Hrvoje Horvat nije prvi hrvatski izbornik koji je na jednoj rukometnoj utakmici doživio debakl većih razmjera. Nije vjerojatno ni posljednji. Poraz od Crne Gore (26:32) u prvom susretu drugog kruga na Europskom prvenstvu u Mađarskoj i Slovačkoj spada u red iznenađenja, ali takvih "crnih" utakmica bilo je puno u povijesti hrvatske rukometne reprezentacije. I tu ne ubrajamo poraze koji su nas koštali medalja ili plasmana u polufinale jer u tim smo utakmicama gubili tijesno. Ovako uvjerljive poraze od možda na papiru slabijih reprezentacija upisao je, primjerice, Josip Milković na Europskom prvenstvu u Švedskoj 2002. godine kada smo u prvoj utakmici izgubili od Jugoslavije s 12 razlike (22:34). od iste reprezentacije izgubio je i pokojni Velimir Kljaić u osmini finala Svjetskog prvenstva 1999. godine (23:30). Dvije ovako loše utakmice odigrali smo i na dva posljednja SP-a pod vodstvom Line Červara, od Brazila 2019. (26:29) i Argentine 2021. godine (19:23).
Kako se mišljenja naglo mijenjaju
– Čudno je kako hrvatska javnost preko noći mijenja mišljenje o našoj rukometnoj reprezentaciji, Kada smo pobijedili Srbiju, svi stručnjaci dizali su igrače i struku u nebo, a sada nakon poraza od Crne Gore potpuno obrnuta situacija. No mene to ne iznenađuje. Nakon poraza svi plaču za igračima kojih nema, svi plaču za igračima koji su zaraženi, svi plaču za onima koji su ozlijeđeni. A nitko se ne pita zašto su nam najbolji kadetski igrači iz malih klubova čija je seniorska momčad daleko od igranja u Premijer ligi. Zašto naši glavni kadeti nisu iz dva naša najjača kluba, PPD Zagreba i Nexea? Kada smo osvajali svjetsko i olimpijsko zlato 2003. i 2004. godine, većina tih igrača igrala je u domaćim klubovima – rekao je Lino Červar, najtrofejniji hrvatski rukometni izbornik,
Lino je odmah uvidio gdje je bio najveći problem u susretu protiv Crnogoraca.
– Nismo promašili odgovarajuće rješenje u obrani na mjestu tri i četiri. Pokušao je Horvat sa Sliškovićem i Načinovićem na trojci, ali nije išlo. Kao što nije išlo s Gojunom na četvorci. I sad se vidi koliko nam nedostaje Željko Musa, stup obrane bez čije igre ne bismo dobili Srbiju. Uostalom, Musa je bio ključni igrača obrane kada smo prije dvije godine igrali u finalu i osvojili srebro na Europskom prvenstvu – kaže Lino.
Jesu li COVID-19 i brojni izostanci glavni razlog ovog visokog poraza od Crne Gore?
– Ne bih rekao. Pogledajte samo primjer Islanda. Uoči utakmice s Danskom ostali su bez šestorice igrača, od kojih su četvorica u udarnoj postavi. I što se dogodilo? S rezervnom momčadi su umalo iznenadili Dansku. Sad postavljam pitanje – kako zemlja s 450.000 stanovnika ima tako velik broj mladih, kvalitetnih igrača. Ima jer se tamo ulaže u sport i jer se tamo dobro radi s mladim igračima. Radi li se kod nas dobro? To je već pitanje za ozbiljne analize. Svi znamo da imamo dosta starijih igrača koji još uvijek igraju na visokom nivou. Musa je pravi primjer za to. Ali jesmo li išta napravili da "napravimo" novog Musu? Naravno, sada se može postaviti pitanje kako dalje. Raditi i stvarati reprezentaciju koja bi trebala izboriti Olimpijske igre u Parizu 2024. i osvojiti medalju na Svjetskom prvenstvu kojem smo domaćini 2025. godine ili dalje igrati s provjerenim, iskusnim igračima pa dokle nas sve to dovede – pita se Lino.
Taktika s čašama i bocama
Ima puno pitanja, a malo odgovora?
– Istina, ne mogu ni ja na sva pitanja znati odgovor. Tko zna kakva je bila priprema utakmice za Crnu Goru. Znam da sam bio jako nervozan prošle godine u Egiptu uoči prve utakmice drugog kruga na SP-u protiv Bahreina. Taj Bahrein je izbacio Katar iz kvalifikacija za OI u Tokiju i činio se kao opasan suparnik. Kako sam bio bolestan, slagao sam taktiku u svojoj sobi, Na jednom ovalnom, velikom stolu, poslagao sam čaše i boce koje su glumile njihove igrače. Vukao sam poteze, smišljao taktiku. Onda sam upotrijebio i vaze koje su glumile njihove igrače u napadu. Tako sam na svaku vazu zalijepio broj igrača Bahreina. U takvim okolnostima sam se pripremao i razbili smo ih drugi dan u prvih dvadeset minuta. Završilo je na kraju plus deset. I onda sljedeću utakmicu izgubimo od Argentine. Kao da na parket tada nije izašla ista momčad. Tko zna što je bilo u glavama naših igrača uoči Crne Gore, ali je činjenica da smo djelovali uspavano, bez žara, sve ono dobro što su pokazali protiv Srbije je nestalo. Pa nisu ti isti igrači preko noći zaboravili igrati rukomet. To je isto kao što su mi u Egiptu govorili da smo loši, nikakvi, a ti isti igrači osvojili su godinu dana prije srebro na EP-u. Nešto tu ne štima – iskren je Červar.
Što reći o našim vratarima, ni u jednoj od četiri dosadašnje utakmice nijedan nije skupio više od deset obrana?
– Ne slažem se kako se radi s vratima u Hrvatskoj. Vratari moraju početi raditi na taktičkom planu, nije sve samo u branjenju. Simić je dokaz kako vratar razmišlja tijekom utakmice. On je točno znao kamo će šutirati naš igrač, pa makar se radilo o najvećim zicerima. Simić je jedan ludo hrabri vratar, a takvog mi nemamo. Trebamo vratare koji razmišljaju, koji čitaju šutove suparnika, a ne da idu napamet. Naši vratari brane previše naivno, kasne u reakciji – razmišlja Lino.
Kako dalje, danas je Danska?
– I dalje podržavam naše igrače i stručni stožer tako da glavu gore i pokažite što znate. Igrači moraju danas "poginuti" na parketu i dokazati da znaju, da mogu. Nije svejedno kako će završiti turnir. I na kraju, ne želim biti nikakav kritičar, ne želim da ispadne kako "popujem". Neka završi Europsko prvenstvo, neka se napravi dobra analiza pa ćemo vidjeti kako i kamo dalje – zaključio je Červar.
>> Pogledajte i ovaj video :
Ne treba se sekirati: proći će i ovaj rukometni mjesec, pa onda do slijedećeg siječnja nema više ni R od rukometa u ovoj zemlji. Čak više nema niti prijenosa PPD u LP. Toliko o popularizaciji rukometa. To je naša žalosna realnost.