Koliko je Branko Ivanković popularan i ugledan u Iranu, uvjerio sam se ovih dana u Teheranu tijekom intervjua s našim nogometnim trenerom. Naime, naš se razgovor, umjesto dogovorenih sat, protegao na puna tri sata zbog čestih prekidanja obožavatelja koji su se željeli fotografirati s njim. Ivankovića navijači Persepolisa nazivaju Božjim darom jer je preporodio ovaj megaklub koji ima više od 40 milijuna navijača. Postao je i počasni građanin Teherana kada se s reprezentacijom Irana plasirao na Svjetsko nogometno prvenstvo.
Koliko još godina namjeravate ostati u Iranu?
U prvom sam mandatu bio pet godina, a u drugom mi je ovo sad već treća sezona u Persepolisu. Tu se osjećam sjajno. Moj stožer i ja smo se adaptirali ovdje i ljudi su nas prihvatili. Sretan sam i što imam sjajne suradnike. Tu je Sreten Ćuk, moj prvi asistent, Marko Stilinović, fitness i kondicijski trener, zatim Igor Panadić, koji je trener vratara, a uz nas je i Božidar Radošević kao golman. To je naš mali štab koji sjajno funkcionira. Radimo u velikom klubu koji ima više od 40 milijuna navijača i jasno je da su očekivanja i nadanja golema. Zaista, ovdje nemamo nikakve zamjerke – od života do rada i uvjeta. I oni su izuzetno zadovoljni našim radom i inzistiraju da produljimo ugovor na još najmanje dvije godine jer su pod pritiskom navijača, pa i ministarstva.
Njima je to prioritet, a vama?
Mi smo prije svega zadovoljni i sretni jer smo ispunili sva njihova očekivanja. Profesionalci smo, ali moramo voditi računa i o našim obiteljima. Postoje ponude i iz drugih zemalja, vidjet ćemo što je najbolje za nas, klub i za sve koji su u to uključeni.
Prošle godine osvojili ste naslov.
Osvojili smo ga i to vrlo uvjerljivo. Oborili smo sve rekorde. Četiri kola prije kraja osigurali smo i teoretski prvo mjesto. Uz to smo plijenili atraktivnom igrom, a i Iranci su priznali da smo promijenili dušu iranskog nogometa i tradiciju. Vladalo je jedno golemo zadovoljstvo. Bili smo izuzetno zapaženi i u Ligi prvaka, u polufinalu smo izgubili od Al-Hilala iz Saudijske Arabije, najtrofejnije azijske momčadi. Osvojili su više od 55 trofeja i sada igraju finale, a prema svemu bi trebali biti prvaci Azije. Imali smo peh u prvoj utakmici polufinala jer nam nisu igrala četiri najbolja igrača. S Al-Hilalom smo odigrali ukupno četiri utakmice u Ligi prvaka, tri smo odigrali neriješeno, a tu četvrtu, koja je odlučivala o ulasku u finale, izgubili smo. Međutim, to je veliki uspjeh jer oni nisu nikad prije ostvarili tako veliki rezultat.
Kako ove godine stojite u prvenstvu?
Sada smo drugi, ali imamo samo bod manje od prvoga s kojim igramo u subotu, ali imamo i utakmicu manje kod kuće. Računamo na tu pobjedu da bismo došli na prvo mjesto i bili dva boda ispred. Sada je taj derbi između nas i prvoga i tu će se puno toga odlučiti. Mi, nažalost, imamo problem da nam je najbolji igrač u zadnje dvije godine i najbolji strijelac lige kažnjen od FIFA-e, zatim nam je jedan igrač bio na operaciji bruha. To su nam bili važni i vitalni igrači. Ali, bez obzira na sve to, ove sezone nastavili smo trend odličnih rezultata i jasno da smo i dalje prvi favorit za osvajanje prvenstva.
Je li vam uprava postavila neke ultimatume?
Pa tu se javljaju problemi. Ovih dana smijenili su predsjednika, još uvijek je nejasno koji su razlozi. U svakom slučaju, ta nesigurnost i neizvjesnost tko će biti novi predsjednik imali su utjecaja i na igrače, pa smo neke utakmice rezultatski podbacili. Očekujemo novog predsjednika i jasno da se u takvoj situaciji uvijek mogu pojaviti neki problemi jer igrači se brinu o svojoj egzistenciji. Svi oni očekuju da imaju što bolje uvjete i što redovitije isplate.
Vidimo da ste razbili tu neku tabu-temu, žene vam prilaze i žele se fotografirati, to nije baš uobičajeno za Iran?
U Iranu je nogomet izuzetno važan i svi ga prate, a sve naše utakmice prenose se putem nacionalne televizije. Jasno da svima nama koji smo uključeni u nogomet, pogotovo tko radi u Persepolisu, popularnost prelazi sva očekivanja. I nema razlike jesu li u pitanju žene ili muškarci, bake ili djedovi, svi oni prate nogomet. Tu su igrači velike zvijezde.
Jeste li se naviknuli na život u Iranu?
Ja sam najprije otišao u Njemačku, zatim sam se vratio u Hrvatsku, odakle sam otišao u Iran, u potpuno drugu, novu i nepoznatu zemlju, s drukčijom kulturom i tradicijom. Iz Irana sam išao u Kinu, opet u potpuno novi svijet, pa odatle u Saudijsku Arabiju... Želim reći da se mi sportaši moramo brzo adaptirati. Iranci su izuzetno ljubazni ljudi, kurtoazni, žele pomoći, poštuju i cijene strance. Jasno je da se i u Iranu i u drugim zemljama svatko od nas mora pridržavati određenih pravila koja nisu čudna niti ekstremna, već najnormalniji način funkcioniranja života. Jako sam sretan da smo se moji suradnici i ja jako brzo snašli i priviknuli na taj način života i da smo uhvatili njihov ritam života i kulture.
Hrana u Iranu je dobra?
Hrana im je savršena. Perzijska kuhinja je svjetski poznata i vrlo je slična našoj. Puno toga je rađeno na bazi kebaba ili ćevapa. Naravno, tu je i puno riže, vrlo je kalorična, ali generalno izuzetno dobra.
Vratimo se poslu – ako se ne uspijete dogovoriti s novim predsjednikom i prekinete ugovor, biste li se vratili u Hrvatsku?
Ne, ne bih, jer moj je cilj ostati vani još nekoliko godina. Jasno, izazovi su uvijek prisutni, bilo da je to Iran ili neka druga zemlja. U svakom slučaju, imam namjeru još nekoliko godina ostati vani i eventualno se poslije vratiti u Hrvatsku ili se umiroviti i biti pasivan promatrač nogometnih zbivanja. Još uvijek sam izuzetno motiviran za svakodnevni rad i to je ta razlika zašto sam preferirao rad u klubu, a ne u reprezentaciji.
Spomenuli ste reprezentaciju. Što se to dogodilo s našim igračima da takve megazvijezde u jednom trenutku pred kraj kvalifikacija tako padnu?
Sve te igrače znam i veliku većinu sam i ja trenirao. To su igrači koji imaju pobjednički mentalitet i snažan karakter jer nemoguće je egzistirati u tako velikim klubovima ako nisi mentalno snažan, ako nisi karakter i nemaš kvalitetu. Jasno je da su i ta očekivanja od njih kad se vrate u Hrvatsku enormna. Teško mi je analizirati što je moj prijatelj Ante Čačić radio ili što nije radio, ili prije njega Kovač, Štimac… Ali u svakom je slučaju velika šteta da ta koncentracija kvalitete, ta skupina igrača nije potvrdila svoju kvalitetu i na reprezentativnoj razini. Francuska je bila fantastična prilika i šansa, sjajno smo djelovali.
Vjerujem da Rusija može biti veliki iskorak ove generacije. Vjerujem u naše igrače i izbornika Dalića, mog velikog prijatelja i mog bivšeg igrača. Znam njegov entuzijazam i strast i mislim da nas reprezentacija zaista može razveseliti. Hrvatska je mala zemlja. Mi sjedimo tu u hotelu u Teheranu, u kvartu koji je kao Hrvatska. Znamo koliko je za jednu tako malu zemlju važan taj rezultat, koliko je to značajno za sve nas koji radimo vani. Moram priznati da se počela prepoznavati kvaliteta trenerske struke u Hrvatskoj. Evo, ja sam prvak Irana, Zoran Mamić je na najboljem putu da bude nasljednik Zlatka Dalića u Al Ainu, znači prvak Emirata, Ivan Leko je prvak u Belgiji, Jozak i Bjelica su u Poljskoj, Tudor je prvi u Turskoj, u Širokom Brijegu prvi je Sabljić, Bišćan je prvi u Sloveniji, a Kovač fenomenalno radi posao u Njemačkoj. Volio bih vidjeti koja zemlja ima toliko trenera koji su trenutačno vodeći u zemljama u kojima radimo. Za sebe ću reći da sam trener koji je bio prvak u tri zemlje, u Hrvatskoj, Kini i u Iranu. I to prvak prve godine kad sam došao. Isto tako, jedini sam hrvatski trener koji je jednu stranu reprezentaciju odveo na Svjetsko prvenstvo 2006. Naši treneri rade fantastičan posao i svi mi zajedno trebamo biti ponosni.
Što je to Dalić napravio u reprezentaciji, a nije Čačić?
Činjenica je da se stvorila jedna negativna kritična masa oko Čačića i reprezentacije i oko Saveza. S Dalićem, koji je prihvatio reprezentaciju u jednoj teškoj situaciji, napravljen je sjajan posao. On je svojim pristupom i nastupom, s uvjeravanjem i beskompromisnim pristupom, sve to probudio kod igrača koji su to najbolje demonstrirali u Ukrajini i protiv Grčke, uz ogromnu pomoć navijača koji su bili fenomenalni.
Dugogodišnji ste trener, koliko ta afera oko svjedočenja igrača može utjecati na njih, kao i sama klima koja je zbog toga stvorena u Hrvatskoj?
Slažem se da to ima utjecaj na same igrače koji relativno lako izgube samopouzdanje, a proces vraćanja samopouzdanja nije lagan i traži vremena, pomoć i upornost svih nas koji smo uključeni u nogomet. Jasno je da je sve to skupa imalo utjecaj i na Modrića koji je fenomenalno to izdržao. Nije se osjetio neki dramatičan pad, depresija ili kriza. Što će se dogoditi dalje, ne znam, i ne ulazim u to. Najvažnija je ta pozitivna atmosfera oko reprezentacije koje nije bilo u zadnjem periodu kada je Čačić bio trener. Ona se izgubila. Tu se stalno spominju nekakvi klanovi. Reprezentacija je reprezentacija svih nas. Mi koji smo dugo u nogometu, preko 40, 50 godina, svi se međusobno poznajemo. Ne znam s kim sve nisam popio kavu, ručao, večerao. Najednom je zabranjeno piti kavu sa Šukerom, Mamićem, sucem Kulušićem, Zebecom… stalno se govori tko je dio kojeg klana.
Jako dobro poznajete Dalića – što on može napraviti s reprezentacijom?
Kao trener je u najboljim godinama. Ima dovoljno iskustva i znanja. Prošao je različite klubove s različitim karakteristikama. Mislim da sa svojim suradnicima može napraviti iskorak koji svi očekuju. Naravno, to je prije svega da se prođe skupinu, a onda je sve otvoreno i ovisi malo o ždrijebu, malo o sreći, jer faktor sreće mora biti prisutan. Mislim da bi, ako neće biti nikakvih turbulencija, prije svega mislim na zdravlje igrača, reprezentacija zaista mogla postići dobar rezultat. Igrači su u najboljim godina za jedno takvo natjecanje na kojem je važno iskustvo. Ono što Dalića karakterizira je da je po vokaciji napadač. Preferira napadačku i agresivnu igru, a to su sve elementi koji su važni za rezultat.
Kramarić kod Dalića igra od prve minute? Zašto je samo tu i tamo dobivao priliku za igru dok je Čačić bio trener?
Ne bih ja sad nikome sastavljao momčad. Svatko od nas trenera ima neku svoju viziju, ideju igre i razmišljanje oko igrača. To nas trenere razlikuje. Dalić je fenomenalno osjetio Kramarića i njegove kvalitete i način igre, koji je vrlo neugodan za svakog protivnika. Mi imamo igrače različitih profila koji nisu istih karakteristika.
Bili ste pomoćnik Ćire Blaževića. Možete li usporediti vatrene iz 1998. i današnju reprezentaciju?
Ono je bila generacija pobjednika. Bili su prvaci svijeta u Čileu, to su bili igrači koji su igrali u velikim klubovima i imali pobjednički mentalitet, baš kao i današnja. Nema ih smisla uspoređivati, ali i ova reprezentacija ima velike šanse i mogućnosti da se rezultatski približi onoj. Moramo znati da je tada Nizozemska bila izuzetno jaka, možda i najjača na Svjetskom prvenstvu, da je Brazil bio izuzetno jak, da je Francuska imala svoju najjaču generaciju koja je bila i prvak Europe i svijeta. Svjetsko prvenstvo bilo je izuzetno jako. Ista stvar je i danas. Reprezentacija koje su pravo čudo, kao što su Italija, Nizozemska, SAD, Češka, njih nema. Čini se i da su neke reprezentacije u padu, poput Engleske. Razlozi su duboki, globalizacija je donijela neke promjene. To znači da su, evo i talijanski i engleski klubovi puni stranaca, nema domaćih igrača i sigurno je to hendikep za svaku reprezentaciju.
Nizozemska je nevjerojatno pala, imali su sjajne igrače?
Nisu slijedili evoluciju nogometne igre. Oni su godinama gajili stil, a nogomet evoluira iz dana u dan i stalno se trebaju pratiti trendovi igre i promjene u razmišljanju. Nekada prije 15-20 godina poznate su bile različite škole nogometa. Znala se kakva je brazilska škola nogometa, engleska, njemačka… Danas te razlike gotovo i nema. Model se danas više ne temelji na nekom podneblju, već je model momčad koja najbolje igra i ona diktira trendove.
Pratite naš nogomet? Rijeka nevjerojatno pada, Hajduk isto ima problem?
Pratim koliko mogu pratiti putem interneta. Uvijek je dobro kad dođu nova i svježa znanja, drugačije filozofije. Pitanje je koliko se ti treneri mogu brzo adaptirati. Kek je imao ogromnu sreću jer nije imao jezičnu barijeru, kao što je imao Carrillo u Hajduku. Kek ima jednog fantastičnog predsjednika koji razumije nogomet, razumije život. Kad je momčad počela i padati, snaga kluba ga je izvukla. Ta atmosfera o kojoj govorimo je ta koja spašava momčad za vrijeme utakmice kad im ne ide i ona ih diže iz negativnih trendova.
Kako gledate na atmosferu oko Hrvatskog nogometnog saveza?
Moja zamjerka Hrvatskom nogometnom savezu prije svega odnosi se na stručnu politiku. Imam dojam da sve ide u nekakvoj stihiji, nema inicijativa od hrvatskog nogometnog saveza, inicijativa od sustava natjecanja ili bolje rečeno – premalo se diskutira o nogometu. Prije 30 i nešto godina povlastica je bila ako si imao mogućnost sjesti za zajednički stol s Ivicom Osimom, Ivićem, Markovićem… Sve ljudi koji su svakodnevno konzumirali samo nogomet i naravno da se puno toga kvalitetnog čuje, vidi i dobije se ideja. Mislim da danas ima premalo tih sučeljavanja, premalo razgovora i smjerova kuda nogomet danas ide, koji su trendovi u nogometnoj igri.
Da vas je Šuker zvao nakon neriješenog rezultata s Finskom da preuzmete reprezentaciju, biste li prihvatili?
Vrlo teško pitanje. Prije svega zato što je to sve skupa jako naglo ispalo, a i ovdje sam vezan ugovorom. Moj neki habitus je da ugovor odradim do kraja, da budem korektan, da budem profesionalac bez obzira na sve. Bio bih u vrlo, vrlo teškoj situaciji što napraviti i kako se postaviti u toj situaciji.
Je li Davor Šuker stvarno dobro rješenje za Hrvatsku? Vidimo sada da su sada i drugi bivši reprezentativci u igri, je li realna opcija da Davor Šuker i njegova ekipa odu?
Ono što sam čuo, recimo konkretno kod Davora Šukera, da je on u Savezu više nego što je bio pokojni Vlatko Marković. Šuker je svjetsko ime. Velika je razlika kada se kod sponzora pojavi Davor Šuker ili netko drugi. Čuo sam i da je dosta sponzora došlo u Savez, najvećom zaslugom igrama i plasmanima reprezentacije, ali isto tako i zbog ljudi koji ga vode. Ne mogu biti tu sudac. Samo govorim ono što čujem i kakve sam informacije dobio. Ne znam zašto kod nas uvijek kad netko dođe, već drugi dan gledamo kako da ga pokopamo.
Je li u redu da se Davor Šuker isključi iz medija i ne daje nikakve izjave?
Mogu ga razumjeti. Puno je toga napisano ili se piše iz različitih namjera, često zločestih. Mogu shvatiti njegovu ljutnju, otpor i takav pristup. S druge strane, nije dobro ako se ne prezentira istina. Onda mediji imaju mogućnost pisati što god žele. Ako se govori istina, ako se transparentno neke stvari kažu, onda se ne može bas svašta pisati, može se jedino kroz komentare nešto provući. Svatko od nas ima drukčiji pristup. Ja pokušavam biti iskren prema novinarima, naravno da neću reći neke stvari koje su važne za moje igrače ili mene, ali pokušavam ići na ruku novinarima i biti dostupan za bilo koje pitanje.
Ako biste dobili poziv, biste li se vratili u Dinamo?
Ne bih se vratio jer je u Dinamu napravljena jedna loša klima oko mene. Ponosan sam na svoj rad u Dinamu i suradnju koju sam imao s Mamićem i Barišićem. Ta suradnja bila je različitih intenziteta i različitih razina – od euforične do, naravno, ne baš dobre. Ali to sve ide u rok službe. Izuzetno sam sretan što sam bio trener Dinama i da smo u jednom razdoblju ostvarili fantastične rezultate i oborili sve moguće rekorde.
Odličan trener,Dinamo je najbolje igrao pod njim!