Izbornik naših rukometaša Lino Červar u pripremi i tijekom natjecanja bio je suočen s mnogo problema. Pogled u minutažu otkrit će da je najviše vjerovao svojim zvijezdama koje su bile u temelju svih medalja paklenih. Najveći su teret ponijeli Balić, Metličić, Vori, Šola i Džomba. U takvom ritmu moglo se naslutiti da do kraja neće moći izdržati. I nisu. Stoga će ostati za raspravu bi li bolje bilo da je Červar više minuta povjerio i Špremu, Špoljariću, Horvatu i Dominikoviću. Stoji da su oni igrali promjenljivo, ali ključne igrače bi uz njihovu veću minutažu umor ipak kasnije sustigao.
Tako bi u samoj završnici prvenstva momčad imala više snage, ali ostaje i pitanje bi li u završnicu - stigla. Nedvojbeno je tek da momčad s devetoricom igrača, s oporavljenicima, ne može parirati u završnom krugu za medalje suparnicima koji tijekom igre koriste bar dvanaestoricu. Premda se način igre sa dva kružna napadača nametao u određenim razdobljima, nije donio željeni učinak. Bilo bi bolje da je, kao što je prvotno bilo planirano, korišten u kratkim razdobljima da se poremeti ritam protivničke obrane.
Ostaje i pitanje utemeljenosti pojedinih Červarovih taktičkih odluka. Primjerice, protiv Francuske, u trenutku kada se gubilo sa šest pogodaka razlike, izbornik se odlučio za 6-0 obranu. Kad se lovi rezultat, uputnijim se čini igrati agresivniju, dublju obranu. A u borbi za broncu s Dancima, s igračem manje, Červar se odlučio za igru bez srednjeg vanjskog. Vori se mučio u toj ulozi, dobro da je tako kratko trajalo. Te su pojedinosti spomenute da se o njima razmisli. Svakako, za konačni ishod nisu bile ključne. Červar je tijekom natjecanja znao reći:
- Ne mogu protiv svojih igrača koji su donijeli toliko medalja i razloga za veselja. Ne treba ni protiv izbornika koji je s njima donio sve te medalje. Tim prije što je u okolnostima u kojima je izboreno, četvrto mjesto uspjeh. (zv)