Ćiro Blažević: Organski me nije mogao podnijeti, optužio me da huškam hrvatski narod

Na tribinama maksimirskog stadiona okupilo se više od 50.000 navijača. Dijelom su došli jer su htjeli prisustvovati petoj uzastopnoj pobjedi Dinama, u koju su sada već svi vjerovali, a dijelom jer su htjeli vidjeti majstora nad majstorima – Safeta Sušića. On me kao igrač možda i najviše impresionirao. Trenirao sam i gledao mnoge svjetske igrače, ali da vam kažem, nisam ih baš puno vidio koji su bili bolji od Papeta. On je bio umjetnik! Jednom prilikom, mnogo godina nakon ove utakmice protiv Sarajeva u Zagrebu, a na koju ću se uskoro vratiti, gledao sam u Parizu utakmicu PSG-a s prijateljem Šekularcem. “Vidi sad njega…”, rekao mi je Šeki kad je Pape primio loptu, “on je bolji čak i od mene!”

Srebrić ga zvao u Dinamo

Što da vam ja još pričam o Safetu Sušiću kada jedan Šekularac to za njega kaže, mogu samo ponoviti te njegove riječi i podsjetiti da su ga nedavno i navijači PSG-a proglasili najboljim stranim igračem koji je istrčao na Park prinčeva.

Na ovoj utakmici u Zagrebu, međutim, nije bio najbolji među onima koji su taj dan istrčali na maksimirski travnjak. Bio je, naravno, sjajan i, odigrao je vrhunsku utakmicu unatoč tome što smo sav fokus stavili na njega, dao nam je čak i gol, pa ga je Srebrić kasnije pokušavao nagovoriti da pređe u Dinamo, ali igrač koji je obilježio tu utakmicu bio je ipak jedan od mojih sinova: Zvjezdan Cvetković.
On je u Dinamo došao nekoliko godina prije mene sa svojim bratom Borom, a ja sam ga prije zimske turneje u Australiji u zadnji tren ubacio u avion.

Promatrao sam ga ranije na treningu treće momčadi i odmah me podsjetio na Facchettija iz mlađih dana. Trebalo je još samo njega u to uvjeriti, a upravo u tome uspio sam u Australiji gdje sam od njega napravio modernog lijevog bočnog koji se priključio napadu i oduševljavao svojom mirnoćom i tehnikom. Na ovoj utakmici protiv Sarajeva, osim besprijekorno odigrane obrane, postigao je čak i dva pogotka. Prvi silovitim udarcem lijevom nogom golmanu kroz noge, a drugi glavom nakon kornera.

Do kraja prvenstva nije ponovio baš ovako dobru utakmicu, ali nije ni morao, već ga je ona nagovijestila kao jednu od budućih zvijezda maksimirske publike, a što je on naposljetku i postao. Taj dan je, sjećam se jako dobro, iako kalendarski još uvijek nije bilo proljeće, a temperatura zraka bila je tek oko 8 Celzijevih stupnjeva, Zvjezdan Cvetković svim našim navijačima ugrijao srca.
Cvetkovićevi golovi bili su za 1:0, poslije za 3:1, a gol za 2:0 zabio je “turopoljski top” Stjepan Deverić koji se ove sezone pokazao kao opasnost za sve golmane u ligi. Bio je nevjerojatno srčan i izdržljiv, a povjerenje koje sam mu poklonio opravdao je svojim zalaganjem i, naravno, golovima. U prvom dijelu prvenstva, međutim, nije uvijek bio takav. Primijetio sam bio kod njega određenu nesigurnost u ključnim momentima igre, kao da ni sam nije vjerovao da može zabiti gol, a onda se nije uspio nositi ni s kritikama od novinara i publike koji su ga na svakom koraku zapitkivali “kada bu napokon nekaj zabil”.

To ga je, nažalost, još više udaljilo od mreže...

Stavio sam ga tada malo na klupu da mu se misli priberu, ali vrlo brzo je Štef shvatio da mora pojačati svoje treninge, poboljšati suradnju sa suigračima i izvan “Karake” te profesionalnije pristupiti odnosu prema klubu, a sve to je rezultiralo prestankom njegova sušnog razdoblja i, jasno, povratkom u prvu momčad.

Eh da, skoro sam zaboravio: i moj Đemo Mustedanagić zabio je gol na toj utakmici, ali nažalost u vlastitu mrežu…

Ovom utakmicom, čiji rezultat bi mogao navesti na zaključak da je bilo “knap”, ali uvjeravam vas da nije, vladali smo terenom svih 90 minuta, bila je prebrođena još jedna opasna prepreka. Prednost od tri boda pred Zvezdom je sačuvana, Hajduk je zaostao još bod jer je na Karaburmi protiv OFK-a ostao bez pobjede, ali još gore i bez Bake Sliškovića kojega su teško ozlijedili, a Partizan je izgubio od Olimpije i zaostao za još dva dodatna boda.

Publika koju uvijek ističem kao najvažniju, bila je prezadovoljna. Nakon ove pobjede nad Sarajevom, a koja nam je bila već peta u nizu, slijevali su se poput neke nabujale plave rijeke od stadiona prema gradu, a gdje su do dugo u noć, uz mnoge pjesme o Dinamovoj nepobjedivosti, slavili svoje heroje.

Euforiju je teško opisati

Tu euforiju koja je tada bila prisutna među našim navijačima teško mi je uopće opisati, ali mislim da ćete shvatiti važnost toga kada vam kažem da bez naših euforičnih navijača, tih istinskih zvijezda ‘82., nikada ne bismo uspjeli napraviti ovaj povijesni rezultat o kojemu ni nakon 40 godina nije dosadno čitati. (Barem se tako nadam jer ono što mi je nekoć bila publika na tribinama, to mi je sada ova čitalačka. Nadam se da vas opet uspijevam barem malo zabaviti…)

Ispred nas je, za samo nekoliko dana, bio gradski derbi protiv Zagreba. Nama je trebala pobjeda kako bismo nastavili put prema osvajanju lige, a njima je trebala kako bi se pokušali spasiti od ispadanja. Po gradu, ali i šire, počelo se pričati o tome kako ćemo na obostrano zadovoljstvo podijeliti bodove, a čak je i Šajber, predsjednik Zagreba, veliki komunistički funkcionar i jedan od onih koji me organski nije mogao podnijeti te će me kasnije pod optužbama da huškam hrvatski narod na neki novi politički pokret potjerati iz Zagreba, na neki način očekivao da ćemo to tako prijateljski urediti. Ja, međutim, nikada nisam povrijedio šport, pa to nisam imao namjeru učiniti ni sada kada sam bio nadomak toga da uveselim toliko čestitih ljudi koji navijaju za Dinamo. U prvoj utakmici smo ih pobijedili s visokih 7:0, što su nam također zamjerili, ali ni ovaj put mi ništa drugo osim čiste pobjede nije bilo na pameti. Nije me na mome pobjedničkom putu uspio zaustaviti Safet Sušić, legendarni Pape, neće to onda zasigurno ni jedan Slavko Šajber.