Blanka se rasplakala tijekom objave da ipak ide na SP u Koreju

Osaka, Berlin... Niz svjetskih prvenstava Blanke Vlašić ipak se nastavlja, naša najbolja sportašica ide na Svjetsko prvenstvu u Južnu Koreju, nastupit će u Daeguu. Ozljeda mišića odrazne noge dobro ju je potresla, ali Blanka putuje. Barem je takvu odluku donijela. Priopćila ju je u suzama, u jednom trenutku svog monologa počela je ridati.

– Skakala sam neki dan 24 skoka, ništa nije puklo, nakon toga odluka je definitivno bila da ne idem. S tom sam odlukom živjela dvanaest sati i onda sam je promijenila. Ljudi moji, ja vam idem, dat ću sve od sebe, ne može mi biti teže nego što je bilo. U konačnici je najvažnije da nema žaljenja. Blanka možda zasad ne skače 205, ali i dalje ću se boriti ovim arsenalom koji imam, to je jedino ispravno. Ne mogu 3. rujna sjediti doma i gledati njih na televiziji, osjećam se kao da je netko napravio tulum, a mene nije pozvao. Takva sam, a u krajnjem slučaju zašto bih im olakšala. Nastupit ću ako se ne dogodi najgore, imam još tri treninga do odlaska u Koreju. Postoji jedan razlog zbog čega idem, a to je da ne mogu živjeti sa sobom da ne skačem. Uvijek sam se štreberski spremala za velika natjecanja, ne znam kako ću se sada osjećati. Osnovni je cilj odraditi ovo do kraja, prilagodim se i pokušam ući u finale. A u finalu ćemo se boriti, nema druge – kazala je Blanka.

Prije nego što je obznanila da putuje u Daegu osvrnula se na cijelu sezonu.

– Baš je bilo teško. Doznala sam što znači završiti natjecanje sa 190, suočila se činjenicom da u svako doba ne mogu preskočiti dva metra... Natjecanja su ponudila manji stres od očekivanog, mislila sam da ću puno brže ući u formu. Natjecanja su nas iznevjerila, kiša, bolest... Poklopilo se ono najgore što se moglo poklopiti – kaže Blanka.

Vratila se na sve ozljede koje su joj smetale da bude ona prava, naša Blanka.

– Ozljede su me počele mučiti sredinom sezone, nastavile su se tegobe i za vrijeme ovih mini priprema uoči Svjetskog prvenstva. Nismo znali koliko je ozbiljna situacija, išla sam preko boli. Kad si motiviran i lud onda se zagrijavaš petnaest minuta duže nego što treba – govori Blanka.

Ozbiljnost svega shvatila je tek kad je dobila rezultate magnetske rezonancije, koji su pokazali ozljedu. Tek tada je shvatila.

– Bog me sačuvao kada sam doznala da sam cijelo vrijeme trenirala s ozljedom. Nakon prvog treninga odlučila sam da neću ići na SP, nisam sebi htjela priuštiti dvojbu za ulazak u finale. O medalji da i ne govorim, a kamoli o zlatu. Ovo je takvo vrijeme, nisam dobra, daleko sam od onoga što sam bila. Ovo treba istrpjeti, stisnuti zube i reći: "Dobro je, tu sam". Nakon dvanaest godina dogodila se ovakva sezona kada ne ide. I to se moralo dogoditi jednom. Nakon rezultata magnetske rezonancije shvatila sam u čemu je bio problem, išla sam preko boli, ali kočnica je na nekih 70 posto. Sve sam odrađivala, ali nije to ono pravo, išla sam s polunogom. Ma, skakat ću dok budem mogla hodati. Idem rasterećena, nadam se da je to posljednji put – rekla je Blanka.
 
Naravno, stiglo je pitanje o medalji.

– Ha, mogu se tamo ušuljati i uzeti jednu – zaključila je Blanka.
 
Odluka je tu, još je preostalo da se Blanka ne ozlijedi na tri teška treninga koja joj slijede i u srijedu bi se trebala naći u zrakoplovu za Južnu Koreju.