Na maestralan način okončao je 42-godišnji Mirko Filipović dvadesetu godinu svog profesionalnog borilačkog staža. Nakon što se u četvrtak obračunao s opasnim King Moom, na Staru godinu nokautirao je dvojicu suparnika i osvojio Grand Prix organizacije Rizin, nastale na prahu i pepelu negdašnjeg Pridea.
Najprije se Cro Cop riješio nasrtljivog sumo-borca Baruta, čovjeka od 180 kilograma.
Njemu je zadao udarac koljenom u pleksus kojeg čovjek – planina nije mogao podnijeti, a potom je lijevim krošeima nokautirao bivšeg svjetskog prvaka u hrvanju, 14 kilograma težeg i 13 godina mlađeg Amira Aliakbarija.
Filip još ne razumije
Na svemu tome snažno mu je zapljeskao iz prvog reda do ringa tokijske Saitama Arene Jerome LeBanner, francuski borac kojeg je pobijedio u svom debiju u gladijatorskim arenama 10. ožujka 1996. u Yokohami.
Sve to Cro Cop nije proslavio bogznakako burno. Osim što je pozvao sve članove svoga tima da se s njim provesele u ringu, u svlačionici nije bilo nekog divljanja ni polijevanja pjenušcem, kako to zna biti kada se osvajaju trofeji u momčadskim loptačkim sportovima.
– Bila je to skromna proslava. Svi smo bili sretni i ponosni, svatko je dao svoj doprinos. Ne bih to mogao sam.
Bilo je to nekako u skladu s njegovom osobnošću. Nikad nije divljao prilikom slavljenja vlastitih uspjeha.
– Takav sam. Ne volim velike proslave, skakanje po konopcima ni bilo što tog tipa.
No, suze radosnice nije uspio zadržati.
– Bio je to prilično emotivan trenutak za mene. Vrtjele su mi se kroz glavu mnoge slike. Svi su me već otpisali, daleko sam najstariji borac u turniru, pričali su da ni King Moa ne mogu proći, kladionice su me podcijenile...
A njegove suze u ringu posljednji put vidjeli smo pod svodom iste dvorane, ali prije deset godina. Tada je također u jednom danu pobijedio dvojicu protivnika (Silvu, Barnetta) i osvojio Prideov Grand Prix.
– Tadašnju pobjedu posvetio sam svom pokojnom ocu kojeg nema još od moje dvadesete godine, a ovu sam posvetio svome sinu Ivanu koji će u ožujku napuniti 14 godina.
Spomenuo je Mirko, još u ringu natopljenom znojem sudionika, da ima još jednog sina, a to je šestogodišnji Filip, nevjerojatno živahan, okretan i motoričan dječarac.
– Filip je još mali i on ne razumije što tata radi.
Nada li se Cro Cop da će netko od njegovih sinova neki svoj pojas prvaka jednog dana posvetiti njemu?
– Iskreno, ne bih volio da se moji sinovi bave ovim sportom. Neka se bave rekreativno, ali u profesionalnom smislu ne. Neka za kruh zarađuju nekako drukčije, a ja ću im omogućiti najbolje škole. Ovo je preteško i prekrvavo zanimanje.
Nakon što je nokautirao Aliakbarija, Cro Cop je u ringu primio toliko nagrada da su američki komentatori ustvrdili da je sa svime time težak kao Baruto. Nakon čeka od 300 tisuća USD, dobio je pojas pobjednika, golemi pehar, skupocjeni ručni sat te krstarenje.
– Taj skupocjeni sat dat ću sinu Ivanu. Ja ionako satove ne nosim. A krstarenje bih mogao dati mami, meni ionako nije do toga.
Nije mu bilo ni do dočeka Nove godine, pogotovo ne u Japanu.
– Otišao sam nešto pojesti jer sam 12 sati bio u dvorani ili na putu do nje i iz Saitame, a za to vrijeme bio sam samo na vodi i bananama. Nakon toga putem društvenih mreža družio sam se s fanovima, a potom otišao spavati. Bio sam prilično umoran.
A kako i ne bi bio kada je tog dana u ringu morao “gurati planinu” (Baruta) i “pripitomiti” perzijsku zvijer. No, baš u borbi protiv njih jako dobro se vidjelo 20-godišnje gladijatorsko iskustvo.
– Od ljeta sam krvnički trenirao. Trenirali smo u Puli, Stipe i ja i na “plus 40”, u nekom vrelom potkrovlju. Bez vrhunskih priprema ništa od ovoga ne bi bilo. A bile su mi to možda i najteže pripreme u karijeri jer sam trpio i stalne bolove u koljenu.
Drviševi udarci
Kao i obično, uz njega su i ovaj put bili trener mu Stipe Drviš, suvježbač Saša Milinković, ali i maser Nenad Krošnjar te dvojica prijatelja, Tomislav Davidović i Mladen Blažak.
– Tomislav je moj susjed, moja desna ruka, i bez njega ne idem nikamo pa tako ni, recimo, kada idem na terapiju u Njemačku. A s njim igram i šnaps. I na ovom putu s njim sam odigrao bezbroj partija, za prvaka sobe, za prvaka 9. kata našeg hotela, za prvaka tokijskog kvarta Ebisu, za prvaka Tokija...
Za sjajan boks kojim je uništio Kinga Moa (lijevi aperkat), a potom i Amira Aliakbarija (lijevi kroše), Mirko zasluge pripisuje i Stipi Drvišu.
– S njim sam radio jako mnogo i sve sparinge bazirao sam na boksu. Na nogama nisam uopće radio jer je to bilo preopasno zbog suvježbača. Nogom ne mogu raditi lagano, a da ne udarim jako, pa tada izgubim sparing-partnera. Na kraju je sve ispalo super.
A takva je i Mirkova komunikacija s njegovim navijačima koju videouradcima, odnosno serijalom “S Cro Copom u krevetu” upotpunjuje Stipe Drviš. U posljednjoj epizodi Mirko slavi veliku pobjedu bezalkoholnim pivom:
– Zakleti sam antialkoholičar, ali su me nagovorili. Svi piju pivo pa moram i ja. Strah me Stipe, da mi se ovo ne svidi pa da ne počnem cugati.
Ako želi početi takvu “novu karijeru”, da se našalimo, može to napraviti sljedećih dana u svojoj rodnoj Privlaci.
Jer baš tamo će se Mirko odmarati od svega – od treninga, medija, fanova. Privlaka je njegova oaza mira, baš kao što je Saitama Arena jedno od crpilišta njegove biološke i gladijatorske dugovječnosti.
Šteta bi bilo da mu se barem netko od sinova ne bavi sportom jer siguno imaju predispozicije i uvjete, ali danas je to gotovo nemoguće bez ozljeda. Bila to gimnastika, nogomet ili MMA. Uglavnom, želim Filipoviću ugodan odmor i uspješan oporavak.