Do kraja prvenstva ostalo je još četrnaest utakmica, što nipošto nije malo, ali s obzirom na našu formu i činjenicu da su nam se u ovom kolu poklopili i rezultati naših suparnika pa smo se već nakon prve tri utakmice proljetnog dijela odvojili na dva boda od Zvezde i četiri od Hajduka, mogao sam biti zadovoljan.
Tjerao ih da polude
Dinamo je nakon godinu dana mog treniranja napokon tamo gdje zaslužuje biti – na vrhu!
Bodovno sam imao dobru situaciju prije utakmice sa Slobodom iz Tuzle na Maksimiru, optimizam je vladao među igračima i u gradu među našim navijačima. Forma nam je također bila dobra i s punim pravom sam od svojih sinova mogao zahtijevati uvjerljivu pobjedu, što sam, naravno, i činio, ali ekipa mi je bila oslabljena. Od te činjenice nisam mogao pobjeći.
Bračun se protiv Hajduka zakačio s Vujevićem i pocrvenio, a Bošnjak je zbog žutih kartona također bio izvan konkurencije. Sva sreća pa sam imao Bručića koji je popunjavao sve pozicije ovisno od toga gdje smo bili tanki, a umjesto Bošnjaka ponovno mi je zaigrao pouzdani Đemo Mustedanagić.
Toliko sam kombinirao da je čak i Hohnjec opet dobio priliku…
Važno mi je bilo i to da u ovom dijelu prvenstva imamo nešto širu klupu nego što je to bio slučaj na jesen. Sada su se na njoj mijenjali Ivković, Kurtela, Dragičević, Panić i mali Braun, a to mi je pogotovo protiv Tuzlaka bilo važno jer su ranije utakmice protiv njih bile obilježene oštrim startovima i grubostima koje su, osim do mnogih ozljeda, znale dovoditi i do naivnih isključenja kao što je u prvoj utakmici bio slučaj s Cvetkovićem.
Ovaj put se nismo smjeli dati isprovocirati. Sloboda je u tom trenutku bila na neobično visokom mjestu na tablici, a njihov trener Pašić pilu je okrenuo naopako i prije utakmice izjavio da ćemo mi biti prvaci. Nitko bolje od mene nije mogao shvatiti te "bosanske fore", kada te stavi u ulogu favorita ne bi li se opustio, pa sam od svojih sinova tražio posebnu koncentraciju. Od jednog od njih – Ismeta Hadžića, moga Hadžije – imao sam i jedan poseban zahtjev: ne smijemo primiti gol!
Bio je prohladan dan, sjećam se, susnježica neka, a čak je i tanak sloj mokrog snijega bio pokrio teren. Na stranu sam pozvao Hadžiju koji je bio jedan od mojih najvažnijih igrača u ovom pohodu na pehar, a prije nego što je nama došao igrao je upravo za Slobodu i bio član njihove generacije koja se proslavila igrajući nogomet koji su novinari opisivali kao: atomski. Okosnicu te ekipe činili su Mustafa Hukić, Šećerbegović, Sead Sarajlić, Mulahasanović i, naravno, Hadžić koji je i tamo bio jedan od ključnih igrača… Hadžija je bio, bez ikakvog pretjerivanja, nogometni genije. Svojim igrama tjerao je protivničke igrače da naprosto polude. Njegov trzaj tijelom, te inteligencija da pročita protivničku akciju, bila je nenadmašna. To nisam vidio ni kod jednog igrača kojeg sam trenirao u svojoj dugoj karijeri. Kada bi trojica protivničkih igrača išla na njega samog, nekada čak i četvorica, on bi se postavio kao da čuva jednog od njih i tako bi navukao distributera lopte da odigra prema onome koji je naizgled nepokriven. Hadžija bi, međutim, čim bi taj spustio glavu da vidi loptu prije odigravanja, brzinom munje skočio ispred onog nečuvanog igrača i presjekao im loptu. Uzimao je tako stotine lopti tijekom utakmica, a u ovoj protiv Slobode na Maksimiru, gdje je igrao protiv onih koje je najbolje poznavao, vjerojatno još i više. Svi su mogli igrati u napadu, poticao sam to, ali bitno mi je bilo samo da on ostane u obrani.
– Sine moj – rekao sam mu prije početka – na tebi je sva odgovornost za čuvanje prazne mreže!
– Jasno, šefe! – odgovorio je samo kratko i uhvatio se svog posla. Najviše sam volio takve igrače koji sve ono što imaju reći kažu isključivo svojom igrom na terenu.
Svi su odmah od početka igrali visok pritisak koji sam forsirao i koji je vrlo brzo rezultirao pogocima Cerina, Mlinarića, Kranjčara i Deverića, moje veličanstvene ofenzivne četvorke, ali to mi je bilo manje važno jer sam cijelo vrijeme pratio samo mog Hadžiju kako superiorno obavlja svoj posebni, defenzivni zadatak.
On me po tom pitanju nikada, pa ni ovaj put, nije razočarao… Ruknuli smo ih 4:0.
Njegove sjajne partije nisu, naravno, prošle nezapaženo ni u Europi pa ga je već iduće godine tražio turski Fenerbahçe. Na ruke je Hadžić trebao primiti 300.000 dolara, ali ja ga nisam htio pustiti. Bez njega, znao sam, imat ćemo velike probleme, a s njim ćemo se opet boriti za pehare. Tako je i bilo. On je ostao, a iduće godine uzeli smo i tada veoma cijenjeni kup.
Kasnije će Hadžija otići u SAD gdje je godinu dana u Las Vegasu igrao mali nogomet, ali po povratku se nije baš najbolje snašao pa je tada započeo i jedan za njega veoma težak period koji je donekle okončan tek kada je počeo raditi s talentiranom djecom u Maksimiru. Bio je besprijekoran trener, vjerujte mi na riječ, pravi pedagog. Objašnjavao je djeci da je bitno završiti školu, upozoravao ih je, nerijetko služeći se i vlastitim primjerom, kakva ih sve iskušenja čekaju u životu. Nije se sramio svog posrtaja, ali je uživao u tome kako se poput Feniksa ponovno uzdigao... Danas trofej za najboljeg obrambenog igrača na turniru "Mladen Ramljak" nosi upravo njegovo ime, a nitko ne zna bolje od mene koliko je to zasluženo.
Nedostaje mi jako moj Hadžija, legenda Dinama i Slobode…
Opasnost od podcjenjivanja
Pred nama je već za tri dana bilo veoma neugodno gostovanje u Tetovu jer domaćin još uvijek vjeruje u spas, u mogućnost opstanka u prvoj ligi, a ti utopljenici koji se dave su najopasniji. Pogotovo onda kada ih podcijeniš, bio sam svjestan toga, ali znao sam i da smo dovoljno sazreli da nam se takvo što ne može dogoditi te da ćemo i nakon Teteksa ostati tamo gdje smo zaslužili biti – na vrhu!
Hajde Čiro ispričaj kako si ti uspio tada sa naj jačom reprezentacijom na SP uspio biti tek treći?