Jedna od najljepših karakteristika lika i djela legendarnog trenera svih trenera Miroslava Ćire Blaževića, zasigurno je da je uvijek znao pronaći pravu riječ. U tuzi i u radosti, brončani izbornik je znao što reći, a sada se sjetio jednog od najtužnijih trenutaka u svome životu.
"Ne znam da me nešto toliko rastužilo kao vijest koju sam primio prije točno godinu dana, da je Cico umro. Francuzi kažu da u takvim situacijama samo šutnja ima svoje mjesto. Ali, nemoguće je ne kazati sve ono što pripada ovome hrvatskom velikanu što je bio Cico Kranjčar. Citirat ću njegovog prijatelja, suradnika i suigrača Ivkovića koji je rekao: Cico je bio veliki igrač, veliki trener, ali i veliki gospodin. Da, to je, lakonski rečeno, uistinu karakteriziralo našeg velikana. Bez njega nikad ne bi uspjeli ‘82.godine razveseliti toliko hrvatski puk. Čekao sam ga da dođe u drugom dijelu prvenstva, bio je u vojsci i, danas odgovorno tvrdim - vrlo teško bi osvojili prvenstvo da nije bilo Cice i njegovih golova. Sretan sam da smo u to vrijeme vrijeme napravili tako veliki rezultat i da smo bili jedna obitelj! Dovoljno sam star da sam izgubio sve svoje najmilije, ali smrt našeg Cice me je bila pogodila kao da sam sina izgubio.
Nije bio samo nogometaš, bio je i čovjek s karizmom. Sa svojom čestitošću jer je uvijek ostao muž, otac, dostojanstven i veličanstven. Išao je s malim Nikom na stadion, a ja sam mu bio trener. Gledam ga i kažem, 'Cico, što misliš, hoću li i njega trenirati'. To je bilo smiješno tada. Slučaj je, međutim, htio da sam i njega trenirao. Bio je isto tako veliki igrač.
Živjeti ćeš Cico moj, živjeti ćeš toliko koliko će Dinamo živjeti, a to je vječno!"
Tocno, imao je karizmu. I meni je bio drag. Mozda se to meni samo cini, ali usudjujem se reci da je reprezentacija igrala najljepsi nogomet dok je on bio izbornik.