Bjelica se mora čuvati, Zoran Mamić vratio se kako bi ga uskoro naslijedio

Nenad Bjelica poslije povratka u Dinamo Zorana Mamića i njegove četveročlane družine (Krznar, Štefanić, Butina, Attias) koja je pojačana postojećim trenerom Dinama II Igorom Jovićevićem i trenerom juniora Jerkom Lekom, našao se okružen interesnom skupinom koja je u svakom trenutku spremna zamijeniti njega i njegove pomoćnike Pomsa, Mayera, Bulu i Čavlinu.

Prejaki su oni i suviše ambiciozni sklop i nisu došli da bi se zadovoljili treniranjem i poniranjem u problematiku juniorsko-kadetsko-pionirskog pogona i to je samo početna pozicija s koje će budno motriti događanja oko Bjelice.

Bjelica nosi slavu “proljeća u Europi” poslije gotovo pola stoljeća, ali i teret “milijunskog ugovora”. Širom otvorene oči “Mamićeva klana” detaljno će pratiti svaki Bjeličin potez, a samo bolji rezultati od prošlosezonskih održat će ga iznad vode.

Prijedlog sporazumnog raskida bit će stalno na stolu. Jedino ako bi Zoranu Mamiću bila potvrđena prvostupanjska presuda, družina bi se u izvornom smislu raspala i nastala bi nova situacija.

S legendarnim trenerom Ottom Barićem gledao sam nedavno trećeligašku utakmicu Trnje – Orijent 1919 i upravo se bila proširila vijest o Bjeličinu ugovoru “od milijun eura”.

Barić je poskočio: “Pa toliko sam ja 1997. primio u Fenerbahçeu (možda maraka op.a.). Nitko nije bio kao ja.” Kod velikog Barića osjetila se doza zavisti.

Nedugo potom Otto Barić u intervjuu je rekao kako Bjelica nije klasa i ovi koji ga smatraju jednim od najvećih trenera, nemaju pojma. Barić se nije ponio viteški prema čovjeku kojega je svojedobno trenirao u reprezentaciji. To je u ljudskoj prirodi, kod nekih naglašenije.

Kako je tek Bjeličin prodor u proljetnu Europu mogao doživjeti “gazda Mamić”, daleko od središta zbivanja, usamljen i prestrašen sudskim progonima, bez svjetla medijskih reflektora, što je njemu, uz novac, najvažnije. Duboko u njemu osjećaj je vjerojatno bio katastrofalan, prema javnosti tobože ushićen, prema Bjelici također, kojemu je i dao milijunski ugovor. Mamić ga je lani i doveo, ali nije ga angažirao kako bi bio popularniji od njega, nego samo kao izvršitelja svoje nakane.

Jedna od velikih Bjeličinih olakotnih okolnosti u prošloj sezoni bila je to što je Zdravko Mamić djelovao “na daljinu”. Da ga je poslije svake utakmice zvao u svoju sobu na očitovanje, odnosi bi se razvijali drukčije. Bjelica ne trpi “staratelje”, a to bi povratnik u klub Zoran Mamić, s obzirom na moć i svijest o vlastitoj trenerskoj veličini, mogao postati. Teško je pretpostaviti kako dva cara mogu funkcionirati zajedno.

Kada je 18. lipnja prošle godine došlo do službenog upoznavanja između Nenada Bjelice i novinara koji izvještavaju o Dinamovim aktivnostima, postavilo se pitanje kako mu prići i kako mu se predstaviti s obzirom na dugo razdoblje, punih 14 godina nesusretanja.

Od 2004. i Eura u Portugalu. Što mu reći? Ime i prezime i ime medija? Vjerojatno me se ne bi sjetio i možda bi pomislio, što taj čovjek radi tu? Postojala je jedna druga, činilo se uvjerljivija situacija: u prosincu 2000. predao sam Bjelici Sikiričinu statuu Pobjednik, nagradu Večernjeg lista namijenjenu najboljem nogometašu godine i pomislio sam kako je to prepoznatljiva iskaznica. Kad sam s tim podsjećanjem prišao Bjelici, on je odgovorio: Pa zar je to sada važno? Nije bilo važno, ali se činilo logičnim.

Gorak okus novog početka se nastavio i nikada potom nije bilo temeljitijeg razgovora. Gorio sam od želje postaviti mu pitanja na konferencijama za novinare, koje sam smatrao dosadnim i banalnim, ali nisam mogao pregristi tu početnu gorčinu.

Niti je on pokazivao volju; prigodom bliskih susreta okretao je glavu. Novinarima su se pružale izvanredne situacije kako bi razbistrili taj odnos između Mamića i njega, te između Mamića i Uprave, ali takvih pitanja nije bilo.

Uglavnom je na dnevnom redu bila problematika igre i koji će sastav nastupiti. Tek je Darko Hudelist u Globusu 23. listopada pitao za taj odnos. Bjelica je odgovorio: Čujemo se jedanput, dvaput tjedno i poručio mi je “čuvaj mi Dinamo”.

Kao kralj Aleksandar na samrti u Marseilleu ministru Bogoljubu Jevtiću “čuvajte mi Jugoslaviju”. Što je na kraju bilo, zna se! Usporedba je možda neumjesna, ali nije sasvim nemoguća za sve sudionike ove zapletenosti, pa i sam slavni klub Dinamo!

Bjelica je od početka bio miran, uzdržan, samouvjeren, ponosan, djeluje kao najbolje školovan komunikator. Ima odgovore na sve i teško ga se može iznenaditi, iako on nasuprot sebi nema onu vrstu novinara kakvu je, primjerice, imao Ćiro. Bjelicu ne rešetaju ni beogradski ni sarajevski, ponekad zlonamjerni novinari, a ni jedan neponovljivi Zdravko Reić.

Uspoređivati Bjelicu i Ćiru nije jednostavno. Ponajviše zbog toga što je između njih 36 godina dobne razlike. Iako, neke istoznačnice postoje. Ćiro je završio burnu karijeru, a pred Bjelicom su još velika iskušenja, no ima šansu Ćiru i prestići.

Bjelica iza sebe ima dva osvojena prvenstva s Dinamom i jedan Kup, te „proljeće u Europi“. Ćiro je osvojio – u ovoj i onoj državi – tri prvenstva i dva Kupa, ali je njegov međunarodni skor s Dinamom minimalan.

Ćiro je poslije svoga drugoga dolaska u Dinamo, 15. srpnja 1985., napravio neobjašnjive postupke odricanjem od igrača poput Borislava Cvetkovića, Milivoja Bračuna i Srećka Kataneca (1986.) i Roberta Prosinečkog (1987.)., a Bjelica će se dovesti u opasnost ako pogriješi s Lovrom Majerom, jednako kao što je Ćiro loše ocijenio Prosinečkog.

Bjelica ne igra s klasičnom desetkom i Majer mu se ne čini upotrebljivim. Majer bi trebao biti prodan, a poziciju u veznom redu dobiti njegovo lanjski suigrač u Lokomotivi Ivanušec koji je nešto drukčiji vezni igrač. Tu Bjelicu čeka i „Mamićev klan“.

Damir Krznar izletio se prošlu srijedu kada je rekao otprilike, kako Bjelica ne igra tradicionalnim Dinamovim stilom, ali mu uspjesi zasad to dopuštaju. Nije doduše rekao, no može se pretpostaviti: bit će tako dok uspjesi traju.