazao nam je Srebrić, uz obvezni pozdrav malim prstom, otkrivši nam koje od svih priznanja koje je dobio u bogatoj karijeri nogometnog djelatnika ima najveću težinu.
– Zasad je to Uefin Dijamantni red časti, što nije dobio nitko s prostora bivše SFRJ.
A nitko od hrvatskih košarkaških trenera nije bio dvaput klupskim prvakom Europe kao što je to pošlo za rukom Željku Pavličeviću, koji se na Mont Blanc uspinjao s Cibonom (1986.) i Splitom (1991.). Popularni Spiker zahvalio je u ime svih laureata, ispričavši pri tome i dvije anegdote iz svojih globtroterskih poslovnih angažmana.
– Radeći u Japanu, četiri godine nikad nisam zakasnio ni minutu, no onda se to jednom ipak dogodilo pa su me moji igrači dočekali na centru igrališta pokazujući, svi odreda, na sat. S druge strane, kada sam radio u Libiji primijetio sam da nema dana da igrači ne zakasne pa su mi to objasnili ovako: “Treneru, ovo je pustinjska zemlja, mi vam mjerimo vrijeme s izlaskom i zalaskom sunca.”
Zanimljivost je svakako i ono što nam je, na sugestiju redakcijskog kolege Mrveca, ispričala dobitnica godišnje nagrade, srebrna olimpijska tenisačica Donna Vekić.
– Sa mnom je došla moja baka Lidija kojoj sam ja bila pratnja, a imala sam tada šest godina, kada je ona 2002. dobila ovu nagradu. A nagradu HOO-a 1995. dobio je njezin otac, moj pradjed, Vladimir Aubrecht.
Naime, Lidija Vekić bila je omiljena osječka profesorica tjelovježbe, jedna od onih entuzijastkinja zbog kojih djeca zavole sport.
Černi: Sportom usporio bolest
– Donna je sada vodila mene, a tada sam ja vodila nju. Nakon što sam primila nagradu, a bilo joj je tada šest godina, nije htjela ići nikamo nego u kafić Ive Majoli. Kada je jako mlada otišla na Floridu, u akademiju Nicka Bollettierija, rekla je da se svi mogu vratiti u Hrvatsku, a da će ona ostati. Već je tada bilo zamjetno kolika je bila njezina sportska ambicija koja se na kraju i realizirala s olimpijskim srebrom, a olimpijska medalja meni je bila najveća želja. Godišnju nagradu, i 2700 eura, dobili su još džudaška olimpijska pobjednica Barbara Matić i njezin trener Vladimir Preradović, dvostruka svjetska i trostruka europska tekvondaška prvakinja Lena Stojković i njezin trener Veljko Laura, ali i paratekvondaš Ivan Mikulić te Hrvatski gimnastički savez na čelu s Marijom Možnikom. Posebno godišnje priznanje dobili su i članovi vaterpolske reprezentacije Loren Fatović i Luka Bukić te medaljaši iz Pariza – strijelac Miran Maričić, atletski trener Edis Elkasević i paraolimpijac Deni Černi, koji nam je otvoreno pričao o svojem invaliditetu (distonija).
– Ja sam prve probleme počeo osjećati već sa šest godina, počeo sam šepati na jednu nogu, da bi mi na kraju bila dijagnosticirana progresivna mišićna bolest. Baveći se sportom, uspio sam usporiti njezinu progresiju i to je moja primarna motivacija, da treniram pet-šest dana u tjednu. Sport invalidnih osoba više nije rekreacija ni hobi, već je to sada gotovo na profesionalnoj razini.
