Već samo ime zvuči nekako znamenito, ritmično, kao da je posuđeno iz ruskih romana 19. stoljeća. Valerij Georgijevič Karpin. Na dan kad je postao izbornik, i to iz drugog pokušaja jer ga u prvom nitko ozbiljno nije doživio, moskovski su sportski dnevnici izašli s pričom o Nijemcu Stefanu Kuntzu kao najizglednijem kandidatu.
Koliko su vjerovali u misiju Katar, najbolje svjedoče tada plasirane teze da bi novi izbornik u slučaju poraza od Hrvatske u Moskvi trebao žrtvovati ostatak kvalifikacija za SP i okrenuti se stvaranju nove Zbornaje. Kad se na klupi ipak pojavio Karpin i odlučio ukloniti najboljeg napadača i skandal-majstora Artjoma Dzjubu, netko je napisao: Bez Dzjube, Rusija je samo Bjelorusija... Igre su davale za pravo svim kritičarima, u jednoj anketi većina čitatelja poručila je da se igra loše, s tim što je najveći broj anketiranih ipak zaokružio opciju “šutim, samo šutim”. Ipak je to Rusija.
I voilà! Tri mjeseca poslije marljivo skupljajući bodove, Rusija kraj kvalifikacija čeka na pole positionu i u Split, ne dogode li se neka čuda, dolazi uzeti nam ono najmilije.
Tko je taj čovjek u tamnom kaputu, prodornih očiju i plave kovrčave kose koji je ispao rezultatski preporoditelj ruske reprezentacije, momčadi koju smo u povijesti samo jednom svladali u 90 minuta, i to u prijateljskoj utakmici?
Rođen i odrastao u Estoniji, već se samim mentalitetom razlikuje od kavkaski tvrdog prethodnika. Njegova nogometna zvijezda rodila se u posljednjoj velikoj momčadi SSSR-a, koju je u Kupa prvaka 1991. tek u polufinalu zaustavio Marseille, i prvoj velikoj dinastiji nove lige – Spartaku Olega Romanceva. Bio je među prvim legionarima ruskog nogometa u ligama petice, ranije su otišli samo Kančeljskis i Mostovoj, a ispostavit će se da ni generacije koje su ih naslijedile, pa čak ni ona Hiddinkova brončana, nisu dale previše legionara koji bi dulje ostali vani. Rusu je ipak najljepše u Rusiji.
Igrao je u tri kluba Primere, triput se ženio i ima tri državljanstva – rusko, estonsko i španjolsko. Nakon igračke karijere prvo se bacio u građevinski biznis, a njegova je firma u Španjolskoj financirala biciklističku momčad i odbojkašku koja je njemu u čast nazvana Valerij Karpin Vigo! Posao je poslije ugasio, a vrativši se u Rusiju, šetao je od trenera i direktora Spartaka do komentatora sportskog kanala MečTV da bi u jednom trenu postao i glavni urednik nogometnih prijenosa. I onda se opet vratio trenerskom poslu.
Elokventan i karizmatičan, sama njegova pojava sušta je suprotnost Čerčesovu koji je igračima vjerojatno sličio na šefa željezničke stanice u Čerepovcu. Karpin je prvi koji je postao izbornik Rusije, a da ništa kao trener prethodno nije osvojio. No, ime je ipak svima zazvonilo. Jedan njihov zajednički suigrač ovako je to sažeo: “Karpin je cijelog života zvijezda, a Čerčesov je uglavnom bio pričuvni vratar.”
Koliko su ga igrači prigrlili, možda najbolje otkriva scena iz svlačionice nakon pobjede u Mariboru snimljena kamerom Ruskog nogometnog saveza na kojoj cijela momčad pjeva hit stanovite Afrodite “Valjera, Valjera”, a što je nadimak za sve Valerije.
Koliko Karpin uživa u javnom nastupu, odlično je dočarao podcast Koment. Šou u kojem u atmosferi neke poluzamračene sobe za okruglim stolom nalik na kockarski odgovara na pitanja vodećih TV-komentatora u državi koji ga nemilice rešetaju. Rasprava je žustra i otvorena, kao da ne sjedi s novinarima, nego članovima stručnog stožera. Bez imalo nadmenosti ili bahatosti Karpin igra simultanku s njima i u svakom odgovoru daje do znanja koliko vjeruje u uspjeh. Recimo kad kaže: “Svaki naš igrač mogao bi bez problema igrati bilo gdje na Zapadu.” Vrhunac nastaje kad mu puste nasnimljeno pitanje supruge: “Dobro, kad ti misliš doći kući? Samo te na TV-u vidim!”
Jedan dobar poznavatelj prilika u ruskom nogometu na duhovit je način opisao neočekivani brak Karpina i nogometnog saveza:
“U hotelskom baru u kasne sate sjedi samac očajan. S piva se već prebacio na žestoko, kad mu konobar kaže:
– Jeste li za još jedno piće? Uskoro zatvaramo.
Očajnički mu treba društvo. I eno je. Iz separea mu namiguje atraktivna plavuša. U treptaj već su u taksiju i jure gradom dok se on pokušava sjetiti njezina imena. Sljedećeg jutra budi se u nepoznatoj mu sobi i sad već s nelagodom tu ljepoticu kovrčave kose pita:
– Kako se ti ono zoveš?
– Pa rekla sam ti... Valjera.”
Karpin je bio posljednja šansa, potez iz očaja. Mi barem znamo na kojim visinama to može završiti.
'ne dogodi li se čudo' da Hrvatska na Poljudu dobije Rusiju. Really???