Lino Červar boravio je u Beogradu kao počasni gost na Fakultetu za sport Sveučilišta "Union - Nikola Tesla" te tim povodom održao dvosatno predavanje u kojem se ponajviše osvrnuo na zlata sa Svjetskog prvenstva 2003. i Olimpijskih igara 2004.
- Uvijek sam vjerovao u svoj put. Nekad je to izgledalo teško, nekad čak i nemoguće. Često mi se događalo da drugi ne vjeruju u ono što radim. Međutim, najvažnije je bilo da sam ja znao da radim pravu stvar. Bit svega je da sam ja danas bolji trener nego što sam to bio jučer iako trenutno nemam klub. Puno radim, po deset sati dnevno, stalno učim, želim vidjeti što je iza brda i to je jedini pravi i ispravan način - kazao je Červar i nastavio:
- Već sam 50 godina trener. Krenuo sam od najnižeg ranga i postepeno napredovao. Umag sam doveo do Prve savezne lige ondašnje Jugoslavije. Kasnije sam bio i izbornik Italije, a radio sam i u Austriji. U makedonskom Metalurgu sam proveo osam nezaboravnih godina. Uvijek sam ostavljao trag i nikada za sobom nisam zatvarao vrata. Drago mi je da sam iskoristio svoju šansu i mislim da je svi moramo imati, bez obzira dolazimo li iz Umaga, Beograda ili Zagreba.
Ipak, bez obzira na sve, ništa se u njegovoj karijeri ne može mjeriti s uspjesima koje je ostvario kao izbornik hrvatske rukometne reprezentacije. Pojasnio je svoju dobitnu formulu za uspjeh.
- Ono što određuje svakog trenera je rezultat. Sve drugo je osobni stav ili manipulacija. Da li se ja sviđam igračima ili vlasniku kluba, to je subjektivno. Često čujem kako igrači ili ljudi komentariju, on je dobar ili loš trener. Ja se pitam tko su ti ljudi koji to komentariaju. Koje znanje oni imaju da sude o tome? Na ovim prostorima smo skloni tome da dižemo mediokritete, a da one koji stvarno znaju omalovažavamo. Ja to nikada neću dopustiti i uvijek ću braniti svoj stav. Nikada me neće ušutkati. Reći ću vam jednu stvar. Nisu oni mene doveli za izbornika Hrvatske zato što sam simpatičan ili lijep, nego zato što su svi drugi probali i nisu ništa učinili. A ja sam napravio nešto - rekao je proslavljeni rukometni trener pa dodao:
- Moj put je kao hod po pijesku. Nitko me ne čuje, a ostaju tragovi.
Srbima se svidjelo kad je rekao da je učio od njihovih trenera Zorana Živkovića, Jezdimira Stankovića, Branislava Pokrajca... A posebno ga je fascinirao košarkaški trener Aleksandar Nikolić. Imao je i ponešto za reći o današnjem rukometu.
- Svjedočimo regresiju. Sve dječuje brže, a nije. Igra je predvidiva, sve se odvija na prostoru između šest i devet metara, nestaju vrhunski šuteri. Ujedno, suci imaju preveliku ulogu i ne sviđa mi se stanje u kojem se nalazi naš sport.
Kad je završio predavanje, dobio je višeminutne ovacije prisutnih, čime se jasno pokazalo koliko cijene gosta ispred sebe.
IHF ima 209 članica. Pa kuda baš tamo ?