Današnju utakmicu vatrenih na Opus Areni najavio nam je domaći dečko, Osječanin Marko Babić, koji je za vatrene igrao od 2002. do 2008. godine, i pritom skupio 49 nastupa i tri pogotka.
– Kao i svi Osječani, jako sam ponosan i sretan da imamo takav stadion u gradu i da čekamo tu prvu reprezentativnu utakmicu. Oduvijek je hrvatska nogometna reprezentacija osjećala pozitivnu energiju u Osijeku, uvijek su igrači voljeli dolaziti u Slavoniju. Nedavna priča, odnosno poziv na bojkot bio je samo trenutačni izljev ljutnje i bijesa zbog dva dosuđena penala za Dinamo protiv Osijeka, ma ništa ozbiljno – odmah je u startu naglasio Babić.
GALERIJA Hrvatska 'pomela' Latviju: Vatreni na Rujevici slavili sa 5:0
Zanijemio u svlačionici
Daliću nedostaje nekoliko ključnih igrača, pogotovo na napadačkim pozicijama, koliki je to problem?
– Svaki od tih igrača će nedostajati, ali smatram da i dečki koji su na raspolaganju imaju kvalitetu. Slučaj Livaja? S jedne strane, nema nas puno da bismo se mogli odricati dobrih igrača, ali ako se remeti onaj ustaljeni mir, onda je pametnije da ga nema, odnosno da se on skloni i da je mir – smatra Babić te naglašava da je u reprezentaciji uvijek najvažnije dobro ozračje i mir.
– U Hrvatskoj, pa tako i kad sam ja igrao, uvijek je postojao taj izraženi kult reprezentacije. Živjeli smo za reprezentativne akcije, za ta okupljanja i druženja u Čatežu. San svakog igrača bio je igrati za reprezentaciju, tako mora uvijek biti. Sjećam se tih mojih prvih ulazaka u svlačionicu. Gledam, a u svlačionici Bokšić, Žuti, Šuker, Jarni... sve svjetske vedete. Gledaš ih na TV-u pa odjednom dijeliš s njima sva životna iskustva. Prvi put me bilo strah ući u svlačionicu, nisam ni pisnuo, ali oni su svi bili super, imali su empatiju prema novim igračima.
VEZANI ČLANCI:
Kao što su neki iskusniji igrači dočekivali Babića, tako je on svojedobno 2006. dočekao debitanta Luku Modrića.
– Sjećam se, naravno, njegova debija i, da budem iskren, bio je odmah jako dobar, ali nitko tada nije mogao predvidjeti da će i 17 i pol godina nakon toga Luka i dalje igrati za reprezentaciju te da će osvojiti Zlatnu loptu i sve te silne naslove i medalje s klubom i reprezentacijom. Ma Luka je svoj život podredio reprezentaciji, on je unikatan primjer kako se ponašati prema kockastom dresu.
Marku Babiću nedostajala je samo jedna utakmica da uđe u klub 50, ali na reprezentativnu karijeru može biti jako ponosan. Bio je član vatrenih na SP-u 2002. i 2006. godine te Euru 2004.
– Meni je svaka tekma bila ispunjenje sna, sretan sam što je toliko trajalo, ponosan sam na ono što sam bio i dio čega sam bio. Svaki put kada smo se kvalificirali na SP ili EP, to su bile emocije na najvećoj mogućoj razini. Što se tiče još nekih najupečatljivijih trenutaka, to je utakmica protiv Brazila u Njemačkoj 2006. godine. Naježim se kad se sjetim te neponovljive, domaćinske atmosfera za nas, a isto će tako biti i kada izborimo Euro 2024. u Njemačkoj.
GALERIJA Hrvatska nadjačala Nizozemsku i izborila finale Lige nacija
U igračkoj karijeri Marko je igrao za Osijek, Bayer, Betis, Herthu, Zaragozu... Iako ga najviše pamtimo po poziciji lijevog beka, karijeru je počeo na poziciji lijevog veznog, to je igrao i u Osijeku i u mladim reprezentacijama.
– Gotovo cijelu karijeru sam igrao na krivoj poziciji! Kad sam kao 18-godišnjak stigao u Bayer Leverkusen, to je bio ponajbolji klub u Europi, a na lijevom veznom je igrao sjajni Brazilac Zé Roberto. Shvatio sam ubrzo da imam dvije opcije, ili ću sjediti na klupi dovijeka ili igrati na lijevom beku. Pristao sam na ovo drugo, no ako me se sada pita, trebao sam drugačije, jer sam se najbolje osjećao na lijevom veznom. U Leverkusenu je još bilo dobro, jer smo igrali ofenzivno pa sam praktički igrao krilo, no kad sam kasnije došao u Betis, koji se uglavnom branio, shvatio sam da nisam za poziciju klasičnog beka. Slična situacija bila je kasnije i u Herthi i Zaragozi, ali ne žalim, mislim da sam svejedno imao jako lijepu karijeru, pogotovo tih sedam predivnih godina u Leverkusenu. Igrao sam u momčadi sa svjetskim klasama kao što su Lucio, Ballack, Berbatov, Zé Roberto, Emerson, Neuville, Ramelow, Kirsten, Nowotny, Bastürk, Schneider. Naravno, i moji hrvatski suigrači Živković, Kovač, Mamić, Vranješ koji je stigao kad i ja... Ma mi smo bili toliko jaki da nas se u Ligi prvaka bojao svaki klub, čak i Real – kaže Babić, koji je 2002. s Bayerom igrao finale Lige prvaka 2002. godine, baš protiv Reala.
– Izgubili smo 1:2 iako je moglo biti obrnuto. Ma ta 2002. bila je ukleta, jer prokockali smo pet bodova prednosti nad Bayernom u zadnja tri kola lige te izgubili i finale kupa! Tako je valjda bilo zapisano.
No, za utjehu, barem ste uživo gledali volej Zinédinea Zidanea, koji je proglašen najljepšim u finalima Lige prvaka.
– Gol je bio fantastičan, nevjerojatan, ne očekuješ da će tako pucati svojom slabijom, lijevom nogom. No mi iz Bayerova kuta nismo baš bili oduševljeni tom Zidaneovom majstorijom, ha-ha.
Jeste li i sada u kontaktu s nekim bivšim igračima iz Bayera?
– Da, s nekima poput Berbatova, Nowotnyja, Kirstena, Schneidera često se i vidim na veteranskim utakmicama Bayera.
VEZANI ČLANCI:
Manje je poznato, ali Babić je 2009. godine zamalo završio u Dinamu!
– Nakon neuspjele epizode u Betisu, prešao sam prvo u Herthu, a nakon toga želio me Dinamo. Zdravko Mamić bio je jako korektan, nagovarao me i bivši suigrač Zoki, no ja jednostavno nisam osjećao da trebam doći. U tom trenutku sam procijenio da je bolje otići u neki strani klub pa sam završio u Zaragozi.
Stvara talente u Akademiji
Igračku karijeru završio je u Linzu, a već s 36 godina započeo je trenersku karijeru, i to u grčkom velikanu Olympiakosu.
– Besnik Hasi uzeo me za pomoćnika, kvalificirali smo se u Ligu prvaka preko Partizana i Rijeke, no nakon nekih poraza morali smo otići iz kluba. Grci su jako emotivni u nogometu, svaku utakmicu moraš pobijediti. No to mi je bilo super iskustvo jer sam odmah na početku trenerske karijere osjetio rad u velikanu. Kasnije sam skupljao iskustvo u Čeliku iz Zenice, Rudešu, slovenskoj Iliriji... Iskustvo sam skupio, planovi za trenersku karijeru postoje, no ne želim se gurati. Priliku dobivaju i mnogi s lošijim trenerskim CV-om, vrti se uvijek istih 15-ak imena. No, dođe li neka dobra ponuda, prihvatit ću je, želim se baviti trenerskim poslom – kaže Babić koji se sada bavim svojom akademijom, koju je prije puno godina osnovao s još jednim bivšim vatrenim, Petrom Krpanom.
– Akademija traje već 14 godina, imamo više od 400 djece, imaju što reći u hrvatskom nogometu, mnogi su reprezentativci – zaključio je Babić.
VIDEO Brekalo priznao: Bilo mi je teško pratiti Svjetsko prvenstvo. Radio sam naporno da bi se vratio