Blanka Vlašić plasirala se u svoje peto finale visa na svjetskim prvenstvima. Od 2001. godine u Edmontonu propustila je samo finale u Helsinkiju, 2005. godine. Te je godine operirala štitnjaču i na prvenstvu je došla tek pokušati nešto napraviti.
– Računajući i finala na svjetskim dvoranskim prvenstvima, dosta se je toga nakupilo. Nakon probnog skoka rekla sam sebi – što ti uopće radiš ovdje. Pogledala sam prema treneru Bojanu Marinoviću. On mi je rekao da je sve u redu, da skok dobro izgleda. Samo sam mu rekla da me ne laže jer to nije bila istina – rekla je Blanka.
S obzirom na to da je u Južnu Koreju došla u posljednji trenutak razmišljajući da zbog ozlijede mišića, koljena i na kraju Ahilove tetive odustane, pomišljali smo da uopće neće ni proći zahtjevne kvalifikacije. Kad ono, sasvim suprotno.
Blanka je izašla na četiri visine i sve četiri preskočila bez problema, kao u svojim najboljim danima. Od ta četiri skoka tri su bila ili preko dva metra ili tu negdje blizu.
– Kako se budila Hrvatska, tako sam se budila i ja – rekla je Blanka misleći na vremensku razliku. Naime, kvalifikacije visa počele su u 3.45 sati po hrvatskom vremenu.
– Posljednji skok za finale bio je negdje oko pet ujutro po našem vremenu, baš u uru kada se budim u Splitu – istaknula je Blanka.
Nakon odlično odrađenih kvalifikacija vratilo se raspoloženje, vratio se osmijeh na lice.
– Bole me oba koljena, jedva sam sišla niza stube do mix zone. Boli me i Ahilova tetiva. Nisu to strašni bolovi, ali boli. No nema veze, ja sam u finalu – istaknula je naša najbolja atletičarka.
Ženska smao plače, dramatizira, pravi se važna a mediji je forsiraju više od ijednog drugog hrvatskog sportaša (sportašice). Možda je to moglo proći dok je bila najbolja u skoku uvis na svijetu, ali to više definitivno nije. Ove godine samo je jednom preskočila dva metra (okruglo) i to doma u Splitu. Često je skakala smiješno malo i onda su razlozi bili kiša, hladnoća, loše je kakila.... A ni ona ni njezini treneri ne sppominju da je cijelu zimu džabalebarila dok su druge cure trenirale i natjecale se. Zato je sad i ozlijeđena i zato ove godine i skače one visine koje je skakala ko curica od 16 godina. Sve mi se više čini da je ona svoje odskakala i što je dosad osvojila (svaka čast na tome) osvojila je, ali daleko je danas od vrha. A svjetski rekord može samo sanjat. Nikad ga neće preskočiti (nisam siguran da je to bilo i realno očekivati od nje, samo su joj stavili teret na leđa).