Bila je to jedan od najdomljivijih predstava u povijesti našeg rukometa, a zbirka velikih, grandioznih utakmica zaista je u tom našem trofejnom sportu impozantna. Hrvatske su rukometašice povijesnu broncu osvojile fanatičnom borbom na kakvu su nas navikle, ali i igrom u napadu koja je morala impresionirati i najstrože kritičare.
I laičkom oku vidljivo je da našoj ženskoj reprezentaciji vanjski šut nije jače oružje. Izuzev Ćamile Mičijević, teško ćemo do pogotka izvana, preko bloka.
Ali, izabranice Nenada Šoštarića taj su nedostatak klasičnih šuterica kakve su u prethodnoj generaciji bile Penezić, Arslanagić ili Horvat nadomjestile fenomenalnom kombinatorikom, a odvojile su se baš u minutama kad se Mičijević odmarala za završnicu.
Kalaus, Blažević, Posavec, Krsnik, Milosavljević... igrale su mudro, strpljivo, izuzetno inteligentno, njišući dansku obranu dok se ne otvori rupa za prolaz ili dodavanje na kružnu napadačicu ili krilo.
Balićevska dodavanja
Rukometni profesor Zdravko Malić svojedobno je analizirajući trijumf rukometaša u Portugalu 2003. pod vodstvom Line Červara istaknuo sljedeće: – Naša je igra u napadu bila toliko brza i tečna da nas suparnici nisu stigli loviti u prekršaju.
Nešto slično gledali smo i sinoć, a oduševljeni se profesor javio i istaknuo:
– Svaka čast našim curama i Nenadu Šoštariću, mom kolegi, a nekad i igraču. U jednom trenutku pojavio se podatak da Hrvatska ima više od 250 dodavanja, a Danska samo 150. To što smo gledali bio je zaista pravi trijumf naše škole rukometa koju je postavio Krešo Pavlin nad skandinavskom koja teži brzim pogocima, šutu iz prve moguće prilike, dok mi učimo igračice i igrače smislenoj igri, građenju šansi.
I zaista, slično kao i u utakmicama rukometaša, vidjeli smo kako Dankinje, čim im oduzmeš brze pogotke, a pogotovo kad se još odvojiš na tri-četiri razlike, pogube glave.
Usto je zaista neshvatljiva i ta razina podcjenjivanja uoči borbe za medalju, jer nema gorega kad si u glavi postaviš da sigurno dobivaš i onda se nađeš u 45. minuti s vodom do grla. No, to je problem mladog danskog trenera. Da, Jesper Jensen bio je dio velike generacije danskog rukometa, ali i jučer se pokazalo da je ipak početnik za našeg izbornika koji ga je pripremom i vođenjem utakmice deklasirao.
No, Danci nisu prvi podcijenili naše igračice jer se i ranije moglo čuti poruke u stilu “ne igraju nešto posebno, ali se bore”.
U jučerašnjoj utakmici vidjeli smo pravu raskoš poteza, briljantnih dodavanja kakvih se Ivano Balić ne bi posramio, brzih i neočekivanih reakcija u najsloženijim situacijama. Samo naizgled naša je igra bila čitljiva, zapravo je bilo vrlo teško predvidjeti poteze vanjskih igračica, a sve su to izvodile i u zavidnoj brzini.
Dakle, to mogu samo dobro odškolovane igračice i zato je ova medalja veliko priznanje svim njihovim klubovima i trenerima koji su ih stvarali. Od Koke, Bjelovara, Zeline, Dugog Sela, Sesveta, Zameta, Dalmatinke, Umaga do, naravno, perjanica Podravke i Lokomotive.
Uživale u svakom trenutku
Profesor Vladimir Canjuga već je šest godina trener Koke, a bio je i izbornik rukometašica.
– Kapa do poda! Mislim da su bar 15 golova zabile s crte, iz izrađenih šansi, što je fantastično. Taktički perfektne, tehnički blistave, a cijeli turnir bile su homogena klapa. Znate, te su igračice prošle sve selekcijske uzraste kao tim, već su deset godina skupa, znaju se u dušu. Ovo im je velika nagrada za sav trud.
Brončani je trijumf specifičan po još nečemu. Bila je to možda i prva naša ekipa koja je cijeli turnir odigrala s osmijehom na licu, onako kako je skijala Janica. Doslovno se vidjelo da uživaju i ta silna pozitiva na kraju je zasluženo nagrađena.
Imena tih djevojaka pamtit će se i spominjati kao što smo godinama nabrajali prezimena Torti, Ileš, Višnjić, Ptujec, Ognjenović ili kasnije Petika, Kolega, Klikovac-Bubalo...
Važan segment uspjeha čine i ljudi koji su se brinuli o novim miljenicama naše sportske publike. Uz Nenada Šoštarića, pomoćnici Snježana Petika i Matija Bilušić, a danski “balon” s njima su prošli i ljudi koje susrećemo i u muškoj selekciji, a koju znalački vodi Lino Červar – doktor Kukin, Ivica Udovičić kao direktor, Ivica Maraš... Potvrda je to dobrog rada saveza koji baš svakoj selekciji, od kadetskih uzrasta nadalje, omogući najbolje moguće uvjete za dobar rezultat. I godinu završava s dvije seniorske medalje!
camila je cura i pol...😍😍😍😍