Premda su svi već u natjecateljskoj hladovini, Kostelići i dalje pobjeđuju. Ovaj put su to Janica, Ivica i njihov otac Ante ostvarili u izboru najboljih olimpijaca otkako je Hrvatska samostalna. A birali ste vi, dragi čitatelji, online, i ovoj neponovljivoj sportskoj obitelji omogućili pobjedu u četiri od pet kategorija.
"Croatian Sensation"
Da se ne biste pitali gdje su u toj priči nogometaši, genijalni Modrić, neumoljivi Perišić, velešpaneri Boban i Prosinečki, goleador Šuker, njih u ovom izboru nema jer naprosto nikad nisu nastupili na Olimpijskim igrama. I šteta je da se to nikad nije dogodilo, što zbog kvalifikacijskih neuspjeha mlade reprezentacije koja to pravo stječe, što zbog olimpijske neambicioznosti prethodnih čelnika Hrvatskog nogometnog saveza. No čini se da ovaj put nije tako, ali to je već neka druga priča, a mi smo tu da slavimo olimpijske besmrtnike iz proteklih 30 godina, u okviru tri desetljeća hrvatske neovisnosti.
A kako dame imaju prednost, reći ćemo da je Janica odnijela pobjedu u dvije kategorije. Kao najuspješnija hrvatska olimpijka u povijesti, o čemu svjedoče i njezina četiri zlata i dva srebra, ali i kao pobjednica u kategoriji najvećeg olimpijskog trenutka. A to je onaj neponovljivi učinak na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju kada je tada 20-godišnja Kostelić osvojila nezamisliva tri zlata i jedno srebro, još i danas rekordna u svijetu skijanja.
A tome se ni u svojim najluđim snovima nije nadao njezin otac vizionar Ante Kostelić koji je u ovom izboru vašim glasovima proglašen za najuspješnijeg trenera. A tko bi mu i mogao konkurirati kada je čovjek trenerski potpisao 10 olimpijskih medalja. Šest Janičinih i četiri Ivičine.
A skice najveće hrvatske sportske priče ikad ispričane nastale su upravo u njegovoj glavi, u mislima čovjeka kojeg svi znaju kao Gipsa. A taj je nadimak dobio još u mladosti zbog svoje hiperaktivnosti i česte slike gipsa oko nekog od njegovih ekstremiteta.
Zamislite vi samo hrabrost jednog rukometnog trenera i njegove ideje da se sa svojom djecom otisne u svijet skijanja s uvjerenjem da će na snježnim padinama Alpi, Skandinavije, Sjeverne Amerike i Dalekog istoka proslaviti domovinu. A iz nje se nije dao namamiti unatoč lukrativnim ponudama bogatijih koje su počele stizati kada su se vidjele prve naznake svojevrsnog trenerskog čudotvorstva.
Gips nije pristao na ono što i tata Girardelli koji je, nezadovoljan tretmanom u svojoj Austriji, odlučio da će njegov nadareni sin nastupati za Luksemburg pod čijom zastavom je osvojio tri od pet naslova ukupnog pobjednika Svjetskog kupa i devet od 14 Globusa. Srećom, domoljublje u Ante Kostelića bilo je izraženije nego ono u Helmuta Girardellija čija je trenerska načela i sam prihvatio. A neka od njih su broj ponavljanja, koji mora biti veća od konkurencije, i to da nema uspjeha na dulje staze ako u treningu ne idete preko svojih granica. Jer, da su Ivica i Janica trenirali u zoni komfora, nikad ne bi bilo Janičinih šest i Ivičinih četiriju medalja, da ne spominjemo sve one uspjehe koje su postigli izvan olimpijskih staza. Ante se nije bojao riskirati, već je vjerovao da će iz te enormne količine treninga, koje su njegova djeca prihvaćala kao igru, izniknuti nešto veliko. I izrasla je gotovo neponovljiva priča o obitelji iz zemlje s jednim i pol skijalištem koja je zabezeknula skijaški svijet.
A kako i ne bi kada od zagrebačke djevojčice s kečkicama postane jedna od najvećih skijašica svih vremena, a od njezina starijeg brata ukupni pobjednik Svjetskog kupa jer Gipsova trenerska filozofija nije priznavala usku specijalizaciju, već svestranost. I njegova radost bila je najveća kada je Janica na istom Svjetskom prvenstvu (Bormio 2005.) osvojila zlato u slalomu i spustu, toliko oprečnim disciplinama kao kada bi netko bio svjetski prvak u biciklizmu i motociklizmu. Ili, da dodatno karikiramo, u tenisu i stolnom tenisu.
Autor ovog teksta imao je čast pratiti jedan dio karijera Kostelićevih i biti svjedokom Janičine olimpijske oluje u Salt Lake Cityju kada su je američke novine etiketirale rimujućim nazivom "Croatian Sensation". Premda nije postigao što i njegova dvije godine mlađa sestra, i Ivica Kostelić ostavio je dubok trag u olimpijskim knjigama. On je na trima Igrama (Torino, Vancouver, Soči) osvojio četiri srebra, pri čemu valja reći da su ga u nekim od tih nastupa tek stotinke dijelile od nikad dosanjanog zlata. No zato se Ivica svog svetog grala domogao 2011. kada je osvojio ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu.
Ako se pitate zašto je u izboru najuspješnijeg olimpijskog trenera Ante Kostelić ispred jednog genijalnog Ratka Rudića, odgovor je u tome da je vaterpolski velikan osvojio s Hrvatskom samo jednu olimpijsku medalju (zlato u Londonu 2012.), što vrijedi i za maga iz Umaga Linu Červara (zlato u Ateni 2004.), a ovo je priča isključivo o nastupima na Olimpijskim igrama pod hrvatskom zastavom. A u njoj se, ako i otklonimo multidisciplinarnost skijanja, Ante Kostelić s medaljama vraćao s četiriju Igara – iz Salt Lake Cityja, Torina, Vancouvera i Sočija.
A s triju se s kolajnom vratio veslački trenerski genijalac Nikola Bralić koji ima dva zlata i jedno srebro. A u svima njima sudjelovala su i braća Sinković koja su također ostvarila nešto iz sfere nemogućeg. Njihova nemoguća misija bile su olimpijske pobjede u dvojcu na pariće, a potom u dvojcu bez kormilara. Najprije sa po dva vesla u rukama (Rio 2016.), a potom sa po jednim (Tokio 2020.), a tehničku zahtjevnost tog uspjeha mogu prepoznati samo oni koji su ikad pokušali veslati.
Čudesna veslačka braća
I zato su Valent i Martin Sinković pobjednici u kategoriji najbolje momčadi, posade ili štafete. Imala je Hrvatska i momčadske olimpijske pobjednike u rukometu (i to dvaput) i u vaterpolu, no nijedna od tih vrsta nije ponovila uspjeh na sljedećim Igrama. Rukometaši jesu u rasponu od osam godina osvojili svoja dva zlata, ali s novim sastavom u kojem su se ponovili jedino Goluža te vratari Losert i Matošević, ali oni u pričuvnim ulogama.
Možda bi kod nekog sljedećeg izbora trebalo razdvojiti ekipe od posada pa bi bilo zanimljivo vidjeti kome biste dali prednost, Kljaićevim zlatnim rukometašima iz 1996., Červarovim kaubojima iz 2004. ili pak Rudićevim dupinima iz 2012. godine.
Zapravo, prava je šteta da su u ovom izboru u sjeni ostale takve veličine i istinski olimpijski zlatnici kao što su dvostruka olimpijska pobjednica Sandra Perković, dizački besmrtnik Nikolaj Pešalov, strijelci oka sokolova Giovanni Cernogoraz i Josip Glasnović, kopljašica Sara Kolak, jedriličari Fantela i Marenić, tekvondašica Matea Jelić, teniski par Mektić/Pavić, no na najvišem postolju uvijek je mjesto samo za jednog.
Košarkaši su prvi skrenuli pozornost svijeta na Hrvatsku
Kolika je promotivna snaga sportskog uspjeha na velikoj sceni, prvi su nam dali do znanja košarkaši (Dražen, Kukoč, Rađa, Vranković, Perasović, Komazec, Cvjetićanin...) koji su na Olimpijskim igrama u Barceloni igrali dvije utakmice s originalnim Dream Teamom i osvojili olimpijsku broncu. Te ratne 1992. bilo je to ogromno zadovoljstvo za hrvatski narod i poticaj braniteljima u rovovima. Nakon toga jednako snažan promotor hrvatske borbe za samostalnost bio je i Goran Ivanišević, a pečat svemu dali su brončani vatreni 1998. na SP-u u Francuskoj.
Janica je među pet najboljih hrvatskih sportaša ikad.