Kiro Lazarov, najbolji makedonski rukometaš svih vremena, u dva navrata igrao je za PPD Zagreb – od 2000. do 2002. te od 2007. do 2010. godine. Stoga nije čudo što je jedan dio u svojoj autobiografskoj knjizi "Uvek na pobedu" posvetio danima kada je igrao za najbolji hrvatski klub.
Nemaju novca, a platili odštetu
– U Zagreb sam došao u ljeto 2000. godine. Zoran Gobac, u to vrijeme alfa i omega kluba, čuo je za mene, pogledao kako igram i odradio što je trebalo odraditi. Stigao je ugovor koji sam potpisao u skopskom hotelu Palace. Mnogi su mi govorili da ne idem u Zagreb, da je klub u krizi. Da su bili u boljoj situaciji, sigurno ne bi zvali dvadesetogodišnjeg Makedonca, talentiranog, ali neiskusnog za europske visine. Kriza u klubu natjerala je Saračevića i Jovića da odu u Veszprem pa se Zagreb odlučio za dovođenje mlađih igrača – piše Kiro u knjizi.
Zagreb je morao platiti odštetu Pelisteru bez obzira na to što je Lazarovu tamo istekao četverogodišnji ugovor.
– Kad sam rekao da odlazim, u Pelisteru se nisu htjeli pomiriti s tom mojom odlukom. Odjednom, niotkuda, tražili su odštetu za moju slobodu od 150.000 tada njemačkih maraka. Već sam bio na pripremama sa Zagrebom, odigrao sam neke prijateljske utakmice, ali nikako da me klub registrira. Problem je riješen tek dan prije prve utakmice u Ligi prvaka. Dogovoreno je da će Zagreb platili odštetu u četiri rate.
U klubu ga je 2000. godine dočekao novi trener – Lino Červar.
– Nitko ga nije shvaćao ozbiljno iako su iza njega bili sjajni rezultati u Italiji. Morao se dokazivati iznova i iznova. Imao sam na početku dosta problema s Linom. Ne znam je li to radio namjerno, da me isprovocira, ali bilo je situacija u kojima bi na mojem mjestu desnog vanjskog igrao Vedran Zrnić, inače desno krilo. Nisam se nikako mirio s tom činjenicom. Znao me često provocirati i pitanjima. Jednom me tako pitao: "Kiro, što ćemo napraviti u Metkoviću?" A ja mu odgovorim: "Idemo na pobjedu!" A Lino će na to: "Znaš li kamo idemo i s kim ćemo igrati? Ma, izgubit ćemo deset razlike" – rekao mi je. Onda je došla utakmica Lige prvaka u Celju. Lino mi je neočekivano dao priliku i postigao sam 11 pogodaka. Novinari su mi govorili da sam konačno došao u formu, a ja sam tada izjavio: "Trener je došao u formu kada me odlučio staviti u igru." Možete misliti koliko je ljutit bio Lino kada je to pročitao. Trebalo mu je vremena da prijeđe preko toga i nastavi dalje.
Promijenio sam pet stanova
O druženju sa suigračima Kiro je rekao:
– Nisam očekivao da će me svi tako dobro prihvatiti. Svlačionica je bila podijeljena na stare i mlade igrače. Moja generacija bili su Šprem, Lacković, Džomba, Zrnić, Vori i Špoljarić. Kako u početku nisam imao automobil, dečki bi me vozili kamo je trebalo – na trening, na kavu, u izlaske. Bio sam dobro prihvaćen i od starijih igrača – Kljaića, Maglajlije, Udovičića, Tomljanovića...
O stanovanju u Zagrebu...
– U dvije godine promijenio sam pet stanova. Klub nije plaćao najam pa bi vlasnici stana dolazili i samo rekli: "Pakiraj se, dečko." Jedno vrijeme živio sam s Angelovskim i stalno smo mijenjali stanove, ali uvijek smo bili smješteni tu negdje oko Cibone.
Rukometna legenda: S Linom Červarom imao sam problema, često me provocirao i izkorištavao do srži ali znao sam da je pravi hrvat i nisam previše ljudskog i poštenog očekivao od njega.