Mi smo jedna od rijetkih zemalja koja je doživjela rat, a ne znamo kad je počeo taj rat. Za mene je počeo 13. svibnja 1990. godine”, kaže u dokumentarnom filmu o zbivanjima te sunčane i krvave nedjelje dr. sc. Nenad Pokos, Dinamov navijač koji je tada bio na južnoj tribini i izravno se sukobio s navijačima Zvezde.
Nikad odigrana utakmica Dinamo – Crvena zvezda jedan je od najpoznatijih događaja u bogatoj Dinamovoj povijesti, a za većinu Dinamovih navijača taj dan označava i početak srpske agresije na Hrvatsku. Unatoč tome, taj neprijeporno povijesni događaj ostao je samo u našim sjećanjima, o tim zbivanjima nije napisana nijedna knjiga, nije snimljen nijedan film...
– To je nama Hrvatima valjda u genima... Kad nešto ne valja, onda o tome napravimo sto emisija, a o onome što valja – ne napravimo ni jednu! Da je umjesto nas, običnih ljudi, tada u prvim redovima bila neka faca, onda bi se valjda nešto i snimilo. A ovako nije bilo interesa – kaže Bruno Širok, jedan od Bad Blue Boysa, koji je te nedjelje na svojim leđima osjetio svu brutalnost milicijskog pendreka.
Svijet je tada obišla slika mladog Dinamova kapetana i reprezentativca Jugoslavije Zvonimira Bobana kako nasrće na policajca. Ali TV-slika na kojoj policajac najprije pendrekom brutalno i bez razloga napada Bobana ostala je skrivena u videoarhivama i prvi je put, ekskluzivno, možemo vidjeti u ovom filmu!
Još je jedan Dinamov nogometaš dobio pendrekom po leđima. Bio je to Vjekoslav Škrinjar, koji je pomagao pretučenim navijačima plavih na terenu i u tim je trenucima dobio po leđima...
Boban, Kuže, Ladić i ostali
– Sve je još bilo normalno kad smo došli na teren, no odjednom su počeli neredi. Lomile su se sjedalice, trgale reklame, na južnoj tribini bili su navijači Dinama, na južnom stajanju navijači Zvezde, koji su sve to i započeli. Onda su Boysi probili ogradu na sjeveru i ušli na teren, a mi smo krenuli u svlačionicu. Zadnji smo, prije ulaska u tunel, ostali Boban, ja, pokojni trener Kuže, bio je tu i vratar Dražen Ladić, koji nije trebao braniti na toj utakmici... Zvezdini su igrači otrčali u tunel, a ja sam vidio našeg navijača koji je dobio pendrekom i ostao ležati na travi. Nisam ni o čemu razmišljao, samo mi je u glavi bilo da ga zaštitim, mislio sam da ću kao igrač Dinama, u dresu, imati nekakav autoritet i moći reći milicajcima da ga ne tuku. To se i dogodilo, milicajac se samo okrenuo i otišao, ništa mi nije rekao. Podignuo sam tog navijača, bio je tu i pokojni Kuže, i krenuli smo zajedno van – prisjetio se Škrinjar maksimirskih zbivanja, dodavši i ovo:
– Za sve što se događalo na terenu ne krivim previše ondašnju običnu miliciju, te ljude koji su bili na terenu. Oni su samo radili za ondašnju državu i ne vjerujem da je netko od njih tada mogao odbiti nešto što mu je bilo naređeno. Problem je, jasno, bio u tim naredbodavcima. Iako nisam pobornik teorija urote, kad sad sve sagledam nakon vremenske distance, lako se nameće zaključak da je njihova politika instruirala navijače Zvezde i režirala incidente, a reakcija navijača sa sjevera bila je spontana. Ako netko iz Srbije dođe i razvaljuje vam stadion i grad, normalno je da to nećete samo tako gledati i dopustiti. Naredbodavci su sigurno imali svoje planove, čudno je bilo da milicija nije reagirala nakon početnog divljanja Zvezdinih navijača na jugu – kaže Škrinjar.
I to je zapravo ključna rečenica. Jer, do tada na jugostadionima nije bilo nereda ni nalik ovome, stroga je milicija uvijek znala reagirati i zaustaviti ili čak i spriječiti sukobe i divljanje. Zanimljivo, početkom te sezone usvojen je Zakon o sigurnosti na nogometnim stadionima, na osnovi kojeg je milicija imala ovlasti isprazniti tribinu s navijačima uzročnicima nereda. To se jednom i dogodilo, u jesen 1989. godine, kad je dubrovački sudac Mateo Beusan ispraznio sjevernu tribinu stadiona u Banjoj Luci tijekom utakmice Borac – Dinamo (1:0). Na njoj su bili Bad Blue Boysi. I nisu bili ništa gori od Borčevih navijača, i jedni i drugi bacali su baklje na teren, a Beusan je oštricu mača usmjerio samo prema Boysima! I potom ponosno, pred dvojicom zagrebačkih novinara, ustvrdio: “Znam ja što i zašto radim!”.
No, pustimo sad Beusana... Milicija je, dakle, mogla isprazniti jug s podivljalim Zvezdinim huliganima, ali to nije učinila. I onda su Boysi sa sjevera uletjeli na teren, željeli su doći do juga, no ispriječio se kordon milicije i počeo je brutalni obračun na travnjaku. Epilog: 138 ozlijeđenih, mrtvih samo slučajno nije bilo.
Odakle kamenje...?
Ta je zagrebačka milicija do tada osiguravala stotine sličnih i opasnijih masovnih okupljanja, no ostalo je vječno pitanje zašto je situacija baš tada izmakla kontroli i pretvorila se u pravi kaos, u kojem je milicija tukla sve pred sobom, osim onih koji su započeli nerede.
Odgovor na to pitanje pokušao je dati ovaj film, u kojem govore izravni sudionici događaja, svjedoci vremena, karijerni policajci, navijači, novinari... Otkrivaju pozadinu nereda i daju odgovore na dosad neodgovorena, ali i nepostavljena pitanja. Zašto milicija nije reagirala nakon prvih nereda? Je li bila prepiljena ograda na sjeveru? Otkud toliko kamenja u Maksimiru? Kako su se navijači Dinama i Zvezde našli na istoj, južnoj tribini? Zašto je milicija praznila sve tribine s navijačima Dinama, a ne onu jednu s navijačima Zvezde? I tako dalje, i tako dalje...
Zanimljivo je da su rezultati istrage ostali nepoznati, a za kaos nikad nitko nije odgovarao. Nikad nije napravljena ozbiljna rekonstrukcija uzroka nereda, niti se dalo do znanja da se tada već naveliko spletkarilo u milicijskom vrhu.
U filmu je i iskaz šefa tadašnje milicije u Hrvatskoj Petra Đukića, koji se ubrzo nakon maksimirskih nereda pridružio pobunjenicima u tzv. SAO Krajini! A tada je u Maksimiru bio i udarni tandem Udbinih ubojica: Željko Ražnatović Arkan i Ratko Đokić, koji su danas pokojni! Arkan je sudjelovao u nekoliko ubojstava jugoslavenskih emigranata, prije svega Albanaca i Hrvata. A te je sezone sjedio na Zvezdinoj klupi, kao “predstavnik kluba”(!?) pored trenera Dragoslava Šekularca, s pištoljem u unutrašnjem džepu sakoa! Imao je taj pištolj i u Maksimiru, čak ga je i provjeravao na izlasku s terena...
Tih se mjeseci Ratko Đokić pokušavao približiti Dinamu, nudio je priču da se posvadio s Arkanom i da Dinamu treba “zaštita kakvu Arkan daje Zvezdi”. Đokić je 80-ih godina bio angažiran da ubije hrvatskog političkog emigranta Miru Barišića, kao osvetu za ubojstvo jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića.
Bivši šef zagrebačke policije Marijan Tomurad u ono je vrijeme bio šef smjene u Prometnoj miliciji Lučko. Imao je slobodan dan i otišao je privatno na utakmicu, kao Dinamov navijač, na istočnu tribinu. Kad su počeli neredi, napustio je stadion i po dolasku kući odmah ga je dočekao poziv da se hitno javi u postaju..
– Rasporedili su me da vodim pratnju autobusa sa Zvezdinim navijačima do Dugoga Sela, odakle su vlakom krenuli u Beograd. Na putu do Dugog Sela nije bilo nikakvih incidenata – rekao je Tomurad i ponudio svoje viđenje maksimirskih zbivanja te nedjelje:
– Najprije treba reći da ta kompletna ekipa koja je radila na osiguranju utakmice nije bila sklona novoj hrvatskoj vlasti! Oni su polako odlazili, dan za danom bilo ih je sve manje, prelazili su na drugu stranu – kaže Tomurad i nastavlja:
– Prvi propust u osiguranju bio je u tome da nije bilo kordona po donjoj strani južne tribine kako bi se spriječio bilo kakav kontakt između Dinamovih navijača koji su bili tamo te Delija koji su bili ispod njih, na južnom stajanju. To je temeljna stvar u osiguranju, ostalo je nejasno zašto to nije bilo učinjeno. Je li namjerno ostavljen prostor za Delije kako bi se mogli incidentno ponašati, doći na tribinu i započeti tučnjavu? U svakom slučaju, to je bio veliki, veliki propust ondašnje milicije – kaže Tomurad i demantira teze da je nerede organizirao HDZ:
– Ni pokojnom predsjedniku Tuđmanu ni HDZ-u nisu bili u interesu bilo kakvi neredi. Štoviše, u primopredaji vlasti trebao im je mir. Zato sam uvjeren da su neredi znatno više odgovarali drugoj strani. Uvjeren sam stoga da su svjesno napravljeni propusti u osiguranju i organizaciji utakmice! A onda, kad je došlo do konfuzije i problema, onda je milicija upadala iz zamke u zamku. Nije odradila ono što je trebala odraditi na samom početku. Trebalo je, naime, odmah spriječiti Zvezdine navijače u uništavanju stadiona i ništa se više ne bi dogodilo, sve bi bilo u redu i utakmica bi se odigrala – smatra Tomurad.
Nakon 24 godine šutnje, zabluda i podmetanja, ovaj je film ponudio odgovore na većinu pitanja. Zašto se, dakle, šutjelo gotovo četvrt stoljeća? Tko je organizirao kaos u Zagrebu i tko je za njega odgovoran? Doznajte u filmu Miljenka Manjkasa “Dinamo – Crvena Zvezda: Domovinski rat počeo je u Maksimiru“ koji izlazi 13. svibnja u serijalu Večernjakovih dokumentaraca.
>>Priča je objavljena u sportskom tjedniku Max!
Samo neupućeni ( a takvih je ponajviše u Hrvatskoj)nemaju pojma kako i zašto je Arkan (ali ne samo Arkan)bili naoružani,sigurni i zločinački nastrojeni (i instruirani) na ovakvom skupu.Arkan je prozvod koji je uživao sve privilegije i zaštite najviših razina u Jugoslaviji ali i u Hrvatskoj.On je proizvod UDB-e a u Hrvatskoj je imao zaštitu upravo Mustača,Perkovića,Manolića,Boljkovca i inih koji su izbjegli lustraciju.Ni danas kao ni u buduće neće biti lustracije u Hrvata.Kako da do toga dođe,kada o tome trebaju odlučiti upravo ni koji su najumočeniji u sva ta zbivanja,i danas se nalaze na vlasti.Ili u oporbi.Imaju dupli zid zaštite od prozivanja i prokazivanja.Iz tih tazloga narod je bio samo topovsko meso u komunističkom rasulu na ovim prostorima.Tako je danas.I danas smo svi meso koje služi da oni opstanu a ne da Hrvatska ide naprijed.Kako to usaditi u glave Hrvatima a da bi iz toga izašlo nešto pozitivno u čemu bi Hrvatska krenula na bolje?Ja neznam recept jer je metastaziralo u 85 % glava Hrvata takvo stanje kao prihvatljivo.A upravo je to neprihvatljivo i upravo je to uzrok svih zala kroz koje prolazimo.