Čuvajmo Bilića, iako je griješio kao nitko prije!

Najlakše bi sada bilo reći da smo SP “popušili” i da dolazi vrijeme za novoga izbornika. I što nam ostaje? “Budući izbornik” koji se hvali da je spasio Cibaliju od ispadanja ili onaj stručnjak koji je s Dinamom ispao iz Europe od amatera iz Branna...

Slaven Bilić najmanje je izbornik bez mana, ne sjećamo se zapravo kada je neki šef reprezentacije toliko toga uprskao, ali on je još uvijek jedini koji je imao snage priznati pogrešku. I zbog toga, i zato što matematički još nije ispao, i zato što mu igrači slijepo vjeruju, na kraju i zbog starih zasluga, Bilića treba čuvati.

Taj izbornik jedini je na svijetu dva puta u kvalifikacijama pobijedio Engleze, jednom je ponizio Nijemce i izbog toga će uvijek biti naš Mourinho, Special One, rekli bi Englezi.

Kada imate trenera kojega traži pola Europe, znači da nekog vraga vrijedi. Čak i ako prokocka SP, trebao bi biti prvi favorit za šefa reprezentacije. Bilićeva prosječna ocjena u 13 važnih kvalifikacijskih utakmica je 7,11. Bilo je tu čudesnih predstava, nakon kojih smo mislili da možemo biti svjetski prvaci, ali i brljotina zbog kojih smo crvenjeli.

Jurić kao šaka u oko
Cjelokupni Bilićev opus pratilo je i građenje kulta ličnosti, estradizacija izborničke funkcije i najgore, podilaženje prijateljima i menadžerimaa. Bilićeve mrlje zauvijek će ostati reprezentativci po narudžbi, Sharbini, Pamić, Knežević i Budan, a pozivanje 34-godišnjeg debitanta Jurića bilo je kao šaka mladoj momčadi koju je gradio dvije godine.

Slaven Bilić u ovim je kvalifikacijama ostavio dojam taktičkoga početnika, čak i trtaroša. Capello mu je, primjerice, očitao lekciju kao prekaljeni majstor nestručnome šegrtu, dok ćemo Harkiv pamtiti po jozićevskom oprezu, iako je i laiku bilo jasno da je Ukrajina bila nedorasla i zrela za nokaut. Pogreške iz posljednjega ogleda nema smisla ponavljati. Ostaje tek konstatirati kako je Bilić u svim sudarima s najvećim konkurentima – podbacio.

I dok njegovi prethodnici nisu imali ama baš nikakve olakotne oklonosti, jer Ćiro nije uspio pobijediti Srbe ni s igračem više, a Cico je na SP-u bio u mišjoj rupi protiv predstavnika Oceanije, Bilić je trener kojemu je sreća podmuklo okrenula leđa.

Toliko peha nisu imali svi izbornici zajedno; počelo je s Eduardom, pa tragedija s Turcima, pa nevolje s R. Kovačem (pretjerana kazna od četiri utakmice), ozljede Kranjčara, Križanca, neigranje Pletikose i Rakitića, otkazivanje N. Kovača, koji je sedam godina bio vođa reprezentacije. Uzmemo li samo neigranje Eduarda i Nike Kovača, to je kao da Englezi ostanu bez Gerrarda i Rooneya. Bi li i onda Capello bio stopostotan?

Ljeto velike strepnje
Bilićevo ljeto pretvorit će se tako u dva mjeseca strepnje. Hrvatska je, prvi put nakon 1999., suočena s gubitkom velikoga natjecanja, što se kod nas tretira nacionalnom katastrofom. Kao da SP postoji zbog Hrvata. To što je Hrvatska godinu dana neprekidno među prvih 10 na svijetu, nije važno. Nisi pobijedio Ukrajinu, i letiš! Je li Bilić to zaslužio?